23.02.2009., ponedjeljak

Paradoks unutarnjeg ornitologa*

Photobucket

Par dana prije leta za London, tamo negdje oko premijere BADco., i oko par Žuja, netko me usput priupitao: A zašto ti zapravo ideš u tu Englesku? Ostavit ću po strani podtekst tog pitanja, pa i to što je ono bilo intonirano više kao odgovor, nego kao pitanje (… kad je ovdje pravi funk, a tamo su lejmeri, softići i normalnjaci).

Nešto je jako seksi u situaciji izmještenja iz vlastitog konteksta (naravno da ne otkrivam toplu vodu u vlastitoj kadi, nakon što sam odvrnula pipu i pustila je da teče). Nije zapravo riječ o samom tom izmještenju kao nekom apstraktnom pojmu, koje bi u nekom zrakopraznom prostoru bilo seksi, već o jednom vrlo konkretnom izmještenju, onom Balkanke u Engleskoj. Balkan i Engleska su vjerojatno dvije najudaljenije točke na nekoj zamišljenoj ravni (iako to naravno ovisi o kriterijima odabira, pa bi, ovisno o tome koji primjenjujemo, isto mogli reći i za usporedbu Balkana s Njemačkom, Francuskom, Japanom itd.). Kad bih sad krenula pobrajati koji bi to bili potencijalni momenti usporedbe, samo bih gomilala stereotipe, kako se, uostalom, i moj prošli post može shvatiti. Ti momenti razlike u krajnoj liniji i nisu važni kao upravo takvi kakvi jesu, važni su više kao ”nekakvi”. Važna je ta razlika. Ali opet, da zavrtim krug, ne radi se o bilo kojoj razlici, jer bi moje iskustvo bilo drugačije da živim u Njemačkoj.

U Engleskoj tako savršeno mogu ”ne biti u Hrvatskoj”, sa svime što to podrazumijeva. U Engleskoj mogu voljeti Balkan, na Balkanu ga više ne mogu voljeti, odnosno, da budem preciznija, ne mogu voljeti sebe na Balkanu. S time da Balkan za mene ima vrlo konkretno i specifično značenje (prvenstveno emocionalno-intelektualno) koje se, u mojoj polu-privatnoj opsesiji, ne odnosi na nekakav spoj Kusturičinih filmova i Bregovićeve muzike, a čak se ni ne odnosi na traume rata i nacionalizama. I ta tenzija između nekakve mene, koja je sazrijevala u određenom kontekstu 28 godina (iako je i taj kontekst u jednom trenutku pukao kao kokica, i to bez maslaca i soli), i onda te neke mene-u-Engleskoj, ta je tenzija meni važna. Nisam se odselila s 10 ili 15 godina, kad bi ta selidba bila formativna, odselila sam se sa 28, kad ona može biti, u krajnjoj liniji, samo periferna. Ali upravo zbog te perifernosti, ona je važna. Jer zbog relativne ”nevažnosti” moje promjene, ta se tenzija između mene i meni strane lokacije može održati, ona nikada neće u potpunosti kolabirati ili kapitulirati pod mojom nekom apsolutnom asimilacijom.

S druge strane, ja ovdje nisam došla da bih ponovo kreirala neki svoj izgubljeni dom i gradila otoke apsolutne razlike koji bi mi omogućili da i dalje nastavim živjeti na Balkanu, pa me ni ne zanima pretjerano druženje s ”našima” zato što su ”naši”. Ta tenzija je tenzija, zato jer nije apsolutna, zato jer je playful, zato jer se stalno pomiče i iznova gradi.

Važno mi je ”ne biti doma”. To je dugo bio neki moj hir, ono površno: ”Idem si malo živit vani”, ono: ”Citius, altius, fortius”. Ali to sad polako postaje intelektualna potreba. Pritom sam, naravno, svjesna velikog luksuza koji moja situacija pruža. Luksuza koji većina imigranata nema… luksuza koji proizlazi iz situacije da ja ovdje nisam bila prisiljena skupljati školjke za život (kao Duhovi) ili raditi na traci (iako jesam radila u pubu godinu dana, ali ta priča pripada jednom drugom žanru). Čak i moj karakter funkcionira kao određena vrsta luksuza jer sam dovoljno socijalno (i u ostalim smislovima) fleksibilna da uspjevam izbjeći većinu tipičnih imigrantskim problema, iako mi istovremeno prilično odmaže jer određena vrsta zaista poštenog rada zahtijeva sposobnost na veliki otpor prema socijalnim pritiscima. Otpor na koji sam oduvijek bila spremna u privatnijim domenama svoga života, ali na koji tek sada postajem na drugačiji način spremna. U čemu zapravo leži ključ situacije. Engleski socijalni pritisci nisu moji socijalni pritisci… ja sam prema njima doslovno indiferentna. Oni se mene ne dotikavlu. Za njih nisam emotivno vezana, oni nisu hard wired u moju psihopatologiju. Balkanski društveni pritisci, naprotiv, meni još uvijek rade u želucu. I dok me Ninin post može malko ojaditi, izbaciti iz takta me zaista može samo raspravljanje o tom istom postu na vlastitom jeziku.

Ali onda opet, sve je to zapravo štrikanje, ručni rad, sitni vez. I lako je biti izmješten kad te situacija izmjesti. To je, ipak, u osnovi, mehaničko izmještenje. Biti izmješten doma, deautomatizirati hard wired socijalne pritiske, izmaći se poziciji štakora u socijalno-emocionalnom eksperimentu…. eh, da, to bi već bilo nešto.


p.s. Od svega ovoga trtljanja, daleko je važnija sljedeća informacija, jer će se, uostalom, tako i tako o njoj razgovarati u komentarima: Nikada ne jedite Three Pepper Angus u Burger Kingu na London Bridegeu. Odvratan je.



*Bit će objašnjeno, ali ne sad odmah. Strpljenje je majka znanja, odnosno, olovka je sestra masti u ušima.

- 19:28 - Komentari (12) - Isprintaj - #

08.02.2009., nedjelja

Darling Decay

Darling Decay *


Engleska je ”trula” zemlja. I pritom ne mislim nešto isključivo negativno. Mislim da čak uopće ne mislim nešto negativno. Nije ta dekadencija bez draži. Ali ne radi se samo o gnjileži, nego i o određenom osjećaju misplacementa. Engleska nekako… can’t get it right. Ne osjeća se dobro u svojoj koži. Tugaljivo zavidno gleda preko tog Kanala prema Francuskoj i pita se kako to da se meni lak s noktiju ljušti, i zašto ja imam taj prokleti muffin top (ono kad se komad bijelog mesa izlije preko ruba traperica) i nikad ne znam šta obuć za važan sastanak. I pogle mi taj taj šugavi izrast i ispucale vrhove i tanku kosu, a i noge su mi pune crvenih točkica od počupanih dlaka koje su urasle, tako se lijepo ističu na prozirnobijeloj koži. Zašto ja uvijek moram zaboraviti maramice, a dijete mi je slinavo? Zašto se mene uvijek uhvati s glavom u kanalizaciji kako izbacujem zadnjih devet pints lagera, okrhnutog zuba i s rupom na čarapi kroz koju mi se vide unutrašnji organi?

Kontinentalni umjetnici-intelektualci i ostali ljudi s onim tipom ukusa na kojem se mora aktivno raditi a uglavnom se završi na neutralizaciji bilo kakvog ukusa (bijelo/crno/sivo, metalno, transparentno, čiste linije, asimetrični krojevi) obično pozelene kad vide taj užas od kiča u engleskim kućama. Kontinent ga nekako uspijeva ostaviti starijim generacijama, ali Engleska ne, makakvi jok. Ona ga ponosno vuče sa sobom iz godine u godinu, u svim društvenim slojevima, od umjetnika do stolara. Engleska je debelo ”out”.

Fenomen kamina je indikativan, primjerice. Nitko živ više ne koristi te kamine, ali oni su u svakoj kući, lijepo prefarbani, ukrašeni cvjetnim pločicama i pomahnitalim ornamentima. Lažni kamin u kući diže joj cijenu. A iznad kamina polica, na kojoj su dično erektirani pehari sa natjecanja u skakanju na tri noge.

Dok se Francuska masovno, uzduž i poprijeko svih slojeva, odrekla svoje buržoazije još davnih dana (tj. buržoazija se odrekla same sebe, barem deklarativno), Engleska to nikada neće učiniti. Ona se nikada neće riješiti beskonačnog gomilanja nespojivih dezena i boja, debelih baršunastih zastora, ljubavi prema Kraljici i klasne krivnje. Engleska u tome zapravo uživa.

Zanimljivo je koliko je postova na engleskim akademskim blogovima pretežno lijeve orijentacije posvećeno denunciranju lanaca prehrane kao što su Pret a manger** zbog ”pretencioznosti” njihovih salata te neskrivenom favoriziranju greasy spoon radničkih restorana. Ta preforsirana reakcija je najbolji pokazatelj duboke malograđanštine Engleske. Čini mi se da balkanska inteligencija nikad nije do te mjere burek, ćevape i sarme tretirala kao ideološko pitanje, a nije bogami ni njemačka svoje kobasičetine, još manje španjolska svoj chorizo. Nisu ni trebale.

Ali opet, ima nešto razoružavajuće u toj engleskoj truleži. Gotovo romantično. Postoji neki temeljni paradoks Engleske. Njen aktivan strah od pretencioznosti, koji se javlja kao protuteža malograđanštini, iako je istovremeno manifestacija te iste malograđanštine, zapravo je povezan sa strahom od isključivanja Drugog, sa strahom od optužbe za odbijanjem komunikacije…. on je isto jedan od razloga, ali i posljedica anglosaksonske dominacije. Engleska ulaže aktivan napor da razumije Drugog. U tom ”razumijevanju” se dakako, puno toga pogubi. A i taj Drugi je prvenstveno kolonizirani Drugi.

Ipak, Engleska se ne da fascinirati. Ni akademskim diskursom, ni vlastitim jadom, ni hinjenom infantilnošću. Ona zapravo, puno manje nego što se generalno čini, zuri u vlastiti pupak (umjesto toga, doduše, asimilira tuđe pupkove – to je prava strategija kolonizacije.) Nekad me to nervira, a nekad mi zbog toga bude toplo oko srca. Odnosno rebra.



*Logika ove reklame je upravo nevjerojatna. Pijana žena = muškarac. Uspjeli su uvrijediti oba spola plus LGBT.
**Bez akcenata naravno. Pravilno pisanje francuskog se ipak smatra pre-pretencioznim. Čak i za jedan ”pretenciozni” lanac brze prehrane.



- 02:11 - Komentari (20) - Isprintaj - #

< veljača, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  

Svibanj 2020 (2)
Studeni 2019 (1)
Ožujak 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Studeni 2012 (2)
Rujan 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (3)
Siječanj 2007 (3)
Prosinac 2006 (4)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (5)
Rujan 2006 (5)
Kolovoz 2006 (3)
Srpanj 2006 (8)

Has a white to creamy white skin and inner flesh that is similar in taste to a red globe tomato.

tea cosy 1

Begins anew with every birth. A conscious knowledge that roles could be reversed.

Počela sam pisati ovaj blog 2006., kako bih dokumentirala emigrantsko iskustvo Londona. I danas pišem osobne postove, ali mi je ispovjedna forma prestala biti zanimljiva (ako mi je ikad i bila zanimljiva). 'Privatno' mi sad prvenstveno služi kao stilsko sredstvo, da prošara i razlomi krutost (i okrutnost) iskaza koji teže poopćivosti. Pišem o onome što vidim kao problem, ponajmanje o studijima izvedbe (performance studies), koji su mi struka. Pišem još i o onome što mi je smiješno, kao, na primjer, ovo:

Photobucket