18.06.2009., četvrtak

Best of PSi15

Photobucket*

Dragih dvoje čitatelja ovog bloga,

budući da oboje već znate da od 1. do 30. lipnja radim za PSi15 kao koordinator panela i predavanja neću vas dodatno o tome obavještavati. Odčitajte sada ovu prošlu rečenicu.

Neki od vas dvoje mi neprestano dahću za vratom da vam dam neki inside info o tome koje biste panele i šifte trebali gledati, dok drugima već curim iz nosa dnevnim postanjem fotografija, isječaka iz uvodnika, uredskih pošalica (kojima saft izvjetri iste sekunde kad ih postam na svoj friendfeed, flickr, twitter i ostale net ekstenzije). A najčešće oboje spadate u istu kategoriju jer vam ne dajem korisne, nego samo beskorisne misinformacije.

Umjesto da vam pošaljem mail, ovdje ću okačiti ”best of PSi15 by whiteflesh”, pa kad neko guglanjem zaluta, da može još brže pobjeći i poći čitati ”Uzmanjkat će mi za pogaču kolednicu, jer eto u mene šest sinova, a sedmo unuče Sunce mi se rodilo.”

1. Was that what I thought it was…

Panel sa Nicholasom Ridoutom, Joe Kelleherom i Sophie Nield. Njih troje su mi, trenutno, četvero najzanimljivijih teoretičara izvedbe u Londonu. (Kažem teoretičari izvedbe, iako bi njima vjerojatno bilo draže da napišem teatrolozi. Teatrologija na hrvatskom zvuči super konzervativno u odnosu na sintagmu studiji izvedbe, dok (u nekim krugovima) u UK vlada trend povratka theatre studies ali to nisu oni isti theatre studies od kojih su performance studies pobjegli... o tome ću nekom drugom prilikom a vjerojatno i ranije). Svo troje su filozofski vrlo dobro potkovani, maštoviti i zabavni. Joe je najhrabriji u svojim voćnim kombinacijama pojmova, ideja i misli, koje onda, naravno, nekad fino sjednu kao međimurska gibanica a nekad misperformiraju, ovisno o temperaturi, smjeru vjetra i boji lišća na platanama ili o čemu već ovisi ljudska izvedba. Sophie i ne zanima kazalište u užem smislu već reprezentacija u političkom i zakonskom smislu. Nick je jasan, koherentan i čist u iskazu, ništa manje maštovit od Joea, a zanima ga političnost u izvedbi, afekti te etička i politička pitanja pozicije gledatelja u kazalištu. Osim svojih usko profesionalnih kompetencija, svo troje su zabavno društvo i izvan akademskih okvira (nakon pete pive). Ne tretiraju svoju struku analno opsesivno, a opet nisu ni neki teoretičari opće prakse bez orijentacije.

2. Failure is an Option: Performing the “Mis-”

PhD studenati su često najkonzervativniji dio akademije. Ipak, ovo troje nisu. Theron se bavi politikom iskrenosti / prisilom na iskrenost u demokratskim društvima i oslanja se na moju staru simpatiju Richarda Senneta. Tim Edkins se, pod utjecajem McKenzijeve Perform or else, bavi promjenama u strategijama smanjenja nezaposlenosti koje su uveli Laburisti, koje se čine manje preskriptivnima a više na foru new age razvijte-svoje-samopouzdanje. Ipak, u smislu kontrole države nad svojim subjektima, laburističke metode također propisuju i kontroliraju modele ponašanja. Johanna, oslanjajući se na Waltera Benjamina, kritički analizira projekt Hannah Hurtzig u Berlinu – The Blackmarket of Useful Knowledge and Non-knowledge.

3. Enunciations of Nonhuman Performativity 1 i 2

Ovo su dva dosta nabrijana panela, koji mogu biti jebenica, ali možda su i topli zrakić. Bave se se odnosom organskog i anorganskog u kontekstu izvedbe, dakle tematiziraju onu izvedbu koja, iako joj je u korijenu ljudsko djelovanje, nije ljudska u svojoj izvedbenoj dimenziji. Jedno od izlaganja primjenjuje pojam membrane iz biologije (onako kako su ga obradili Maturana i Varela), na arhitekturu zgrade. Drugi primjer je izlaganje koje povezuje dnevne mikro-gesturalne prakse u odnošenju prema plastici sa strujama u oceanu i performativnim aspektima EGB-a (Eastern Garbage Patch) odnosno nakupine plastike veličine Teksasa koja se nalazi sjeveroistočno od Hawaija, te tematizira kako upotreba i zloupotreba plastike (interna šala za ovo dvoje: homage mojem bivšem prezimenu de Rothschild) utječe ne samo na okoliš, već i na društvene odnose i subjektivitet.

4. Turning Off: Performances of Enervation, Fatigue and Withdrawal

Panel koji tematizira strateški potencijal afekata u svojim različitim manifestacijama. Propituje afektivnu proizvodnju, odnosno tematizira zamor i povlačenje od manipulacije osjećajima koji nastaju kao nus-pojava klasne stratifikacije i kapitalizma, ali i brani kolektivni solipsizam web 2.0.

5. Wilful mistakes 1 i 2

Panel o plesnim i inim konceptualistima. Spominju se Xavier Le Roy, Vlatka Horvat, La Ribot, Carolee Schnneeman, Joseph Beuys, Yves Klein, Judson Church i John Cage pa mi se zbog toga ide na njega. A sigurna sam i da će netko nešto fino reći.

Laku noć


p.s. Ovo su samo paneli, za selekciju šifti trenutno nemam živaca.



*photo by Krešimir Bauer


- 18:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

< lipanj, 2009 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Svibanj 2020 (2)
Studeni 2019 (1)
Ožujak 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Studeni 2012 (2)
Rujan 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (3)
Siječanj 2007 (3)
Prosinac 2006 (4)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (5)
Rujan 2006 (5)
Kolovoz 2006 (3)
Srpanj 2006 (8)

Has a white to creamy white skin and inner flesh that is similar in taste to a red globe tomato.

tea cosy 1

Begins anew with every birth. A conscious knowledge that roles could be reversed.

Počela sam pisati ovaj blog 2006., kako bih dokumentirala emigrantsko iskustvo Londona. I danas pišem osobne postove, ali mi je ispovjedna forma prestala biti zanimljiva (ako mi je ikad i bila zanimljiva). 'Privatno' mi sad prvenstveno služi kao stilsko sredstvo, da prošara i razlomi krutost (i okrutnost) iskaza koji teže poopćivosti. Pišem o onome što vidim kao problem, ponajmanje o studijima izvedbe (performance studies), koji su mi struka. Pišem još i o onome što mi je smiješno, kao, na primjer, ovo:

Photobucket