Marketing
Best of PSi15
*
Dragih dvoje čitatelja ovog bloga,
budući da oboje već znate da od 1. do 30. lipnja radim za PSi15 kao koordinator panela i predavanja neću vas dodatno o tome obavještavati. Odčitajte sada ovu prošlu rečenicu.
Neki od vas dvoje mi neprestano dahću za vratom da vam dam neki inside info o tome koje biste panele i šifte trebali gledati, dok drugima već curim iz nosa dnevnim postanjem fotografija, isječaka iz uvodnika, uredskih pošalica (kojima saft izvjetri iste sekunde kad ih postam na svoj friendfeed, flickr, twitter i ostale net ekstenzije). A najčešće oboje spadate u istu kategoriju jer vam ne dajem korisne, nego samo beskorisne misinformacije.
Umjesto da vam pošaljem mail, ovdje ću okačiti ”best of PSi15 by whiteflesh”, pa kad neko guglanjem zaluta, da može još brže pobjeći i poći čitati ”Uzmanjkat će mi za pogaču kolednicu, jer eto u mene šest sinova, a sedmo unuče Sunce mi se rodilo.”
1. Was that what I thought it was…
Panel sa Nicholasom Ridoutom, Joe Kelleherom i Sophie Nield. Njih troje su mi, trenutno, četvero najzanimljivijih teoretičara izvedbe u Londonu. (Kažem teoretičari izvedbe, iako bi njima vjerojatno bilo draže da napišem teatrolozi. Teatrologija na hrvatskom zvuči super konzervativno u odnosu na sintagmu studiji izvedbe, dok (u nekim krugovima) u UK vlada trend povratka theatre studies ali to nisu oni isti theatre studies od kojih su performance studies pobjegli... o tome ću nekom drugom prilikom a vjerojatno i ranije). Svo troje su filozofski vrlo dobro potkovani, maštoviti i zabavni. Joe je najhrabriji u svojim voćnim kombinacijama pojmova, ideja i misli, koje onda, naravno, nekad fino sjednu kao međimurska gibanica a nekad misperformiraju, ovisno o temperaturi, smjeru vjetra i boji lišća na platanama ili o čemu već ovisi ljudska izvedba. Sophie i ne zanima kazalište u užem smislu već reprezentacija u političkom i zakonskom smislu. Nick je jasan, koherentan i čist u iskazu, ništa manje maštovit od Joea, a zanima ga političnost u izvedbi, afekti te etička i politička pitanja pozicije gledatelja u kazalištu. Osim svojih usko profesionalnih kompetencija, svo troje su zabavno društvo i izvan akademskih okvira (nakon pete pive). Ne tretiraju svoju struku analno opsesivno, a opet nisu ni neki teoretičari opće prakse bez orijentacije.
2. Failure is an Option: Performing the “Mis-”
PhD studenati su često najkonzervativniji dio akademije. Ipak, ovo troje nisu. Theron se bavi politikom iskrenosti / prisilom na iskrenost u demokratskim društvima i oslanja se na moju staru simpatiju Richarda Senneta. Tim Edkins se, pod utjecajem McKenzijeve Perform or else, bavi promjenama u strategijama smanjenja nezaposlenosti koje su uveli Laburisti, koje se čine manje preskriptivnima a više na foru new age razvijte-svoje-samopouzdanje. Ipak, u smislu kontrole države nad svojim subjektima, laburističke metode također propisuju i kontroliraju modele ponašanja. Johanna, oslanjajući se na Waltera Benjamina, kritički analizira projekt Hannah Hurtzig u Berlinu – The Blackmarket of Useful Knowledge and Non-knowledge.
3. Enunciations of Nonhuman Performativity 1 i 2
Ovo su dva dosta nabrijana panela, koji mogu biti jebenica, ali možda su i topli zrakić. Bave se se odnosom organskog i anorganskog u kontekstu izvedbe, dakle tematiziraju onu izvedbu koja, iako joj je u korijenu ljudsko djelovanje, nije ljudska u svojoj izvedbenoj dimenziji. Jedno od izlaganja primjenjuje pojam membrane iz biologije (onako kako su ga obradili Maturana i Varela), na arhitekturu zgrade. Drugi primjer je izlaganje koje povezuje dnevne mikro-gesturalne prakse u odnošenju prema plastici sa strujama u oceanu i performativnim aspektima EGB-a (Eastern Garbage Patch) odnosno nakupine plastike veličine Teksasa koja se nalazi sjeveroistočno od Hawaija, te tematizira kako upotreba i zloupotreba plastike (interna šala za ovo dvoje: homage mojem bivšem prezimenu de Rothschild) utječe ne samo na okoliš, već i na društvene odnose i subjektivitet.
4. Turning Off: Performances of Enervation, Fatigue and Withdrawal
Panel koji tematizira strateški potencijal afekata u svojim različitim manifestacijama. Propituje afektivnu proizvodnju, odnosno tematizira zamor i povlačenje od manipulacije osjećajima koji nastaju kao nus-pojava klasne stratifikacije i kapitalizma, ali i brani kolektivni solipsizam web 2.0.
5. Wilful mistakes 1 i 2
Panel o plesnim i inim konceptualistima. Spominju se Xavier Le Roy, Vlatka Horvat, La Ribot, Carolee Schnneeman, Joseph Beuys, Yves Klein, Judson Church i John Cage pa mi se zbog toga ide na njega. A sigurna sam i da će netko nešto fino reći.
Laku noć
p.s. Ovo su samo paneli, za selekciju šifti trenutno nemam živaca.
*photo by Krešimir Bauer
Post je objavljen 18.06.2009. u 18:57 sati.