16.11.2006., četvrtak

Strah od čitanja

Labud pod prozorom.

Kao što onaj pretprošli post nije trebao biti napad na Bobby Baker, nego baš suprotno, pokušaj da opišem svoju naivnu fascinaciju tom ženom, tako ni prošli post-citat nije bio loše zamaskirano dizanje spomenika samoj sebi i svojim (slučajnim ili ne, whatever) životnim okolnostima. Neću sad o tome kako je jezik sam po sebi takav da prozvodi nesporazum u onolikoj mjeri u kojoj proizvodi i komunikaciju, ni o tome kako nitko nema kontrolu nad značenjem rečeničnih sklopova, pa čak ni onaj koji ih izgovara i piše jer bi se to… o prokletstvo… moglo shvatiti pogrešno (sad tu ide jedan smajlić, a mogla bi i dva), kao da se ja, kajaznam, odričem odgovornosti za ono što pišem. Joj odgovornost. Kak je odgovornost super i totalno kul. Tako je odgovorna ta odgovornost jebote. Odgovornost, trebalo mi je dugo da te se riješim. Sretan put i dobra vatra, rekao bi jedan Plavi Cvjetić. Ne vraćaj se više.

Gdje ono nismo bili. Kod mog pokušaja da postu Are you foreign? nabacim malo mesa na te citatne kosti koje kloparaju kao duhovi.

Išla sam ja tako, jednu srijedu, na opušteno druženje postdiplomanata uz alkohol i hranu. I stojim ja tamo obješena o čašu. Soka od naranče, jer mi je vino tu srijedu popodne bilo izrazito neprivlačno iz razloga koje je bolje ne pominjati, a svima je jasno o čemu pričam. I eto, neki skoro pa simpatičan tip započinje konverzaciju. Kaj, voziš doma? Pita on dižući obrve u smjeru moje čaše u kojoj treperi žutonarančasta tekućina. Blablablabla par uvodnih fraza docnije, on je na magisteriju iz povijesti, ko i cura s mog kata koja je prije neki dan paničarila da mora imati gotovu cijelu strukturu magisterija do petka inače će je ispisati s faksa (iako sam je ja nježno ali odlučno uvjeravala da je to apsolutno nemoguće, iz razloga o kojima sad neću drviti, a i uglavnom se slažu sa zdravim razumom). Njegov komentar: Mora da je ona isto foreign, ko i ti. (A možda je jednostavno paničarka, to ti nije palo na pamet?).

Pravim se da nisam čula, i znam šta sad slijedi kao prirodni nastavak: A otkud si ti? Iz Hrvatske. Joj, baš sam jučer upoznao jednog Ukrajinca, kaže on ponosno. (Sad ja zamišljam dalje moguće rukavce ovog razgovora: Zanimljivo, kažem ja u jednoj paralelnoj realnosti, ti si Englez kažeš, ja sam baš jučer upoznala jednog Norvežanina. Ili, šta, ti si Pohani Patlidžan, joj kul, baš sam jučer upoznala jednu Noćnu Lampu. Ili, Kaubojske Čizme, kakve li koincidencije, evo baš sam, joj, pa evo, jučer, upoznala Frape Od Malina.) Brijem da ukrajinsko-hrvatski odnosi 1914-1925 nisu tema njegovog magisterija. (Priča bi sad bila baš fora a ja bih bila tako nadmoćno supernenadjebiva mi-znamo-sve-o-vama-vi-ništa-o-nama da se dva dana kasnije meni nije desila slična stvar. Kaže mi jedna od profesorica da je iz Kanade a ja je stadoh detaljno ispitivati o kazalištu u SAD-u. Naravno, čim sam postavila prvo pitanje, zacrnilo mi se pred očima, ali šta sad, valjalo se praviti da je sve kul. Tako je valjda bilo i Pohanom Patlidžanu.)

I tak, onda je naš razgovor brzo došao kraju ali ne prije nego što me upoznao sa svojim prijateljem, isto povjesničarem. Blablabla o čemu ti pišeš, blablabla o čemu ti pišeš tralala i tak pitam ja njega koji su trenutno akademski trendovi u povjesničarskoj struci (dobro okej, pitanje je šuplje kao šupljikava stijena, i općenito da općenitije ne može biti, tako da sam odgovor valjda i zaslužila iako mu se definitivno nisam nadala). Kaže on naime, hladan kao kockica leda: joj, ma znaš kaj, nama ti je cijelu struku zajebo taj jedan tip… taj… joj… Fuko… si čula za njega. Mislim on ti je ono, pričo pizdarije (gibberish je bila riječ koju je upotrijebio da budem sasvim precizna), okej dobro ajde, tu i tamo je neš pametno rekao ali uglavnom su ti to bile totalne pizdarije… ono, gluposti, kužiš, onak, govor luđaka.
Kužim. Di je vino?

Strike 3. Razgovor s Gašom, koji će me kao spasiti, jer je on jedan pametan, duhovit i obrazovan Englez. Krckamo kosti u podzemnoj i slušam kako Gašo izgovara rečenicu: Joj znaš, uhvatilo me danas, ma joj, to ti mene nekad uhvati… i onda me onak dosta drži… strah od čitanja. Hahahahaha, razveselim se ja, bravo Gašo majstore, ti me uvijek dobro nasmiješ, šta napadaju te slova, ono a ti prijeti… koje ti je slovo najstrašnije… e sva sreća što vi u engleskom nemate ž, joj ž je baš strašno slovo…. buahahaha…. hahahah… I tak se ja fino sva upljuvala od smijeha kad mi padne pogled na njegovo skoreno lice. S tobom se stvarno ne može razgovarati, ja ti tu povjeravam svoje najgore strahove, a ti sve uvijek okrećeš na šalu. Kaže meni on. Kaže. Meni. On.

Vjerujem da većina ljudi negdje povlači crtu. Ja je povlačim kod straha od čitanja. Debelu masnu crtu. Ono, kako da kažem, daj si odi nađi neki problem, onak neki PROBLEM jebote, moji su živci pretanki za ovo obilje čudnovatih neuroza koje raste u ovoj bogatoj zemlji. Žao mi je, ne mogu biti tvoje rame za plakanje. Možda sam kurac od čovjeka, ali ne mogu, Gašo, sori bat jebiga. Don’t get it. Don’t want to.

- 22:50 - Komentari (12) - Isprintaj - #

< studeni, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Svibanj 2020 (2)
Studeni 2019 (1)
Ožujak 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Studeni 2012 (2)
Rujan 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (3)
Siječanj 2007 (3)
Prosinac 2006 (4)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (5)
Rujan 2006 (5)
Kolovoz 2006 (3)
Srpanj 2006 (8)

Has a white to creamy white skin and inner flesh that is similar in taste to a red globe tomato.

tea cosy 1

Begins anew with every birth. A conscious knowledge that roles could be reversed.

Počela sam pisati ovaj blog 2006., kako bih dokumentirala emigrantsko iskustvo Londona. I danas pišem osobne postove, ali mi je ispovjedna forma prestala biti zanimljiva (ako mi je ikad i bila zanimljiva). 'Privatno' mi sad prvenstveno služi kao stilsko sredstvo, da prošara i razlomi krutost (i okrutnost) iskaza koji teže poopćivosti. Pišem o onome što vidim kao problem, ponajmanje o studijima izvedbe (performance studies), koji su mi struka. Pišem još i o onome što mi je smiješno, kao, na primjer, ovo:

Photobucket