Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/whiteflesh

Marketing

Politike lajkanja

Photobucket

Već me dugo čohaju moji hrenovkasti prstići da nakucam nešto na tu temu, a sada sam posebno nadahnuta.

Pred nekoliko dana lansirana je Diaspora, o kojoj se priča već mjesecima. Diaspora je, ukratko, open source fejsbuk. Uglavnom, par se nas intravenozno umreženih opsesivaca već ogrebalo za pozivnice. [Na Diaspori se, btw, niš ne događa, tak da se nema ništa za propustiti ako slučajno niste tamo.]

Nisam puno skužila čija majka šta prede na tom novom servisu, jer sam prilično spora kada je potrebno ubrat neki sistem (osim ako se ne radi o hotelskim sistemima za otvaranje mini-bara) ali sam vidjela da NE postoji opcija lajkanja, a to me je odista razveselilo. Svoje sam veselje podijelila na fejsu. Par mojih net pajdosa, Oćkamica i ZekoG, upozorilo me na to da su lajkovi dobra stvar, ponajviše zato jer te tjeraju da na nešto što bi se inače izgubilo u pustinji linkova obratiš pažnju. To je istina. I tome se nema što prigovoriti. Lajkovi su, uglavnom, dosta zgodni.

Međutim, ima nešto ekstra šupački s njima. Lajkovi dodatno opterećuju komunikaciju na društvenim mrežama, koja je i ovako masu komplicirana. Na prvi pogled, logika lajka je: ”Eo lajk za neki post koji mi se sviđa dobar ti je buraz taj post.” Odnosno, like je like. Ali to nije sasvim tako, jer je ljudska interakcija kao i žica od telefona iz 80-tih. Kao deset žica od telefona iz 80-tih. Još u dućanu se počnu kovrčati same oko sebe, u smjeru suprotnom od onog kojim su tvornički nakovrčane da bi im bila dobra frizura. Do trenutka kada dođeš kući, nakovrčale su se oko tegle za cvijeće, molitvenika, veličanstvene ali posve zanemarene parodije Truba posljednjeg suda protiv ateista i antikrista Hegela Brune Bauera, uplele u goblen sa slikom crkve i ulaze ti u uho i NIKADA ih više nećeš odmotati da izgledaju lijepo namotano JADNA SI. Ukratko, ljudski odnosi su grotlo pakla. I ne, nisu drugi ljudi pakao, nego su ODNOSI podivljalo grotlo pakla koje riga narančastu (Dutch Gold 1 Duluxova boja za zid) vatru. Zato sam razvila specijalne senzore za stvari koje to grotlo pakla još malo podgrijavaju.

Za to hoće li nešto dobiti lajk ili ne, odlučujuće je tko je osoba koja je nešto postala i u kakvom je odnosu s osobom koja je to lajkala. Ako obratite minimalno pažnje na logiku lajkanja, uočit ćete da isti prijatelji lajkaju postove istih prijatelja uzajamno i naizmjenično. I tako stalno. E sad, moglo bi se argumentirati, i to bi bilo sasvim ispravno, da je to i razlog zašto su ti ljudi prijatelji, jer dijele stavove, interese i preferencije, pa je normalno da si onda i lajkaju postove međusobno. To je očigledno očevidna istina. Ali taj tip uzročno-posljedične povezanosti ne ide samo u jednom smjeru. Odnosno, ne radi se samo o tome da su oni prijatelji, pa si lajkaju, nego si lajkanjem učvršćuju bond, odnosno prijateljstvo, i pokazuju taj bond pred drugima, jer je bondanje isto neki tip kapitala. Tome služe i ona polegnuta v zagrada i trojka, dvotočke zvjezdice i ostatak tastature koji inače ničem ne služi. Osim tih stalnih razmjena lajkanja, postoji i drugi tip upotrebe lajkova, tipa, pofajtate se s nekim oko toga je li bolja boja nebesko plava ili oblačno plava pa mu, kako biste mu dali do znanja da je sve u redu i da se više ne ljutite (iako je bolja oblačno plava!), polajkate par stvari. Samo, čini mi se da je bond koji se stvara lajkanjem manje snažan (jer postane vrlo brzo posve tautološki) od komplikacija koje se stvaraju drugačijom upotrebom lajka. Čak se zapravo ni ne radi o komplikacijama, koliko, jednostavno, o nekom trulom zadahu.

Naime, postoje ljudi čiji su nam statusi često zanimljivi, ali ih možda nećemo lajkati iz nekoliko razloga. Možda nemamo potrebu dati im do znanja da nam se njihovi statusi i postovi sviđaju, zato jer se ne želimo s njima bondati. A ne želimo se s njima bondati jer nam se čini da su masu naporne osobe, ili su emocionalno s otvorenim prijelomom noge i koska im strši van i krv šiklja posvuda i malo je neuredno, ili imaju emocionalni AIDS, ili su nafurane ili hiperdepresivne ili teška patologija ili laka patologija ili nekompatibilna patologija ili vole umjetne nokte ili žabe ili juhu od žablje kose ili sladoled od žaba ili već nešto. Ili su nam roditelj, a s njim smo se već dosta zbondali. Ili su nam roditelj koji živi na Kubi a tamo nema pristup internetu. Ili jednostavno nemamo vremena za toliko ljudi u svom životu. I otkud svi ti LJU DI. Ali politika ne-lajkanja nije uopće destruktivna u usporedbi sa sofisticiranom upotrebom lajkanja.

Uzmimo na primjer za primjer da na nekom fejsbuk testu ispadnete Zla lama. Recimo, test provjerava kakva ste lama, i sad ono, nakon iscrpnih pitanja i opširnih odgovora oko kojih satima razbijate glavu kako biste bili što precizniji, od opcija koje se nude a to su: dobra, pametna, škrta, lijepa, zelena, talentirana, glupa i zla, vi ispadnete zla lama. I kao, to postate, da ceo svet vidi da ste vi ispali Zla lama jer, ne znam, ono, imate smisao za humor devetogodišnjakinje. I sad, vaša najbolja frendica to lajka i vaša fejzbuk supruga to lajka, jer im je to užasno zabavno i vama je super zabavno što takav glup test postoji i sve je super. Mislim okej, ni vi ni vaša najbolja prijateljica ni vaša fejzbuk supruga niste, ono, duhovite, ali jebiga sad, nije ni da imate problem jedna s drugom i trećom nego znate da ste pravi drugari i da se volite. Al onda dobijete obavijest da je to lajkala i bivša cura od vašeg sadašnjeg dečka, ili buduća cura od vašeg bivšeg dečka, ili već neka od tih varijanti i ono. Sad vam više nije baš smiješno. Pogotovo ako ta osoba NIKAD ništa vaše ne lajka, a imate barem tri posta godišnje vrijedna univerzalnog i esencijalnog lajka. Ima li ta osoba podjednako ćopav smisao za humor ko i vi i vaša najbolja prijateljica, a on se probudio upravo sada, ili je samo glupa kuja? Želi li vam ona poručiti da ste zli svjesno ili nesvjesno? Želi li vam uopće poručiti da ste zli? Želi li vam poručiti da ste lama? Želi li vam dati do znanja da joj vašim prisustvom pljujete u facu? Želi li vam poručiti da imate očajne šiške? Buljave oči? Da smrdite? Da spadate u zološki vrt? WOT?

Samo, ljudi s kojima ste frendovi na fejsu su obično pametniji od toga, pa neće lajkat to da ste Zla lama, jer im je jasno da je to ipak malo preočito skenjavanje. Nekad će im se, doduše, omaknut. Ali, čak i ako ne obratite posebnu pažnju, skužit ćete da lajkovi znaju slati dodatne poruke – reći će vam to crvić u želučeku. Da se razumijemo, lajkovi uglavnom NEMAJU neku skrivenu poruku, i oko toga ne treba paranoizirati, ali svatko tko provodi onoliko vremena na kafenim mrežama koliko provodim ja, uočio je da oni nisu ni jednoznačni. Recimo, puno prije novog milenija, bili ste u fajtu s nekim oko nečega i taj fajt niste nikad pošteno iskomunicirali. I sad postanete frendovi na fejsu i ubrzo skužite da lajkovi te osobe imaju pattern. A pattern govori: nisam zaboravio/la. Odnosno, pattern je ovakav: ta osoba nikad neće direktno skenjat ono što vi volite, ili što pišete, niti će to lajkat, ali će u nekoj raspravi u kojoj se vi počupate s nekim obično lajkat komentare te druge osobe. Tu i tamo će polajkat neku neutralnu stvar, neki banalan status da ste dobili petsto kuna bona u dućanu za vunice i goblene, ili neki status koji je citat neke treće osobe, dakle, nešto što s vama u osnovi nema veze, čisto da prikrije činjenicu da vas usitno jebe u mozak.

Stvar je u tome da su lajkovi savršen alat za pasivnu agresiju, čak bih se usudila tvrditi da je potiču. Možete, doduše, reći da je jezik savršen alat za pasivnu agresiju i bit ćete u pravu. Ironija i sarkazam su, naravno, također ključni alati za pasivnu agresiju. Ali u riječima se ipak više otkrivate, i više se izlažete. S tvrdnjama se možete sporiti, i možete navesti nekoga potpitanjima da se razotkrije. Ali s lajkovima stvar nije tako jednostavna, jer ako nekog idete direktno konfrontirati oko toga šta vam je lajkao ili nije, ispast ćete paranoični. I na to druga osoba i računa, pa vam daje do znanja da vam i dalje nešto zamjera, ali vas ne konfrontira direktno, izbjegavajući sukob. Plus, objektivno, nit je vama stalo do te osobe, niti je njoj stalo do vas, jer da vam je stalo, davno biste razrješili taj problem. Ono do čega vam je stalo jest neka slika sebe za koju smatrate da ta osoba ima o vama a koja vam se čini nepravednom, ali zbog slike sebe se nećete ić pofajtat niti raščišćavat stvari, jer u osnovi kog briga, i treba birat svoje bitke ukurac a narcizam definitivno ne bi trebala biti jedna od njih. Ipak, imat ćete okus u ustima kao da niste oprali zube.

[Pritom je važno ne demonizirati pasivnu agresiju. Ironija i sarkazam jesu često načini da se arogantnim sebeljubavnicima, ekstra štreberima, autoritarnim vođama i sl. podrežu krila, odnosno da ih se malko jebe u mozak, a jebanje u mozak nije samo jadno i beskarakterno, nego je nekad i nužno i legitimno. Ono ipak šalje poruku, i to jest neka vrsta djelovanja za one koji iz ovog ili onog razloga nemaju moć ili ne osjećaju da je imaju. Ako neko univerzalno i apsolutno koristi pasivnu agresiju kao posve negativan termin, onda znate da ta osoba isto ima problem, i da je taj problem također agresija, samo druge vrste. Samo, to što ste skužili da ta osoba također ima problem, ne znači da je to PONIŠTILO vaš problem s pasivnom agresijom.]

Problem s lajkovima jest da vam oni omogućavaju da još malo lakše budete govna. Govnovitost i inače nije lako izbjeći, jer gravitacija govnovitosti vuče jače od zemljine, ali ako vidim alatke koje joj pomažu i perpetuiraju je, onda ću imati nešto za reći o tome. Jer znate, postoje ti neki trenuci barem šest puta dnevno kada mi se užasno gadi ta lju(d)skovitost u nama svima. Možemo li, ne znam, bit napravljeni od vilinske prašine ili tak neš?


Post je objavljen 11.12.2010. u 00:23 sati.