Obrvice nepočupanice, dlakice izušnice
 U što gledam kad me alarm izbaci iz toplog kreveta.Kako bih što dalje od svoje osobe odagnala avionsko-autobusnu katastrofu od četvrtka odlučih napisati post o Svemu. Kad bolje pogledam, tog Svega i nema tako puno. Zadnja dva tjedna protekla su u zelenkasto/žutom svjetlu oglušujuće buke protupožarnog alarma. Život u studentskom domu nije sačekao dugo da mi pokaže svoj palucavi zmijski jezik. Naime, svaki put kad netko iz naših šest kuća koje su povezane u jednu alarmnu liniju učini nešto od sljedećeg: 1) duboko izdahne 2) ostavi otvorena vrata kupaonice za vrijeme tuširanja 3) pomisli na cigaretu 4) otvori vrata kuhinje uključi se alarm takve jačine koja bi Davida Blunketta natjerala da progleda (više o tom liku malo docnije). Nakon toga, svi moramo u roku od dvije i pol minute izaći na cestu i tamo u izbjegličko-beskućničkom stilu jedni drugima pokazivati prnje u kojima spavamo, und sačekati da dođu vatrogasna kola. Što je, kao što možete zamisliti, traumatično iskustvo. (Uz sve te muke ne mogu zavidno ne primijetiti da neke žene izgleda spavaju našminkane, u štiklicama i dopičnjacima, jer ne znam kako bih drukčije objasnila da takve isklizavaju u ponedjeljak u 6 AM iz kuće. Osim ako se možda novi nastavci Estere, žene koja voli u produkciji Ave ne snimaju baš u našem kvartu.) Ništa od toga ja ne razumijem i nisam se raspitala ali svejedno ću ovdje prezentirati nekoliko hipoteza, jer nema smisla pričati o nečem što znaš nego baš o onom o čemu nemaš pojma. Dakle, pretpostavljam da je alarm direktno povezan s vatrogasnom stanicom koja odmah šalje veselu četu zgođušnih momaka te da se ne može puno učiniti jednom kad se alarm oglasi. Ali majkumu, da se nešto ne može učiniti po pitanju osjetljivosti tih alarama, to mi je stvarno teško za povjerovati. Ili da bar ti momci, kad su se već navozikali okolo u finim kolima lijepe upečatljive boje ne mogu i sići iz tih vozila i pokazati nam ostatke svojih tijela u uniformi, naprimjer. Cijela bi stvar zaista bila na pragu kretenijade jer se doslovno događa dva puta dnevno, najčešće kasno navečer ili rano ujutro, kad me kojim slučajem ne bi strašno podsjećala na one uzbune na početku devedesetih. Plus bojim se da će se tim ide vuk ide vuk stilom proizvesti suprotan efekt koji bi na kraju uistinu mogao rezultirati pougljenjivanjem određenih dijelova naših studentskih (o)soba. Sad malo o žutom tisku, inspirirana Vilenjakovim postovima. Kako se želim brzinski infilitrirati u ovo englemcko društvo, svaki dan trčkaram do Student Uniona i po pristupačnoj cijeni od 25 penija kupujem Guardian pa ga potom čitam ko da učim slova, pola dana mi ode samo na čitanje novina. Baš sam našla pravi primjer u raspravi okolo žute štampe, ali hajdmo povuć liniju Guardian – Jutarnji. Recimo da se Jutarnji pravi da je ozbiljna novina za ozbiljne, lagano lijevo nagnute osobice. I recimo da ekipa Jutarnjeg čita Guardian, što zaključujem između ostalog i zato jer su nedavno uveli Jutarnji 2, što je kao i Guardian 2 tj. G2, dakle kao neki magazin unutar novina. I tako blablabla još puno usporedbi i argumentirane analize za koju nemam ni mentalnih ni znanjskih kapaciteta a više od svega mi se to opće neda radit na mom blogu. Pa smo tako metodom preskoka došli do toga da uistinu ima smisla uspoređivati Jutarnji i Guardian. E sad postane zanimljivo (meni, naravno). Recimo, ne može se reći da Guardian ne obiluje sitničljavim pizdarijama. Rasprave o ničemu, 274 kolumne u kojima svaki papak ili papkica ima svoje jebeno mišljenje s kojim mora upoznat svijet (da, skoro kao ovaj blog uz omanju razliku u broju čitača i pisalačkoj virtuoznosti) i pregršt kvazihumoristično-osobnog materijala tipa kako sam svoju četiristogodišnju babu pokušavala naučiti da koristi kreditnu karticu (gle, baš kao ovaj blog uz omanju razliku u broju čitača i pisalačkoj virtuoznosti). I sramotne, upravo sramotne plesne kritike (joj deca, tak su bili krasni ti kaj plešeju samo u engleskoj varijanti). Ali dobro sad. Neki dan mi je baš zapeo za oko tekst Simona Millsa o obrvama i ostalim dlakavostima sredovječnih muškaraca inspiriran obrvama Davida Camerona (taj je tip na čelu opozicije, tj. torijevaca i nedavno je lansirao projekt webcameron u kojem se njegove dogodovštine, što privatne što javne, mogu pratiti kao neka verzija Big Brothera). Iako nisam uspjela pohvatati sve suptilne nijanse, bilo mi je prilično jasno da se ovdje radi o nevjerojatno duhovitoj hard core (jer je suptilna) zajebanciji na račun sebe-obožavalačkog sleazy slimy Camerona koji se vrlo uspješno bavi analno-političkim sportovima. Koliko god bio silly po temi kojom se prividno bavi, jasno je da je tekst upravo predivan komentar, u dobroj staroj tradiciji Jonathana Swifta, suvremenog ”modusa (britanske) javnosti” i da se iz njega da naslutiti strašno puno, čak i komentar na dugogodišnju potpunu pomućenost opozicije Labour – Konzervativna stranka. Naravno da se puno toga krije i u svađi Ive Majoli i para Nobilo-Cetinski, ali zašto zaboga to moram čitati u obliku udarne vijesti svaki kurčevi dan u rubrici Kultura i život a ne u obliku, recimo, simpatične i nepodnošljivo smiješne analize u stilu moje drage Mimzi Glorije Scott za koju bi dotična dobila puno para umjesto da mora živjeti na kraju svijeta i ložiti se na drva potpomognuta penzijom svoje bake? Sad sam išla provjeriti na brzinu šta je danas glavna vijest na web stranici Kulture i života u Jutarnjem i dašta – što misli neka Gianna o tome što je Simon zažvalio Yameisy u Big Brotheru. Quod erat demonstrandum. |
