O žgancima, uglavnom
|
Postoji jedna nezgodna tramputica (to je kao stramputica ali dolazi od pridjeva trapava i imenice stramputica i uključuje vlastitu odgovornost za spoticanje) po kojoj se opliću oni koji puno putuju po raznim zemaljama. Tramputica se može podvesti pod vrstu logičke pogreške prebrzog zaključivanja s pojedinačnih primjera na opće. Nema većih stereotipičara od ljudi koji puno putuju (pažljivom čitatelju neće promaći da je i ovo što ja sad tu pletem jedan od tih stereotipa, baš šteta što sam ja jedini pažljivi čitatelj svog bloga, neka nas dvije: ja i ja, odgonetavamo samo sebi postavljene zagonetke). Oni su rasplodni konji stereotipa. Ona baba tamo koja nam je donijela salatu je imala ružnu pregaču umrljanu prasećom krvi. Ergo, svi Talijani imaju ružne pregače umrljane prasećom krvi. Pa naravno da to nitko ne bi pomislio, ho ho ho. Hm da. Ali bi. Bibibi. Jednostavno zato što to dođe nekako prirodno, stereotipi se upravo sami stvaraju, rastu ko gnoj iz netretiranih rana nigerijske dječice. I kak je u Letoniji? A joj u Letoniji (pismeni ljudi koji nisu Francuzi tu zemlju zovu Litva) ti svi jedu majonezu fuj. I onda se izvlače razna iskustva. Ja kad sam bijo u Klaipedi jeo sam samo majonezu jebote. Kad ti kažem. Deset dana. Šta god da su donijeli bilo je s majonezom, tako mi maslina punjenih inćunima. Zašto ja sad ospičim o tome? Zato jer mi je crveno neugodno što sam napisala u prošlom postu: zgodan je ko da nije Englez. I što inače pišem ko pravi jednostanični bičaš (jel to postoji?) sporomisleći, zemlja Engleza ovo zemlja Engleza ono, balkanoidno this balkanoidno that. Mrzim to. Mrzim mrzim mrzim mrzim to. Prezirem kad se to radi. Dođe mi da nekom (u ovom slučaju sebi) zabijem šaku u zube. Koji to kurac znači? To je potpuno prazna rečenica. Mislim ja sam u Litvi stvarno stalno jela majonezu. Ali govori li to išta o Litvi? Možda sam samo nabasala na takve restorane. Možda nisam imala sreće. Možda mi se mozak zamračio od nekih supstanci pa mi se majoneza priviđala i tamo gdje je bio sos od rapadajza. Čak i da se u Litvi kupa u majonezi, svejedno ne bi bilo sasvim pravedno povući znak jednakosti između Blitve i majoneze. Prvi put kad sam na vlastitoj koži bolno osvijestila gadosti stereotipizacije bilo je kad je izvjesni Nijemac, tada u statusu mog dečka, lagano sažalno, lagano prezrivo rekao kako tipično ”slavenski” stavljam previše šminke. (mala napomena: šminkam se otprilike dva puta tjedno a na šminku dajem para koliko i dobrovoljnih priloga u Hrvatsku stranku prava, što izrazito nervira moju kozmetički osviještenu prijateljicu Blanche. Pusa, draga.). Tipa, mi smo u zapadnom svijetu (čitaj civilizaciji) skužili da šminka ne određuje čovjeka, nego da je bitno ono što je unutra. Na ovom mjestu vidjela sam zvjezdice, a kraj našoj vezi je došao brže od treptaja oka (To nije sasvim istina, došao je jedno dva mjeseca kasnije jer je Nijemac imao nekih drugih kvaliteta, koje nisu imale veze sa musakom u sivostaničnom predjelu.) Akter episode dva opet je bio Nijemac – sjedismo mi u tajlandskom restoranu blizu centra Bruxellesa kadli će on: znaš, mi na Zapadu čekamo da prvo dobijemo račun, pa tek onda izvadimo novčanik (što je bio, očito, komentar na činjenicu da sam izvadila novčanik prije vremena). E sad, to što ja nisam odveć pristojna osoba, i što većinu stvari vezanih uz bonton, manire i slično ne obavljam ni korektno, a kamoli pošteno, to bih ipak pripisala SAMO SVOJIM ZASLUGAMA, za koje sam se krvavo borila, a ne svom porijeklu ili svojoj naciji. Najpristojnija osoba koja hoda ovom našom planetom je moja prijateljica Lo, prava Rvatica, što će potvrditi ne samo sve ostale iz naše male Kokošje čete nego i svi koji je poznaju. Al šta sad s tim stereotipima. Pa smiješni su jebote. Nekako bi mi bilo suho kad ne bih mogla tu i tamo napisati kako Nijemci nemaju smisao za humor ili kako Hrvati u odnosu na Srbe više naginju tendenciji da progutaju metlu. Ali me onda i uhvati grižnja savjest uzrokovana godinama studiranja – fuj to fuj to. I tak, gore dole. Upoznala sam ostale postdiplomante s ove moje godine. Svi su pristojno stajali sa strane na prijemu dobrodošlice, na metar od stola sa sendvičima, samo sam ja, prstiju temeljito obloženih majonezom već u prvoj minuti, nalijevala naizmjence crno pa bijelo vino pa crno pa bijelo i između slagala redove sendviča koji su bili veličine nokta. Nema smisla pojest samo jedan, jel tako? Ne stigneš ni osjetit okus. A baš mi je dobro došlo što se ovdje, za razliku od recimo kajaznam kazališnih premijera u Hrvatskoj, nitko ne laktari oko stola kako bi, što u sebe, što u plastičnu vrećicu ili specijalno za te prilike opremljen džep utrpao mjesečnu zalihu besplatnih namirnica. Ili barem zalihu do iduće premijere. Ovdje je vrlo zahvalno biti pohlepno prase. Ponovit ću još jednom, da ne bi bilo zabune. Ni najmanje se ne zgražam nad prasećim običajima, ja sam ona što istrčava iz dvorane čim premijera završi kako bih u sebe stavila što više biločega. Da se na premijerama dijele žganci, ja bih se laktarila da natrpam u sebe što više žute smjese, ko da sam kruha gladna. Prati me nelagodan osjećaj da je ova ekipa, barem što se tiče frajera, on the social misfits side (gle ko se javio, žgancožderka!). Jes da sam naporan, dosadan i nesigurno-uobražen (neobično česta kombinacija iako kontradiktorna) ali ću imat PhD pa ću odma dobit 30 bodova na društvenoj ljestvici i morat ćeš se družiti sa mnom. Kako da ne. Jedan je razvalio sljedeću teoriju, trijezan naime, sva sreća da sam ja već tad bila pijana pa je to što sam mu se smijala u lice bilo shvaćeno kao cerek balkanske (evo je opet! evo je!) pijandure: evo, mi što smo se sad tu upisali, mi smo već odma sad super, ne moramo ni završit taj doktorat, mi smo, ej, među izabranima. Oh dear. Sjetim se odmah onog Dilberta kad osoba A koja je studirala komparativnu književnost kaže osobi B koja je studirala neku inačicu ETF-a (slobodan prijevod po sjećanju): Oš mi sredit komp? Osoba B: Nema frke. Oš ti meni očistit kamenac s kade? Osoba A: Jes ti normalan? Osoba B: Pa kad si studirao komparativnu književnost. Toliko o neophodnosti te i sličnih struka za boljitak čovječanstva. A i inače, nema tih doktorata, beba, koji će od tebe napraviti osobu pored koje će se ljudi osjećati ugodno. Možda da manje tih žganaca utrpavaš u sebe. I ne mora baš SVAKA čaša vina koja nevino stoji na stolu bit tvoja, porky piggy bess. Priznajem, potpuno sam fascinirana socijalnim idiotima. Postoje brojni razlozi za to. Jedan je, zamislite, baš taj da sam i ja dobar dio života bila jedan odličan primjerak istog. Onak, ja se ne bi družila sa sobom kad sam imala šesnaest. A to je onda kao i s pušačima koji to više nisu, daleko su gori anti-pušački manijaci koji pronose svjetlo spoznaje drugima od onih koji nikad nisu pušili. Drugi je taj, što je svakog u životu zakačio barem trenutak socijalnog idiotizma, kad su se ljudi pored nas osjećali strašno neugodno. E, sad, povremeni socijalni idiotizam je normalan, rekla bih ja doktorka. Ali zapravo ne govorim o tome. Pravi socijalni idioti ne znaju da su socijalni idioti. Oni najčešće misle da baš kuže ljude, ono, sve im je jasno u pičku materinu. I nema šanse da oni imaju nekakve veze s tim što ih ljudi izbjegavaju kao rotweillere. |
