25.06.2006., nedjelja

Ontologija klasifikacije

Photobucket - Video and Image Hosting Photobucket - Video and Image Hosting Zapravo, zašto bi fotke trebale imati veze s postom? Lejm. (To mi je trenutno najdraža riječ)

Kad sam ono jednoć upisala bibliotekarstvo, većina mojih prijatelja i krvnih srodnika je mislila da sam potpuno šenula. Kao, dosadnija stvar od bibliotekarstva je gotovo nemisliva. Kladim se da su svi obrisali znoj s čela kad sam došla k sebi i manula se ćorava posla nakon godinu dana. Naravno, bilo je tu obiteljske patologije, i kojekakvih krivih motiva. I sama sam se pitala koji mi je patliđžan?

Istina je, bibliotekarstvo je dosadno barem koliko i.... nogomet. Međutim, isto je tako istina da je mene jedna grana (grana? prije deblo na kojem sjedi i bibliotekarstvo) bibliotekarstva ludo zanimala, i još me zanima. Klasifikacija. Ne, naravno, učenje napamet što ide pod koji broj već upravo misaone strukture koje se kriju iza klasifikacijskih sistema.

Vrlo je zanimljivo pratiti promjene paradigmi mišljenja kroz klasifikacijske sustave - to je upravo idealan način da se otčita razvoj predrasudi i potpuni prezir prema drugim, nezapadnim kulturama. Neću sad navoditi primjere, ako vam se čita luknite šta o tome ima za reći Clay Shirky (pozdrav Marcelu koji me uputio na tog lika).

Ali ne ložim se trenutno na zlu-samoopsjednutu-zapadnu-kulturu (ko da istočna ne progovara samo iz svog vlastitog šupka, samo što je manje produktivna u materijalitetu) već na nešto drugo. Pitanje kako negdje nešto staviti a da to poslije možeš pronaći, tj. rekonstruirati logiku vlastitog mišljenja o toj stvari - zašto si je, zaboga, tamo stavio- to je meni upravo čičkasto zanimljivo.

Dam se kladit u čipkasti tabureić i smrznutu malinu da blogerska zajednica smatra updatiranje starih postova bez da se naglasi da se radi o UPDATE-u STAROG POSTA zlom. To, zelene mi rabarbare, sigurno ima veze s nekom pričom oko ”autentičnosti”, dnevničkog karaktera bloga i slično. Međutim šta. Mene iste misli prate već godinama, a kako neće zadnja dva tjedna. Klasifikacija nema ništa više veze sa mnom 6.7. nego što je imala 25.6. Taj interes neće proći tako skoro. Osim toga, ovo isto sam mislila tada, samo što mi se nije dalo to tada i napisati. A danas je jedan pristojan četvrtak.

Alzo. Problem s klasifikacijom je, kao što Shirky kaže, što je ona povijesno i kontekstualno limitirana i ima rok trajanja. Međutim ja nemam problem sa samom idejom klasifikacije koju radi netko a ne svatko (iako se slažem da ona nalikuje predviđanju budućnosti, ali mene ne zanima njena uporabna vrijednost za budućnost, već detekcija sadašnjeg stanja) već me upravo privlače promjene unutar klasifikacijskih shema, a ne nužno zamjena klasifikacije folksonomijom ili kako se to već zove. Zanima me upravo ta promjena kriterija po kojoj stvari koje su nekoć pripadale na istu hrpu, sad se otimaju jedne drugima. Upravo zato jer je klasifikacija povijesno uvjetovana, zanimljivo je promatrati kako neke klasifikacijske sheme izgledaju danas kao da se bave prvim redom pojavnosti, tj. točnije, dijele pojave po nekim, za ono kako ih danas shvaćamo, ne nužno najvažnijim obilježjima. Zanimljivo je kako se upravo bit stvari mijenja. To je prilično zanimljivo baš u umjetnostima. S jedne bi se strane moglo reći da ima savršeno smisla dijeliti knjige od skulptura, ne samo zato jer je to do te mjere različit tip izraza, da je teško osmisliti liniju usporedbe (šta ćeš uspoređivati, drvo i drvenu kvalitetu pisanja? - to funkcionira samo metaforički, a tu smo onda već u području književnosti), već i stoga što se zajednica pisaca i zajednica kipara rijetko kad preklapaju. Ne idu zajedno na pivu i ne tračaju pičke. Kipari, kao i svi umjetnici u užem smislu riječi, misle da su upravo oni utjelovljenje Arta samog. A pisci hoće biti najveći frajeri u kvartu. A ta socijalna kategorija nije ni najmanje zanemariva u tome kako mislimo svijet.

Vjerojatno još tamo negdje od Duchampa, stvari polako olabavljuju. Anara bi vjerojatno rekao da to ima veze s time da umjetnost postaje nematerijalna, ali ja se ne bih složila. Umjetnost nije zanimljiva ako je samo misao, ona mora naći neko svoje utjelovljenje. Upravo u dinamici odnosa opipljivog i mislivog, taktilnog i ne-osjetnog razvija se to nešto.

Dolazi do svojevrsne promjene paradigme (u umjetnosti, pa i u svijetu, ili obrnuto), i to takve kapitalne, da ju je zapravo vrlo teško locirati sve dok ne postane nezaobilazna. Radovi će se početi grupirati (već su počeli) po tipovima mišljenja. I u tom smislu je lako pratiti linije koje presijecaju one ustaljene, i intenzivno blisko vezuju arhitekturu i kazalište, ples i likovne umjetnosti. Naravno da pri tome igra ulogu tip intenziteta u kojem se nešto pojavljuje, a intenzitet tijela na sceni nije isti intenzitetu stranice teksta, dakle specifičnost medija jest zanimljiva. Ali činjenica je da neke knjige s nekim knjigama imaju isto toliko veze koliko i neki svemirci s Hello Kitty. Odnosno da neke plesne predstave imaju više veze s određenim tipom mišljenja koje se može detektirati u arhitekturi, nego s nekim drugim plesnim predstavama. I jednostavno se mora naći način da se to, na jednoj temeljnoj i neposrednoj razini, percipira.

Postoji jedna velika laž u temelju klasifikacije koja hoće biti praksom. A to je da mi svi živimo u istom svijetu. Mi živimo u paralelnim svijetovima, i te je svijetove, i taj paralelizam, važno početi percipirati upravo unutar dominantne paradigme. Točke križanja tih svjetova nisu nužno one koje su bile prije.

- 17:56 - Komentari (9) - Isprintaj - #

24.06.2006., subota

Koji će ti kurac blog?

Photobucket - Video and Image Hosting Opet fotka koja nema nikakve veze s postom. Akvarij u Lisabonu.

Nitko od mojih bliskih prijatelja, koliko znam, nema blog. Vrlo malo ljudi koje volim doživljava internet kao neko živo mjesto, kao neki prostor, kao neku kućicu. Zbog niza okolnosti, opet povezanih najviše s ljubavlju, za mene je virtualna komunikacija postala vrlo vrlo stvarna. Vrlo materijalna, vrlo opipljiva, vrlo intimna i vrlo realna. Internet je za mene već dugo prestao biti neki ledeni medij, nešto što omogućava da se informacija preseli s mjesta A na mjesto B, kao što doživljavam recimo poštu, telefon ili TV, nešto što samo po sebi ne komunicira (odnosno ne komunicira sam sebe), nema neki poseban identitet, nego služi kao posrednik za nešto drugo. Internet je za mene stvarnopostojeći prostor, kao što mi je stvarna juha od paradajza ili dlake zaglavljene u odvodu kade. Pola mog emotivnog života odvija se na skypeu, u sms porukama, u mailovima i na telefonu. To je možda ponekad tužno, ali tako je pao grah i tako se kava ocijedila po šalici. Kao što bi rekla Erica Jong, nitko ti nije obećao čak ni nos kad si se rodio, a kamoli sreću. Mene zanima što je ono više što takve okolnosti mogu stvoriti, što će se izleći iz takvih ograničenja, kako će se sreća proizvesti tamo gdje je možda po prirodi (dakle, po defaultu, po zadanosti) ne bi trebalo biti. Nemam posebnih želja biti dio blogerske zajednice, kao što inače nemam posebnih želja biti dio nekih zajednica koje strastveno dijele neke interese. Više bi me zabavilo da vas, koje to uopće ne zanima, možda počne zanimati... ili da vas i dalje ni najmanje ne zanima, ali da svejedno pristanete da sa mnom budete i na taj način u komunikaciji. To je moj način da se borim protiv usamljenosti, i protiv toga da ćemo se ipak trebati ranije dogovarati za pivu. Jedno mjesec dana ranije, da stignem(o) kupiti jeftine wizzair ili ryanair karte.
- 11:21 - Komentari (2) - Isprintaj - #

23.06.2006., petak

Lumbosakralni sindrom... What?

Photobucket - Video and Image Hosting Imam jednu finopripadajuću sliku koju sad ne mogu upucat u maconju jer me tlači kabl pa umjesto toga slika iz Girone, by kunstbody, snimljena mojim fotićem dok smo tamo bile na nekoj body-memory-whatever konferenciji. Ovaj luk podsjeća malo na krivulju kralježnice.



Photobucket - Video and Image Hosting He. Hvala kabl.

So, imam to iz naslova. Što zapravo ne znači ništa drugo nego mlada-damo-bole-vas-leđa-u-donjem-dijelu. Zapravo bole-vas-leđa-u-donjem-dijelu-u-tri-pičke-materine. Što sam, gle čuda, znala i prije nego što sam platila 50000 lipica za pregled. Arlauk. To mi je od toga što zadnje tri godine provodim u avionu, busu, vlaku i naravno, uhuana za ekran. Zahvaljujući ibooku ovo posljednje uglavnom mogu izvoditi i ležećki ali me onda drma paranoja da će mi se jajnici i ostatak organerije sparušati od silnih zračenja. O tome uopće nisam mislila dok sam zaljubljeno držala svojeg bijelog u krilcu ali uvijek se nađje neka ekipa (u osnovi pakleno dobronamjerna), koja ti ima potrebe reći da imaš preblizu oči ili da su ti ruke u gornjem dijelu predebele ili da si moraš kupiti željeznu ploču ako misliš držati maconju tako blizu ('%''&*"$!!!?& - tako nekako se psuje u stripu?). A tako mi je bilo lijepo dok o tome nisam mislila.

Ima nešto u toj kralježnici što izaziva nelagodu. Dobro, ni ostatak kostura nije odveć erotičan kad ga se promatra oljuštenog od mesa, ali ovo je nešto drugo. Možda je to ta neka kombinacija tvrdog i mekanog, ti tekući dijelovi zarobljeni u koštanim prstenovima. I to očito ne baš dobro kad cure van, kao u mom slučaju. Ima nešto nevjerojatno nježno u toj kralježnici, potencijal za potpunu nepokretnost a da svijest ostane netaknuta. Koliko god pokušavala vježbati holistički pristup, činjenica je da o svom tijelu mislim kao o nečem što imam a ne što jesam. I to me nervira, kvari mi koncepciju. Čini mi se da bih, kad bih kojim slučajem mogla misliti da ja jesam svoj kralježak (evo, već čujem barem petoro vas koji curite po podu od smijeha), mogla nekako sretnije živjeti sa svojim tijelom. Mislim, nas dvoje se dosta nježno volimo, čak i preblizu oči i debele ruke, ali ipak je tijelce nekako.... na usluzi. Recimo, ljutim se trenutno na taj jedan disk u dnu leđa, totalno sam bijesna na njega. A naravno da sam ga sama toliko ugnjetavala da se jadan predao.... ali nekako, kao da na to nema pravo... kao da je tu, kao i ostatak tijela, da mi služi. I da bude zadovoljan kapljicama moje naklonosti.
- 08:16 - Komentari (4) - Isprintaj - #

22.06.2006., četvrtak

Evo Threadless, tu ćeš živjeti...

Photobucket - Video and Image Hosting Kako da napravim da tekst bude pored slike? Joj gle, čini se da je upalilo. Hm... nije. Ovo je kuhinja (no shit!) a tamo skroz u desnom uglu vidi se ogledalo okačeno duž cijelih vrata na ulazu u kupaonu. Ulaz u stan je lijevo od slike (ne! desno od slike... kako ću ja naučiti voziti s ovom sposobnošću orijentacije?) gdje je i mali hodnik.

Photobucket - Video and Image Hosting Pogled iz kuhinje kroz zid s rupom u dnevno-spavaćo-radnu sobu.

Photobucket - Video and Image Hosting Pogled iz dnevno-spavaćo-radne sobe natrag u kuhinju kroz istu rupu u zidu. Ispred police za knjige koja je skroz desno na ovoj slici nalazi se krevet čiji krajičak možeš vidjeti u lijevom kutu na slici dolje.

Photobucket - Video and Image Hosting

Photobucket - Video and Image Hosting

Photobucket - Video and Image Hosting

Čini mi se nekako logičnim staviti fotke stana gdje sam do sada živjela. Kao, da definiramo kontekst. Ovaj blog i jest kao neka kućica.
- 01:52 - Komentari (4) - Isprintaj - #

20.06.2006., utorak

A ako stavim naslov gdje će on biti?

Dakle... možda prvo objašnjenje zašto blog otvaram fotkama kratkog filma Marcela B.

1. Pokušavala sam ubrat kako okačit slike na blog
2. Marcel B je jebeni Art frajer
3. Marcel B je jebeni Art frajer i moja jedvapargodišnja želja za rođemdan... ne, ne njegov leš prokletstvo kupusovo nego literatura o njemu..... tražim je negdje tamo od 2003. i mršavo mršavo... there.... sad znate šta želim... i imate skoro godinu dana.

Kad smo već kod obljetnica danas je 18 godina od.... tko pogodi dobit će crni flor. Ne povezujem smrt s kipućim ljetnim danima. Kao da bi svi trebali umirati zimi.

I prije svega, isprike svima čije rođendane uredno zaboravljam. Sad mi je to već počeo biti problem. Nešto moram učiniti da se to promijeni.
- 23:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.06.2006., utorak

Photobucket - Video and Image Hosting
Photobucket - Video and Image Hosting
Photobucket - Video and Image Hosting
Photobucket - Video and Image Hosting


Marcel Broodthaers: La Pluie (Projet pour un texte) (1969): 16 mm, b/w, 2 min

Snimljeno u Beaubourgu, gdje sam ga vidjela u sklopu izložbe Le mouvement des images.
www.centrepompidou.fr
- 19:31 - Komentari (2) - Isprintaj - #

  lipanj, 2006 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Svibanj 2020 (2)
Studeni 2019 (1)
Ožujak 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Studeni 2012 (2)
Rujan 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (3)
Siječanj 2007 (3)
Prosinac 2006 (4)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (5)
Rujan 2006 (5)
Kolovoz 2006 (3)
Srpanj 2006 (8)

Has a white to creamy white skin and inner flesh that is similar in taste to a red globe tomato.

tea cosy 1

Begins anew with every birth. A conscious knowledge that roles could be reversed.

Počela sam pisati ovaj blog 2006., kako bih dokumentirala emigrantsko iskustvo Londona. I danas pišem osobne postove, ali mi je ispovjedna forma prestala biti zanimljiva (ako mi je ikad i bila zanimljiva). 'Privatno' mi sad prvenstveno služi kao stilsko sredstvo, da prošara i razlomi krutost (i okrutnost) iskaza koji teže poopćivosti. Pišem o onome što vidim kao problem, ponajmanje o studijima izvedbe (performance studies), koji su mi struka. Pišem još i o onome što mi je smiješno, kao, na primjer, ovo:

Photobucket