Ontologija klasifikacije
  Zapravo, zašto bi fotke trebale imati veze s postom? Lejm. (To mi je trenutno najdraža riječ)Kad sam ono jednoć upisala bibliotekarstvo, većina mojih prijatelja i krvnih srodnika je mislila da sam potpuno šenula. Kao, dosadnija stvar od bibliotekarstva je gotovo nemisliva. Kladim se da su svi obrisali znoj s čela kad sam došla k sebi i manula se ćorava posla nakon godinu dana. Naravno, bilo je tu obiteljske patologije, i kojekakvih krivih motiva. I sama sam se pitala koji mi je patliđžan? Istina je, bibliotekarstvo je dosadno barem koliko i.... nogomet. Međutim, isto je tako istina da je mene jedna grana (grana? prije deblo na kojem sjedi i bibliotekarstvo) bibliotekarstva ludo zanimala, i još me zanima. Klasifikacija. Ne, naravno, učenje napamet što ide pod koji broj već upravo misaone strukture koje se kriju iza klasifikacijskih sistema. Vrlo je zanimljivo pratiti promjene paradigmi mišljenja kroz klasifikacijske sustave - to je upravo idealan način da se otčita razvoj predrasudi i potpuni prezir prema drugim, nezapadnim kulturama. Neću sad navoditi primjere, ako vam se čita luknite šta o tome ima za reći Clay Shirky (pozdrav Marcelu koji me uputio na tog lika). Ali ne ložim se trenutno na zlu-samoopsjednutu-zapadnu-kulturu (ko da istočna ne progovara samo iz svog vlastitog šupka, samo što je manje produktivna u materijalitetu) već na nešto drugo. Pitanje kako negdje nešto staviti a da to poslije možeš pronaći, tj. rekonstruirati logiku vlastitog mišljenja o toj stvari - zašto si je, zaboga, tamo stavio- to je meni upravo čičkasto zanimljivo. Dam se kladit u čipkasti tabureić i smrznutu malinu da blogerska zajednica smatra updatiranje starih postova bez da se naglasi da se radi o UPDATE-u STAROG POSTA zlom. To, zelene mi rabarbare, sigurno ima veze s nekom pričom oko ”autentičnosti”, dnevničkog karaktera bloga i slično. Međutim šta. Mene iste misli prate već godinama, a kako neće zadnja dva tjedna. Klasifikacija nema ništa više veze sa mnom 6.7. nego što je imala 25.6. Taj interes neće proći tako skoro. Osim toga, ovo isto sam mislila tada, samo što mi se nije dalo to tada i napisati. A danas je jedan pristojan četvrtak. Alzo. Problem s klasifikacijom je, kao što Shirky kaže, što je ona povijesno i kontekstualno limitirana i ima rok trajanja. Međutim ja nemam problem sa samom idejom klasifikacije koju radi netko a ne svatko (iako se slažem da ona nalikuje predviđanju budućnosti, ali mene ne zanima njena uporabna vrijednost za budućnost, već detekcija sadašnjeg stanja) već me upravo privlače promjene unutar klasifikacijskih shema, a ne nužno zamjena klasifikacije folksonomijom ili kako se to već zove. Zanima me upravo ta promjena kriterija po kojoj stvari koje su nekoć pripadale na istu hrpu, sad se otimaju jedne drugima. Upravo zato jer je klasifikacija povijesno uvjetovana, zanimljivo je promatrati kako neke klasifikacijske sheme izgledaju danas kao da se bave prvim redom pojavnosti, tj. točnije, dijele pojave po nekim, za ono kako ih danas shvaćamo, ne nužno najvažnijim obilježjima. Zanimljivo je kako se upravo bit stvari mijenja. To je prilično zanimljivo baš u umjetnostima. S jedne bi se strane moglo reći da ima savršeno smisla dijeliti knjige od skulptura, ne samo zato jer je to do te mjere različit tip izraza, da je teško osmisliti liniju usporedbe (šta ćeš uspoređivati, drvo i drvenu kvalitetu pisanja? - to funkcionira samo metaforički, a tu smo onda već u području književnosti), već i stoga što se zajednica pisaca i zajednica kipara rijetko kad preklapaju. Ne idu zajedno na pivu i ne tračaju pičke. Kipari, kao i svi umjetnici u užem smislu riječi, misle da su upravo oni utjelovljenje Arta samog. A pisci hoće biti najveći frajeri u kvartu. A ta socijalna kategorija nije ni najmanje zanemariva u tome kako mislimo svijet. Vjerojatno još tamo negdje od Duchampa, stvari polako olabavljuju. Anara bi vjerojatno rekao da to ima veze s time da umjetnost postaje nematerijalna, ali ja se ne bih složila. Umjetnost nije zanimljiva ako je samo misao, ona mora naći neko svoje utjelovljenje. Upravo u dinamici odnosa opipljivog i mislivog, taktilnog i ne-osjetnog razvija se to nešto. Dolazi do svojevrsne promjene paradigme (u umjetnosti, pa i u svijetu, ili obrnuto), i to takve kapitalne, da ju je zapravo vrlo teško locirati sve dok ne postane nezaobilazna. Radovi će se početi grupirati (već su počeli) po tipovima mišljenja. I u tom smislu je lako pratiti linije koje presijecaju one ustaljene, i intenzivno blisko vezuju arhitekturu i kazalište, ples i likovne umjetnosti. Naravno da pri tome igra ulogu tip intenziteta u kojem se nešto pojavljuje, a intenzitet tijela na sceni nije isti intenzitetu stranice teksta, dakle specifičnost medija jest zanimljiva. Ali činjenica je da neke knjige s nekim knjigama imaju isto toliko veze koliko i neki svemirci s Hello Kitty. Odnosno da neke plesne predstave imaju više veze s određenim tipom mišljenja koje se može detektirati u arhitekturi, nego s nekim drugim plesnim predstavama. I jednostavno se mora naći način da se to, na jednoj temeljnoj i neposrednoj razini, percipira. Postoji jedna velika laž u temelju klasifikacije koja hoće biti praksom. A to je da mi svi živimo u istom svijetu. Mi živimo u paralelnim svijetovima, i te je svijetove, i taj paralelizam, važno početi percipirati upravo unutar dominantne paradigme. Točke križanja tih svjetova nisu nužno one koje su bile prije. |
