Koji će ti kurac blog?
 Opet fotka koja nema nikakve veze s postom. Akvarij u Lisabonu.Nitko od mojih bliskih prijatelja, koliko znam, nema blog. Vrlo malo ljudi koje volim doživljava internet kao neko živo mjesto, kao neki prostor, kao neku kućicu. Zbog niza okolnosti, opet povezanih najviše s ljubavlju, za mene je virtualna komunikacija postala vrlo vrlo stvarna. Vrlo materijalna, vrlo opipljiva, vrlo intimna i vrlo realna. Internet je za mene već dugo prestao biti neki ledeni medij, nešto što omogućava da se informacija preseli s mjesta A na mjesto B, kao što doživljavam recimo poštu, telefon ili TV, nešto što samo po sebi ne komunicira (odnosno ne komunicira sam sebe), nema neki poseban identitet, nego služi kao posrednik za nešto drugo. Internet je za mene stvarnopostojeći prostor, kao što mi je stvarna juha od paradajza ili dlake zaglavljene u odvodu kade. Pola mog emotivnog života odvija se na skypeu, u sms porukama, u mailovima i na telefonu. To je možda ponekad tužno, ali tako je pao grah i tako se kava ocijedila po šalici. Kao što bi rekla Erica Jong, nitko ti nije obećao čak ni nos kad si se rodio, a kamoli sreću. Mene zanima što je ono više što takve okolnosti mogu stvoriti, što će se izleći iz takvih ograničenja, kako će se sreća proizvesti tamo gdje je možda po prirodi (dakle, po defaultu, po zadanosti) ne bi trebalo biti. Nemam posebnih želja biti dio blogerske zajednice, kao što inače nemam posebnih želja biti dio nekih zajednica koje strastveno dijele neke interese. Više bi me zabavilo da vas, koje to uopće ne zanima, možda počne zanimati... ili da vas i dalje ni najmanje ne zanima, ali da svejedno pristanete da sa mnom budete i na taj način u komunikaciji. To je moj način da se borim protiv usamljenosti, i protiv toga da ćemo se ipak trebati ranije dogovarati za pivu. Jedno mjesec dana ranije, da stignem(o) kupiti jeftine wizzair ili ryanair karte. |
