Marketing
Muzej rumunjskog seljaka et al.
Navodno najstarija crkva u Bukureštu. Vjerojatno ne i najstariji vrt pored crkve. Ova crvena mrljica desno dolje je Iulia s leđa.
Nekoliko kuriozuma iz Bukurešta.
1. Kablovi. Prizor za protrljat oči nekoliko puta. Ono, telegrafski stup i na njemu jedno pedesetak kablova.... skoro do zemlje... grozdovi kablova. I tako na svakom ćošetu. Iulia mi je pokušala objasniti čemu to - nešto u vezi s nerazvijenom infrastrukturom - pitat ću je ponovo, zvjezdica za zanimljivost.
2. Trolley bus (trolejbus?). Okej, ovo navodno ima i u Kievu, i u Rigi i u Tallinnu (kaže jedan Ukrajinac na privremenom radu u Latviji), ali ja to prvi put vidim. Zinula sam nasred ceste tako da mi se obitelj muha mogla komotno useliti u kutnjake. Vozilo povezano na splet žica u zraku, hrani se strujom a ima kotače?! Pa koja je to greška prirode?
3. Plastični novac. Izgleda nekako čišće od papirnatog - ne upija toliko znoj, ulje i ostale kozmetičke i prehrambene proizvode - novi lei imaju prozirnu rupu malko sa strane kroz koju se može gledati.
4. Muzej rumunjskog seljaka. Potpuno blesav muzej u kojem ti objašnjavaju kako npr. nisu osvijetlili taj i taj dio jer žele da se osjećaš kao rumunjski seljak koji se po mraku vraća kući i traži križ da se pomoli uz put. Ili te uvjeravaju kako to nije običan muzej, nego je napravljen kako bi te usrećio (za to te vrijeme promatra horda čuvara iskolačenih očiju i iskeženih zuba koja urla na rumunjskom (iako su svi, baš svi posjetitelji muzeja naivni turisti poput mene, nitko, baš nitko od 50-tak čuvara tamo NE govori nijedan drugi jezik osim rumunjskog) svaki put kad im se učini da ćeš dotaknuti neki eksponat). Neki tekstovi uz izloške pisani su po sistemu slobodnih asocijacija. Npr. Ovo su stolice rumunjskog seljaka. Kad se puno stolica nađe na jednom mjestu, nešto posebno se dogodi. Ionesco je napisao dramu Stolice. Mi u Rumunjskoj smo još uvijek u zoni stolica. Na Istoku ljudi sjede na podu.
U biti pretjerujem, znaju reći "Don't touch" i "12 lei for two" (cijena ulaznice).
5. Gulp. Televizori veličine duplih plahti u svakom baru, klubu, bircu, restoranu. Izrazito neprijatno, kako bi rekao jedan moj prijatelj. Iulia je to spomenula pri uvodnom dočaravanju rumunjskog pejsaža, ali ja sam to pripisala onoj istoj osobini koju i ja brižljivo njegujem kod sebe: bezočnom pretjerivanju. A kad tamo. Carpaccio i fudbal. Pizza i vijesti. Pastrva i poljoprivredna emisija. Tabouleh i krimić. Bijelo vino i fudbal. Fudbal. Fudbal. Jebote, pa kaj nije to prvenstvo već gotovo? Ili je ovo neš kao rumunjsko prvenstvo?
6. Umalo zaboravih. Kopar. Jao, kopar je Rumunjima neš kao Latvijcima majoneza. U juhu, u kupus, posut po carpacciu, pruža svoje pipke s moje pastrve prokletnik. Sve bi mu oprostila, ali po carpacciu, gad jedan izopačeni! Možda je to utjecaj mađarske nacionalne manjine, a? Ima ga čak i u salati iz McDonaldsa. Uz rizik da zvučim kao Sir Thomas Browne ili neki od njegovih suvremenika, kopar je tako... vulgaran.
Inače, kad su oni tamo siročići u Londonu sredili tu svoju gubavu birokraciju glede moje stipendije, eto nam novog izazova. Smještaj. Poslali mi upute na sto strana - jedna od natuknica, nevino ugurana super sitnim slovima između tone drugog teksta kaže da u tim residence hallovima nema dovođenja nikoga na nikolko dana nikad. Plus da će mi sobu pregledavati jednom tjedno i da ako nije dovoljno uredna onda moram platiti posebnu globu za neurednost. Globa za neurednost? Napokon me stiže pravedna kazna.
Šala pošalica poskok zmija. Pa nema šanse da mi netko kopa po sobi. Pitam se šta im ludi Amerikanci sa svojom opsesijom s pravom na privatnost odgovaraju na takva pisamca. Možda je to kao neki test inteligencije - ako popušiš foru i pristaneš na to, sam si si kriv.
Post je objavljen 30.07.2006. u 11:43 sati.