Jadi mladog vola

< svibanj, 2011 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

06/2022 (1)
09/2019 (1)
08/2018 (1)
11/2016 (1)
12/2014 (1)
04/2014 (2)
01/2014 (6)
12/2013 (10)
11/2013 (8)
09/2012 (2)
08/2012 (3)
04/2012 (1)
11/2011 (1)
09/2011 (4)
05/2011 (2)
01/2011 (1)
11/2010 (1)
10/2010 (2)
07/2010 (1)
06/2009 (1)
02/2009 (4)
01/2009 (7)
11/2008 (3)
10/2008 (5)
09/2008 (3)
08/2008 (5)
05/2008 (1)
04/2008 (2)
03/2008 (5)
02/2008 (5)
01/2008 (3)
12/2007 (3)
11/2007 (2)
10/2007 (3)
09/2007 (2)
08/2007 (1)
07/2007 (6)
06/2007 (3)
05/2007 (1)
03/2007 (1)
02/2007 (1)
01/2007 (4)
11/2006 (3)
09/2006 (1)
08/2006 (5)
07/2006 (6)
06/2006 (7)
05/2006 (3)

pisma u boci
wallblog @ gmail.com

me, myself & I
Wall na Mjesecu
Wall na playeru

19.05.2011., četvrtak

Avnerova priča o šipku


Avner Šamšalovič se trgnuo iz popodnevnog drijemeža, na tren ne shvaćajući tko je i gdje je. Sivih, vodenih očiju i upalih obraza, sa svojih pedesetak kilograma u prevelikom bolničkom krevetu, sličio je na dječaka koji boluje od progresivnog starenja. Začudo, ruke su mu izgledale kao u mladića, čvrstih prstiju i zategnute kože. Njegova unuka uvijek bi ga budila stavljajući svoj maleni dlan u njegove krupne šake što su odudarale od vižljastog tijela.

Maša se nagnula nad bolnički krevet i poljubila ga u čelo, mahinalno mičući pramen od znoja slijepljene kose s jastuka.

- Djede, kako si? Čuješ li me? – upitala je Maša, privlačeći stolicu uz uzglavlje.

U početku Avner nije shvatio tko mu se obraća. Uglavnom ga je bolničko osoblje gnjavilo da ustane, legne, jede ili pruža ruke za nove ubode iglom koji nisu prestajali svojim čeličnim ugrizima. Devedeseta mu je, pa ni liječnici više ne skrivaju odbojnost prema starim ljudima. Takvi kao on samo zauzimaju krevet i životni prostor mladima, još bolesnijima od njega. Današnja medicina neopravdano produžuje život starima i Avner o tome čuje često od sestara, dok mijenjaju posteljinu ili daju terapiju. On se slagao s njima, ali nije mogao umrijeti, iako je često molio boga da mu usliši želju.

Kad mu se konačno razbistrilo i povratio glas, pogledao je djevojku pored kreveta. Kad je već tolika izrasla? Tako lijepa djevojka - na koga li je, bože moj? Pa sin jest moj, ali nelijep i običan, a ni majka joj nije bogzna kakva ljepotica. Mora da su danas djeca lijepa od puno ljubavi. Svi ih vole i roditelji imaju vremena za njih. Nije to kao u Avnerovo vrijeme, kad je roditelje viđao samo vikendom, dok su se vraćali iz nadnice sa udaljenih imanja. Djeca su se, više-manje, brinula sama za sebe. Bila je tu i baka, ali ona je bila bolešljiva i teško se kretala.

Ispod trepavica, Aver je dugo promatrao djevojku, ispunjen ponosom. Vidi se, ipak, njegova krv, iako nije muško, kakvom se djetetu njegov sin nadao. Onaj gore ponekad udijeli milost, preskačući jednu cijelu generaciju, pomislio je.

- Kad si došla? Što me nisi probudila, znaš da previše spavam – rekao je Avner, uspravljajući se u sjedeći položaj uz djevojčinu pomoć.

Maša je na krilu držala stručak divljih ruža. Izgledale su kao ubrane ovog trena, s trnjem i bodljama na stabljikama što su virile iz celofana, da se Avner odmah oćutio bolje. Čak mu se učinilo da osjeti njihov miris, iako je dobro znao da ne mirišu. Morale su biti sa šipkovog grma iza Avnerove kuće, u zaseoku gdje živi. U gradu više nema šipka, znao je to po vrećicama čaja koje mu je unuka kuhala, objašnjavajući da je to čaj od šipka, ali crvenih bobica nema, to se proizvodi u tvornici bogzna kakvim postupkom.

Pružio je ruku prema ružama, a onda ga je zaboljelo. Infuzijska igla mu je virila iz podlaktice i sve je bilo povezano s aparatom pored kreveta. Pogađajući što želi, Maša mu je ruže prinijela nosu, dok je on šumno udisao zrak. Obuzeo ga je osjećaj da je u svom dvorištu, da šeće i provjerava što je sve izniklo. Maša je konačno ruže odmotala iz celofana i stavila u vazu na noćnom ormariću kraj kreveta.

- Pa kako si? Treba li ti što?

- Ne treba, hvala. Imam i previše. Jedino, da me odvedeš kući ako može – svaki put bi to rekao, a onda se pokajao.

Ona bi iznova objašnjavala da će učiniti sve, ali baš to ne može. Ne smije. Mora ostati u bolnici još neko vrijeme, da se utvrdi što mu je točno.

Avner je već znao, bolje od svih, što mu je. Bio je star i ta je bolest bila neizlječiva, od nje se nije ozdravljalo. Možda bi mu kod kuće pozlilo? Pa, neka. Možda bi hitno trebao lijek? Da, pa...? I sva ta prigovaranja, koje usputno čuje, kao da on bira kad će umrijeti. Nikom on ne oduzima mjesto na ovom svijetu, da se njega pita.

Unuka ga je pogladila po obrazu, baš kako bi on učinio s njom, sa svakim drugim djetetom, bilo čijim, dok je bio mlad. Možda se nije znao igrati s djecom, ali baš uvijek bi zastao da ih pogladi po kosi, ili obrazu. Volio je dodir dječje kože, a miris ga je vraćao u vrijeme kad je i sam bio dijete. Bilo je to toliko davno, da mu se činilo kako ima sjećanja nekog drugog, starog stoljećima.

Djevojka mu je nešto govorila i Avner se prisilio prekinuti vlastite misli na najljepšem mjestu.

- Nisam baš čuo, ponovi – rekao je, uzvraćajući stisak njezine ruke.

Nije izvukla dlan. Ostavila je ruku u njegovoj i ta toplina ga je raskravila. Kao da mu je kći, a ne unuka. Bili su sličniji nego su oboje shvaćali, sinulo mu je. Kao i njemu, i njoj bi se iznenada, iz čista mira, znale oči ispuniti suzama. Bez glasa, bez razloga, na samu nježnu ili bolnu misao. Učinilo mu se da će zaplakati, tako ga je pogledala.

Kad je opet pogledao, ona je na krilu držala njegovu staru kutiju sa slikama i pismima. Prepoznao ju je, iako je to bila obična kutija za cipele, zadnje koje je kupio, još prije dvadeset godina. Cipele su se odavno izlizale, ali kutiju je sačuvao. Držao je u njoj uspomene, koje je prije skrivao od ukućana na tavanu, u jednoj staroj vitrini, prepunoj prašnjavih tegli za zimnicu koju već godinama nitko ne spravlja.

- Djede, kako si mogao? – pružila mu je svežanj pisama, a njezina tuga u pogledu i glasu kidala mu je srce.

Baš kao da mu je žena, a ne unuka! Prolazio je kroz takve situacije u šezdeset godina braka i nikad, baš nikad, se nije na to navikao, razočarati dijete ili ženu koja ga voli, makar mu bila i unuka. Ni sada, na zalasku života, bol i nelagoda nije bila ništa manja. Još gore je bilo razočarati nju, vlastitu krv, koja je djeda smatrala uzorom i najboljim muškarcem na svijetu.

Avner se cijelog života čuvao da pomisli, a kamo li izgovori, kako su sve žene iste. Znao je, čvrsto vjerovao da nisu. Štoviše, u svom dugom životu stoput se imao prilike osvjedočiti da nisu. Ne, svaka je bila različita i divna na svoj jedinstveni način, jedino bi se život okrutno poigrao sa svakom – borama, sjedinama, starenjem. Nijedna nije bila kao Avner, kao, valjda svi muškarci, kojima bi tijelo starilo, ali bi mozak odbijao prihvatiti činjenice. U ogledalu ne bi vidjeli sebe, već istog mladića sa sjajem u očima, u potrazi za zabavom, avanturom, romantikom...za ljubavlju.

One, žene bi, nažalost, prije ili kasnije svoje godine počele nositi u mislima i srcu. Odjednom, preko noći, bi se pretvorile u čangrizave penzionerke, stalno zabrinute starice, vječno strepeći nad životom, zdravljem, bolestima, hranom, sigurnošću, ušteđevinom... Avner je ponekad imao takve misli, ali bi one odlepršale s prvim danima sunca, s nečim uzbudljivim ili neočekivanim.

Da, možda su sve žene ipak iste, pomislio je gledajući unuku, odraslu ženu koja ga gleda optužujućim pogledom i ne razumije, kako je mogao voljeti ikoga osim bake. Kako si mogao? Te su mu se riječi urezale još prije dvadesetak godina, kad mu je žena, par mjeseci prije nego će zauvijek zaspati u snu, izrekla samo jednom. Nikad više nisu govorili o tome.

Maša ga i dalje voli, vidi to u brižnom pogledu i načinu kako mu sklanja kosu s čela. Kako popravlja izgužvani jastuk pod njim, gladi ruku, pažljivo izbjegavajući iglu i cijev infuzije, da ga ne povrijedi. Da ga ne zaboli. Kad bi ga barem prestala gledati tako ranjenim pogledom, to ga je ozljeđivalo jače od ičega. Pa opet, sam je kriv, barem u njezinim očima. Jer, Avner je znao da nikome nikada nije učinio ništa nažao. Volio je neke žene i one su voljele njega zauzvrat, ali baš nijednu nije prevario s nekom drugom, trećom. Dok je trajala ljubav, bili su samo on i ta neka, posebna.

Uzeo je pisma iz Mašine ruke i stavio ih pred sebe, na bolničku plahtu. Pomislio je odjednom, kako je u životu imao više sreće nego pameti. Mnoge su ga voljele, i mnoge je volio, a uspomene - one su uglavnom grijale, samo ponekad probadale. Kao podsjećanje na jedno ime, koje bi ugrizlo za oči, zapeklo pod trepavicama.

Maši su oči bile zamagljene, dok je šutjela s dlanom u njegovoj ruci. Pokušao je ruku izvući, obrisati joj mokre obraze prstima, zaboravljajući na iglu u veni. Toliko života, ljubavi, iskustva.. nikad ga nije učinilo pripremljenim na tuđe suze. Na ženske suze.

Bogati smo onoliko koliko su nas voljeli, zapamti! – rekao je ispod glasa, kao u svoju obranu, iako je samo citirao nekog davno pročitanog pisca, čijeg se imena nije sjećao.

Jedno je vrijeme držao pisma u jednoj, a Mašinu ruku u drugoj ruci, a onda je zaspao i sanjao svoj šipkov grm i pravi čaj od šipka, mjesečinu u ljetnoj noći i klupu na drvenom trijemu, brojanje zvijezda i...


- 23:42 - Komentari (15) - Isprintaj - #

15.05.2011., nedjelja

Most

Majka i ja smo stajali na otvorenoj platformi teretnog vagona i čekali da lokomotiva uspori na zavoju. Trebalo je iskočiti iz vlaka, a ja sam imao samo pet godina. Majka je već prije izbacila jutene vreće u kojima je bila sirotinjska imovina naše obitelji i samo je čekala da ćiro izgubi dah na novom usponu i uspori dovoljno da iskočimo. Držao sam se grčevito za hladne željezne ručke platforme i kao opčinjen gledao u provaliju ispod vlaka, gdje je Drina hučeći i valjajući se u bjelini bukova jurila stoput brže od pretovarene željezničke kompozicije.

- Sad! Skoči! – majčin me glas prenuo iz sanjarenja nad mostom, rijekom i našim prijašnjim životom, kojeg smo ostavili deset sati prije, ukrcavši u Osijeku svu našu pokretnu imovinu.

Nisam razmišljao gdje iskočiti, jer je pred nama zjapio posljednji uvučeni dio šljunkovitog odmorišta ispred tunela. Pred nama, lokomotiva je ispuštala oblake prljavosive pare, a zrnca ugljene prašine pekla su me u očima. Čvrsto sam ih zatvorio i iskočio iz vagona na čistinu.

Iza nas, Sarajevo se odavno više nije naziralo, a Međeđa koju smo upravo prošli, još nam je mahala rukavima željezničarskih košulja što su vijorile na vjetru sušeći se pred skretničarskom kućicom.

Nekoliko desetaka metara dalje, most se zgrbio nad svjetlucavom vodenom zmijom, ogroman, čvrst i s kamenim gromadama koje su ulijevale povjerenje. U kraju iz kojeg sam dolazio, riječ ‘ćuprija’ označavala je tek mostić, nešto suprotno od čvrstog i trajnog, za razliku od ovog dinosaura iz turskih vremena, o kojem ću kasnije čitati u školskoj lektiri.

Majka je brisala prašinu s haljine na cvjetiće, koju je sama šivala par dana prije puta. Nisam se više jasno sjećao tog nedavnog vremena, tek fotografije na kojoj smo oboje bili obučeni u iste cvjetove - ona u ljetnu haljinu ispod koljena, s naramenicama koje su isticale njezinu ciganski tamnu put i ja, plavokosi dječak u hlačicama od istog, cicanog materijala.

Pružila mi je ruku, a ja sam važno stisnuo svoj oznojeni dlan uz njezin, kao da sam htio reći- ne boj se, tvoj muškarac zna kamo dalje! Nitko nas nije čekao osim tračnica, užih od metra, koje su vijugale preko litica do prvog naseljenog mjesta. Uvac! Kako je to zazvučalo sigurno, naseljeno, kao da nas čeka civilizacija, kuće i vreva ljudi. Sklonili smo jutene vreće s našim stvarima u grmlje i počeli hodati tračnicama. Bili smo sigurni, jer je drugi vlak ovuda prolazio tek sljedeći dan. Ti zadnji kilometri pješačenja prugom do Priboja činili su mi se najdužim hodanjem u životu. A opet, bila je to najveća avantura, a ja mamin muškarac koji nosi zavežljaj s vlastitom prtljagom. Bio sam odrastao.

Brojali smo željezničke pragove od mosta pa sve do malenih, usputnih stanica koje su imale tek kućicu i pokojeg skretničara. Smijao sam se imenima, koja su zvučala kao vrhovi planina - Strmica, Dolovi, Setihovo, Mrsovo, Rudo, Mioče, Uvac... uvce, uho tu jedino ima smisla, jer Drina u kanjonu zavija u u obliku ušne školjke. Na jednom od odmorišta, sasvim iznad rijeke, zavitlao sam komad drveta. Struje i virovi su ga ponijeli, a drvo je zaplesalo, jašući na vrhu iskričavih brzaka.

Već je padala noć, kad je majka odlučila da ne možemo dalje. Noge su joj bile izranavljene, možda jer je zadnje kilometre nosila i mene na leđima. Dok sam je grlio znojnim rukama oko vrata, prsti su mi klizili po njezinim kapljicama znoja kao po usporenom toboganu. Jedno sam vrijeme bio zabavljen gledajući njezine vratne žile, koje su od od napora pulsirale pod mojim prstima. Njihov ritam i otkucaji njezinog srca, dok me teglila kao bisage na leđima brdskih konja koje smo vidjeli u daljini, uspavljivali su me i polako sam tonuo u san.

Duboko ispod, Drina je hučala u mraku, a svuda oko nas odjednom se isprepleo višegradski most sa svojim kamenim lukovima. Od noćnih zrikavaca i svitaca zrak je vibrirao i bacao čudnovate sjenke, a klokot vode pjevao uspavanku. Ispočetka nisam razaznavao riječi, tek sjetnu melodiju. Samo sam slutio da sevdalinka, kao i sve druge u Bosni, pjeva o ljubavi, gubitku i zaboravu. Majka me položila na jednu od jutenih vreća s našom odjećom. U polusnu sam se gnijezdio kao mačka koja omekšava jastuk prije spavanja. Oči su mi bile teške, a kad sam konačno zaspao, jasno sam čuo sve riječi pjesme o gradu Višegradu i Drini koja huči..

Ne znam jesam li sanjao, ili se stvarno desilo, ali i dan-danas jasno vidim majku kako iz zavežljaja vadi slike i spaljuje ih na vatri. Nekako sam znao da su to slike oca i nje, slike Osijeka kojeg smo napustili zbog još jednog očevog hira i neuhvatljive nostalgije za krajem u kojem je ostavio važan dio sebe.

Danas znam da je spaljivala mostove za sobom, a ovaj je bio tek prvi u nizu koji će uslijediti. Most na Drini za mene, petogodišnjaka, bio je kao ogromna i sjajna kula od visokih lukova koji nadvisuju piramide, a Drina bijeli vodeni zmaj koji vijuga i paluca jezikom od tisuću kapljica.
.........
Huk vode i lepet krila ptice stopili su se u jedan krik. Upravo smo prelazili most, nizvodno od hidrocentrale koja je vodenog diva pretvorila u obični i dosadni vodeni tok, koji ne sliči na Drinu mojeg djetinjstva. Obale su ravne, a prljava matica progutala je nekoć sjajnu vodu. Gledao sam u svoje ruke i dobio želju da zavitlam kamen i prebacim ga na drugu obalu. Da običnim zamahom ruke prebacim ovaj jadni most i još jadniju rijeku, koju sam sve te godine odrastanja zamišljao kao nepremostivu Amazonu.

Možda je kriva vizura djeteta, kojemu sve izgleda veliko i moćno kao u bajkama. Možda krivnja leži na onoj toploj, ljetnoj noći u kojoj smo majka i ja pješačili satima uz rijeku i baš svaki puta vidjeli most u daljini iza nas, kako prkosi pogledu i daljinama. Možda su ljudi i hidrocentrale, umjetna jezera i zauzdavanje obala pokorili rijeku i most na njoj i pretvorili li ih, zajedno s davnim legendama, u nešto obično i svakodnevno.

Zagledao sam se u središnji luk mosta i zureći čekao da se nešto desi. Nije bilo bukova, struja niti huka vode, jer su duboke, usječene obale gutale grgoljenje vode. Ali iskrice, nekadašnje srebro iz Drine mog djetinjstva i stihovi o Višegradu i čežnji, sve mi je to odjednom zaigralo i zatreperilo pred očima. Nisam znao gledam li u most i rijeku ili oni gledaju u mene, ponovno petogodišnjaka, koji se boji, čudi i divi nečemu iz knjiga i bajki.

Odjednom, stajao sam na odronjenom komadu zemlje, a bujica me, kao utopljenika, nosila prema sredini rijeke. Dok sam na odlomljenoj gromadi plutao prema središnjim lukovima mosta, pomislio sam kako stoljeća povijesti ipak ostave nešto dobroga. Meni su ostavili sliku mosta i rijeke, koja postoji u mojim sjećanjima, sve dok držim čvrsto stisnute oči i pratim svjetlace u daljini.

- 03:48 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>