Dnevnik bolesnika o svemu pomalo

subota, 22.03.2014.

Robocop

-Moždani?; -Ne Vanja, ali imao sam dva dva moždana;-O, jadan ti tako mlad, a dva moždana.To je moja najčešća konverzacija sa trgovcima .Ma. kakav jedan moždani, ja sam dobio duplu dozu; malo me i živciraju ti pogledi sa sto uputnika u zraku.
Prvo su govorili:-Vidi malog brzo je vozio i nastradao.Posjedujem jedino sobni bicikl.Zatvoriš oči on te vozi gdje hoćeš; naravno brzinom kojom hoćeš. Četverokotačna prijevozna sredstva trenuutno su za mene totalno besmislena; eto im svima.., ja se vozim, bez ikakve šanse da pređem u naredno vrijemekoji metar( mislim na sobni bicikl; kilometar sat mi je otpao). Nadam se da bi jednog dana opet mogao voziti auto neki automatic, radi svojih kćeri najviše, polako doći će i do toga.
Stigle su mi ortoze, pa izgledam sa njima ko Robocop. Da se odem sa njima prošetati do trgovine.Slijedeći dan bi bio u crnoj kronici .Nosim ih samo po noći J., da ne plašim ljude, lakše mi je sam sebe plašit.

22.03.2014. u 08:45 • 2 Komentara • Print • #

nedjelja, 09.03.2014.

Tata nosi me

U jednom od prijašnjih postova napisao sam da mi je jedan od ciljeva nositi Teu, prije nego što naraste, ili bude prevelika za moje polu atrofirane mišiće na lijevoj ruci.
Na moju sreću nisam dugo čekao na to.Okuražen dolaskom iz toplica uzeo sam je i probao je nositi.Bojao sam se njezine reakcije, hoće li se uplašiti mene.Valjda je sama bila zbunjena.
Nakon par minuta zavikala je-Tata nosi me opet!!!; moje drndavo srce je poludilo od sreće.
Nakon 4 godine držati vlastitu kćer u vlastitim rukama je NEPROCJENJIVO, nisam ni znao da se tolike emocije mogu dogoditi, i dogodile su se!!Zdravom je zagrljaj i nošenje vlastitog djeteta rutina, a meni uspjeh i to ne vjerojatan !
Lijepe vijesti ovih tjedana, mora da mi je bio dobar horoskop.Znam, uostalom poučen i vlastitim životom da nakon lijepih vijesti idu one loše
Još da mi je taj sud okončati i da mogu lijevu šaku otvoriti..Ma i ne mora se sve ostvariti
-Tata nosi me!.; znam da je ovo blog o bolesti. Nakon što su me obradovala moja manja princeza; sudovi , rastave ,HZZO, bolest…, su totalno nevažni, važan je život.

09.03.2014. u 11:23 • 5 Komentara • Print • #

utorak, 04.03.2014.

Vratio sam se

„Vrati se doma, skuvala san ti pašta šutu!“, vratio sam se kući, nakon mjesec dana rada u tuzemstvu, naravno na crnjaka; ne ulazi u benificirani radni staž.
Nije me dočekala pašta šuta, nego očerupana roda , čaplja ili što već( simbol Slavonskog Broda).Razvlačili su me dobrano u Krapinskim toplicama.
Zadovoljan sam ; socijalizirao sam se.Više nisam spiljski čovjek, počeo sam bolje pričati. Čak me ljudi i kuže, više nego ja sam sebe
Za pohvalu svakako, samo govor u toplicama nisam vježbao( laprdanje mi je urođeno)
Fizijatar se iznenadio kad me vidio- O, Vanja ti dižeš lijevo stopalo u hodu;.-Ma ja ustvari levitiram, samo se drugima čini da hodam-.
Dr . Bakran mi je napisao toliko terapija; da je fizijatrica nakon pomne analize, zaključila da toga više od pola nema u Brodu.
Opet rastava, ovog puta od fizoterapeuta koji me dvije godine vježbao.
Rastave mi idu, bar kod fizioterapeuta, to je već četvrta ili peta( prestao sam brojati).
Fizijatrica me uputila u bolnicu.To je i dobro imam 10 min hoda.Tek sam počeo sa terapijama valjda znaju što rade…-Uskoro neće biti fora biti fizioterapeut u mome gradu ako nisi vježbao samnom

04.03.2014. u 20:42 • 3 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo

subota, 22.03.2014.

Robocop

nedjelja, 09.03.2014.

Tata nosi me

utorak, 04.03.2014.

Vratio sam se

Opis bloga

Kontakt

facebook stranica

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo