U zadnje vrijeme pisao sam o prešućivanju i falsificiranju o čemu sam dobio više upita. Priznajem, obje riječi djeluju bombastično, iako sam njima htio ukazati samo na neke pojave s kojima se svakodnevno susrećemo. U suštini oba ova pojma vezuju se za informiranje, odnosno o kvaliteti današnjeg informiranja. S jedne strane smo svaki dan bombardirani raznim vijestima na radiju i televiziji, a u tome ih prate i razne informacije iz novina. Količina dnevnih takvih informacija je toliko opsežna da ih nije moguće upamtiti pa mnoge od njih već idućeg dana padaju u zaborav. Upitno je da li i tu nisu prešućene neke velike istine, one koje se otkrivaju znatno kasnije. Time smo svjedoci da konzumenti svakodnevnih zbivanja doznaju da je na tržnici, primjerice, neka „tetica“ kažnjena zbog neke prodaje manje količine povrća, ali se kasni u izvještavanju milijunskih pronevjera. O njima doznajemo tek kad se imenuju neka istražna povjerenstva koja na kraju, uglavnom, utvrđuju da je sve bilo u skladu sa zakonom. Da li je to sve prešućivanje ili falsificiranje, to nije više bitno, važno je što je o tome zaključio sud.
Nisam rabio te riječi zbog ovih pojava na visokoj državnoj razini, nego sam se spustio među običan puk, a to su svi stanovnici bližeg i šireg daruvarskog prostora. Ni ovdje nisam mislio na čelnike koji vode politiku na ovom prostoru, nego cjelovito stanje informiranje kroz bližu i dalju prošlost.
Za daruvarska područja smatram da ta informiranost, kako nekad tako i danas, je nedostatna. Između dva svjetska rata, usprkos tome što je Daruvar prednjačio u gospodarstvu, nije imao svoje novine koje bi pratile život u njemu, kako po pitanju gospodarstva i politike, tako i kulture, prosvjete i sporta. To je razlog što nemamo napisanu cjelovitu prošlost za to razdoblje. Možda bi se našle neke manje informacije u nekim novinama tiskanim izvan Daruvaru, ali to je kao traženje igle u plastu sijena.
U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata bilo je razdoblja kada je Daruvar zasebno, ili s nekim susjednim gradom, izdavao vlastite novine. Nažalost, one su bile povremene, imale su svoje čitateljstvo, ali je uvijek nakon izvjesnog vremena naprasno bilo prekinuto njihovo izlaženje. Nakon što je 1968. počeo s radom Radio Daruvar, informiranost njegovih građana se povećala. Posebno je značajnu ulogu on odigrao u Domovinskom ratu. Nije mi poznata današnja njegova slušanost, ali je sigurno manja nego nekada. Nedostatak ovakvih lokalnih radija je što većina građana na radnim mjestima nemaju vremena slušati radio pa su uskraćeni za mnoge važne informacije. Drugi veliki nedostatak radija je u tome što nekad veoma dobre emisije jednostavno „odu u zrak“, njih se zaboravi već idućeg dana i takvi sadržaji padaju u trajan zaborav. Stoga smatram da su novine po tom pitanju važniji od radija, jer novine pohranjene u arhivima čuvaju takve sadržaje od zaborava. Tu je dio odgovora zašto Bjelovar i Pakrac imaju zapisanu svoju povijest, dok Daruvar o tome može samo još maštati.
Osobno sam mnogo pisao o potrebi da Daruvar dobije svoju monografiju, odnosno povijest. Sada i ja odustajem, predajem se. Dvadeset godina po tom pitanju je i za mene izgubljeno. Bilo je i onih koji su govorili da povijest nikoga ne zanima, ali sam tek kasnije shvatio da neki pod poviješću smatraju samo ratove i politički život. To nije točno, povijest sve je sve ono što se odnosi na čovjekovo stvaralaštvo. Povijest nekog grada se može napisati i bez spomena ijednog političara. Čak mislim da mnogi nisu zaslužili da za njih ima mjesta u takvim knjigama . Povijest grada je njegovo gospodarstvo, turizam, školstvo, zdravstvo, glazba, kulturna društva, svi njegovi sportovi kroz prošlost, vjerski život, vjerska i nacionalna struktura njegovih stanovnika, manifestacije, turizam, svakodnevni život i običaji stanovnika. U njima se može pisati i u skraćenom prikazu i o ratovima, ali za njihov se mogu pisati zasebne knjige,uostalom, kao o svakom od ranije navedenih segmenata.
U nestašici pisanih izvora iz daruvarske prošlosti mnogi su se okrenuli izdavanju fotomonografija, one ne iziskuju velika istraživanja. I takve imaju svoju težinu, ali praviti reprinte takvih knjiga vremenski odgađa mogućnost da neka sredina dobije cjelovitu svoju pisanu povijest. Fotografije grada su samo kulisa unutar koje se odvija život. Jednako tako fotografija jednog stadiona je samo kulisa unutar koje se nadmeću sportske ekipe. Zar nema sličnosti u ovoj usporednici fotografije stadiona i fotografije grada u odnosu na zbivanja na stadionu i zbivanjima koji su se događali u nekom gradu?
Iz ovog se može izvući još jedno opravdano pitanje. Zašto ljubitelji daruvarskih starina izbjegavaju prikazivati fotografije svojih sugrađana iz bliže i dalje prošlosti? Radi se o starim fotografijama raznih kulturnih i sportskih grupa, o pojedinim učenicima daruvarskih škola, o fotografijama raznih gradskih i obiteljskih manifestacija. Sve takve slike imaju svoju vrijednost i sve takve bi imale svoje mjesto u gradskim arhivima koji grad nažalost nema. Djelomično ga zamjenjuju arhivi pojedinih ustanove i obitelji, ali nerijetko svjedočimo da takve fotografije je moguće naći i na gradskim smetlištima. Na sreću ima kod nas i onih koji su odlazili ili odlaze na smetlišta i spašavaju često nevrijedne fotografije. Točno, nevrijedne, jer fotografija za koju se ne zna tko je na njoj ili kada je nastala, zaista nema nikakvu vrijednost. Možda je njena korist samo u tome da se vidi moda (oblačenje) ljudi u nekom vremenu, ali pošto se ne zna vrijeme kada je ona nastala, gubi se i ta strana njene vrijednosti.
U svom zadnjem tekstu na blogu bavio sam se prešućivanjem i falsifikatima gdje sam usput spomenuo i Tehničku školu, ali se njome nisam bavio već sam izrazio zadovoljstvo što je u povodu 25 godina rada izdala publikaciju kojom će se obogatiti skromna daruvarska historiografija. Kada sam to pisao, nisam još imao uvid u tu publikaciju pa nisam imao nekog određenog komentara. Nakon što sam je prelistao, mogu reći da je to tehničko-estetski lijepa knjiga, sadržajem nalikuje fotomonografiji s velikim brojem statističkih i kronoloških podataka. Time je ona postigla svoj cilj, pogotovo onaj naveden kao drugi dio naslova knjige.
Prvi dio naslova smatram nepotrebnim jer je trebalo dobro razmisliti treba li se u naslovu navoditi i 130 godina strukovnog obrazovanja u Daruvaru, a posvetiti toj obljetnici samo dvije stranice teksta. Knjiga ništa ne bi izgubila da se u naslovu izostavio taj dio, a u uvodnom dijelu knjige nešto napisalo o nekim ključnim zbivanjima o daruvarskom stručnom obrazovanju u proteklih 130 godina. Da se tako postupilo i težište dalo na rad Tehničke škole, vjerojatno mnoge primjedbe ne bi imale osnova. Smatram to propustom, ali ipak odajem priznanje svima onima koji su sudjelovali kod prikupljanja građe za 25 godina rada Tehničke škole.
Također smatram da se trebala više osvijetliti ratna 1991./1992. godina u kojoj se i rodila Tehnička škola. Bojim se da se to iz navedene knjige ne može doznati, sumnjam da je to poznato i današnjim mlađim profesorima i učenicima ove škole. Knjige se ne pišu samo za sadašnjost, nego i za buduće naraštaje. Kao što pisanje biografije ljudi počinju s godinom i mjestom rođenja te podacima o roditeljima, tako bi trebalo pisati i o školskim institucijama.
Rađanje Tehničke škole ima i svoju pretpovijest jer je bez nje teško shvatiti što se to dogodilo 1992. godine. Kao što se djeca rađaju iz neke bračne ili izvanbračne zajednice, tako se rodila i ova škola. I ona je bila u braku pod nazivom Centar iz kojeg se 1992. godine rodilo troje djece, a jedno od njih bila je Tehnička škola. Novim imenom je pokazala svoju prevrtljivu ćud jer je kroz povijest mijenjala svoje ime kako bi se više sviđala svojim potencijalnim udvaračima ili udvaračicama. Novim je imenom iz 1992. godine prikrila i svoju starost i sada se predstavlja kao 25 godina mlada djevojka koja će vjerojatno u budućnosti naći novog partnera s kojim će ući u novi brak i ponovo uzeti novo ime.
Trebalo bi se vratiti barem u nešto raniju prošlost, na 70-te godine 20. stoljeća kada je državna politika počela provoditi brojne teško shvatljive školske reforme (Šuvar) među kojima je bilo okrupnjavanje srednjih škola u veće školske centre, uz objašnjenje o brojnim prednostima takvih centara. To je dovelo i do integracije triju daruvarskih srednjih škola: Gimnazija „Maršal Tito“, Ekonomska škola „Moša Pijade“ i Školski centar za metalsku i elektro struku „Veljko Vlahović“. Bio je to postupan proces pa je Školski centar Daruvar (kasnije COUO Daruvar) kao jedinstvena škola započeo s radom 1. rujna 1977.
U radu Centra za odgoj i usmjerenog obrazovanje od 1977. godine do 1992. godine moglo bi se mnogo pisati. Vrlo brzo se pokazalo da je takva mamut-škola imala brojnih nedostataka. Veliki broj učenika teško je bilo imati pod kontrolom, nastava se održavala na četiri razne lokacije u gradu, što je predstavljalo problem predavačima. Nastava je bila dvokratna, radilo se i subotom. Rad na sjednicama Nastavničkog vijeća bio je otežan jer nije bilo prostorije u koju bi stali svi zaposlenici Centra koji se često nisu ni međusobno poznavali. Mnoge kasnije promjene su samo ublažile taj problem. Najprije su se predavači i učenici podijelili na pripremnu i završnu fazu, a nešto kasnije na vijeća obrazovnih programa (VOP-1 i VOP-2).
Neki problemi su se osjetno poboljšani 1988. godine kada je bila otvorena novoizgrađena zgrada Centra koja je omogućila bolju nastavu (kabinetsku), ali su ostali mnogi problemi koji su ukazivali da ovako ustrojen Centar više ne može funkcionirati. Takvi su se problemi javljali i u drugim srednjoškolskim centrima krajem 80-tih godina pa su se počele najavljivati nove velike reforme.
Sadržaji ova dva pojma idu ruku pod ruku, veoma su bliski, iako se suštinski razlikuju. Falsifikati bi trebali biti kažnjiva djela, dok se prešućivanje može kazniti, ukoliko se prešuti neko planirano ili izvršeno kažnjivo djelo. Prešućivanje ima i tu prednost da se teško može dokazati, jer se okrivljeni uvijek može braniti pod izgovorom da o nečemu nije ništa znao. Ipak je ono opasno jer se njime ostavlja širok prostor za falsifikatore, nestvaran događaj pretvara u stvaran, dok se onaj istinit, zbog prešućivanja, gura prema zaboravu.
Upravo dva takva prešućivanja dogodila su se nedavno u Daruvaru - o našem daruvarskom školstvu. Naše dvije daruvarske škole, Tehnička i Češka osnovna škola, obilježile su nedavno značajne godišnjice, obje su se prisjetile značajnih godišnjica svoga rada, ali i nekih zbivanja prije 25 godina.
Češka osnovna škola je produžila obilježavanje 25. godišnjicu odlaska velikog broja školske djece 1991. godine u tadašnju Češko-Slovačku kako bi izbjegli traumatiziranje školske djece tijekom ratnih zbivanja. Škola je sa Savezom Čeha povodom te godišnjice organizirala već ranije i prigodnu izložbu u Daruvaru, a sada i u Pragu. Htjeli su time izreći i zahvalu domaćinu za nekadašnje gostoprimstvo.
U svakom slučaju lijepa gesta.
Građani Daruvara danas malo znaju o svim kulturnima zbivanjima u svom gradu između dva svjetska rata. Nije to njihova krivica, već je to posljedica višegodišnje nebrige prema tom važnom segmentu daruvarske prošlosti. U međuratnom razdoblju djelovalo je više kulturnih udruga: jedno vrijeme čak tri puhačka sastava, tamburaški i mješoviti glazbeni sastavi, dvije čitaonice i knjižnice, gradski pjevački zbor, dva sokolska društva, u sklopu Katoličke akcije bilo je više kulturnih sekcija. Djelovala su hrvatska, srpska, češka i židovska kulturna društva. Svima njima najveći je problem bio nedostatak prostora za rad i prostora za javne nastupe, jer osim Vranjevine (pivovarske zgrade) u gradu nije bilo drugog pogodnog prostora (Češki dom sagrađen je 1939. godine).
Usprkos tome mnoge su daruvarske udruge samofinanciranjem održavali zavidnu razinu svog rada. U Vrelima se već pisalo o radu Daruvarskog pjevačkog društva koji je pjevao vrlo zahtjevne skladbe svjetskih i domaćih kompozitora, skladbe koje se danas ustručavaju pjevati današnji pjevački zborovi na ovim prostorima. Glazbu i pjesme voljele su i druga daruvarska društva, a jedno od takvih je bilo i društvo Hrvatska žena.
Iz rada daruvarskog društva Hrvatska žena
O dva nastupa 1923. godine daruvarskog društva Hrvatska žena nalazi se zapis u virovitičkom tjedniku Virovitičan. Iz njega se može doznati sadržaj programa i njegova svrha. Prvi program održan je 29. travnja 1923. u spomen na pogibiju Nikole Zrinskog i Fran Krste Frankopana. Najavljen je kao zabava s programom. U goste im je došla Gradska glazba iz Virovitice pod vodstvom kapelnika Ivana Vlašimskog. Oni su i otvorili program Zajčevom skladbom Zrinjska – Frankopanska, uslijedila je recitacija pjesme Klevetnikom Hrvatske, zatim je daruvarski mješoviti zbor - uz pratnju gospođe Šoš na glasoviru- pjevao izvatke iz Zajčeve opere Zrinjski i pjesmu Živila Hrvatska. Iza njih je nastupio muški zbor Zora koji je otpjevao „ korektno Zrinsko-Frankopansku“. Obim ovim zborovima ravnao je gospodin Banfić.
Nakon muzičkog dijela slijedio je prikaz igrokaza Rodoljubni grobovi od Ed. Smratarove. O tom dijelu programu i dojmovima novine su napisale: „ Gospođice Kričanski, Valentić, Kalabić i Štefanović kao vile Hrvatice natjecale su se upravo u krasnom prednosu biranih stihova ove prekrasne hrvatske stvari. Mi bi krivo činili kada bi dali prednost ili pohvalu samo jednoj od gore spomenutih. Sve su bile izvrsne te govorile čuvstveno i krasno. I g. Mioković, kao starina, govorio je također izvanredno dobro. Između pojedinih točaka koncentrirala je neumorno virovitička glazba te je ona stekla u Daruvaru neopisivo priznanje i pohvalu.“
No, to još nije bilo sve. Nakon koncerta slijedilo je još jedno iznenađenje o kojem je novinar napisao da ga je uzbudio pa je napisao: „Pod veselim ritmom koračnice stupa u dvoranu- četa „Hrvatskih žena“, svi u odori hrvatskih narodnih nošnji. Moramo ovdje priznati da su nekoje dame donijele upravo velike novčane žrtve za nabavu prekrasnih bogatih urešenih sa zlatom i srebrom hrvatskih narodnih nošnja. Bilo je tu nošnji iz svih hrvatskih krajeva. Krasno ovo kolo od 50 parova svih u narodnoj nošnji otvorili su ples „Hrvatskim dvoranskim kolom“ kojeg su plesači pod ravnanjem učitelja plesa g. Kanengisera veoma precizno izveli. Dvorana i sve druge prostorije pivovare bile su upravo natrpane hrvatskim domoljubnim općinstvom i dokaz tomu je, da je na ulazu položeno 35 000 kruna, zaista dokaz veoma uspjele zabave.“
Novinski izvjestitelj je u završnom dijeli izvijestio da je Hrvatska žena ovom zabavom za svoj veliki trud osvijetlila sebi lice i da će zlatnim slovima ostati zabilježena u analima hrvatskog pokreta u Daruvaru. Naglasio je da, uz predsjednicu, zasluge pripadaju i tajnici društva gospođi Amaliji Jakovac koja je kao „ prava duša društva Hrvatska žena stvorila za kratko vrijeme ovu veoma važnu i u Daruvaru potrebnu instituciju.“ Novinski izvještaj završava porukom: Ugledajte se širom naše domovine u rad Hrvatska žena u Daruvaru.
Drugi sličan program organizirali su Društvo Hrvatska žena i Hrvatsko pjevačko društvo Zora pod nazivom Hrvatska večer u prosincu 1923. godine. Program je i ovaj puta otvorila virovitička glazba jednom muzičkom skladbom. Zatim je domaći mješoviti pjevački zbor otpjevao Špoljarevu skladbu Hrvatski i slovenski napjevi. Slijedila je kratka Pieronova jednočinka Sredstvo protiv kućnog prijatelja u kojoj su glumili gospođa Mešeg i gospoda Lovinčić i Bažant. Slijedio je napjev Večer na Savi kojeg je pjevao mješoviti zbor. Prvi dio programa završio je jednim veselim igrokazom Recept protiv punica. U njoj su igrale gospođe Mešeg, Valentić, Kričanski i gospoda Lovinčić, Breslauer i Bažant.
< | studeni, 2017 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |