Priče iz prošlosti

petak, 21.07.2017.

Knjiga o daruvarskom stručnom obrazovanju

Na svom FB profilu najavio sam da ću pisati prikaz rađanja knjige o daruvarskom stručnom obrazovanju. Put od ideje o pisanju neke knjige do njenog nastanka je veoma složen, često nepremostiv, pa se ponekad zastane na pola puta i rukopis ostaje neobjavljen. To se umalo dogodilo i prije trideset godina(1987.) kada se htjelo obilježiti 100 godina stručnog obrazovanja u Daruvaru i za tu priliku htjelo tiskati jednu prigodnu knjigu. Bio sam jedan od članova koji se uključio u taj projekt pa sam bio upućen i u tijek njenog nastajanja. Tada sam se ponovo potvrdila moja ranija spoznaja da niti jedna od triju daruvarskih srednjih škola nisu pisale svoje spomenice koje su uz ostalu arhivsku građu trebale biti glavni izvor za poznavanje prošlosti njihovih ustanove. Krivica za njihovo nepisanje je u ravnateljima koji bi ih trebali pisati, ili bi trebali zadužiti nekoga da preuzmu obavezu njihovog pisanja. Tada sam predložio ravnatelju da se započne njihovo pisanje za potrebe budućih naraštaja, ali moj prijedlog nije pao na plodno tlo pa sam počeo sam pisati takvu spomenicu, ali ne za školske, nego za svoje potrebe. Zahvaljujući toj školskoj nebrizi, ja već skoro trideset godina svaki dan bilježim brojna važna zbivanja u našoj sredini, napisao sam nekoliko tisuća stranica važnih podataka iz prošlosti grada, svojih životnih iskustava i time stvorio jedan izvor iz kojih mogu prezentirati mnoga događaje iz prošlosti široj javnosti. Iz Spomenice danas bez ikakvih promjena prepisujem zbivanja koje se odnose na poslove pisanja knjige koja je tiskana 1988. godine pod nazivom Razvoj stručnog obrazovanja u Daruvaru 1887-1987. Posvetio sam tome tada cijelo jedno poglavlje jer sam znao da će neke buduće naraštaje zanimati kako je nastala knjiga koja je prvi puta trebala objediniti spoznaje o prošlosti triju daruvarskih srednjih škola. Suzdržat ću se od svakog komentara onoga što sam napisao prije tri desetljeća, iako bih danas možda nešto izmijenio, ali zbog čuvanja izvornosti, držat ću se i izvornog zapisa.

Rad na izdavanju monografije o daruvarskom stručnom školstvu

„Ideja o izdavanju stogodišnjaka stručnog školstva javila se na početku 1987./1988. školske godine kada se raspravljalo o planu obilježavanja 100. godišnjice osnivanja šegrtske škole. U vezi toga formirane su brojne komisije: Komisija za izradu stogodišnjaka; komisija za značke; komisija za priznanja, povelja i nagrade; komisija za izložbu; komisija za akademiju; komisija za sportsko takmičenje; komisija za svečani ručak; komisija za bratimljenje i još neke. Kao što to često biva, neke od ovih komisija su ostale samo na papiru. U komisiji za izradu stogodišnjaka imenovani su: Petar Knezović, Ljubomir Miletić, Petar Lazić, Oldřich Podsednik, Josip Miota, Milan Škorić, Mirko Saher, Branka Nikšić, Miroslav Zailac, Vjenceslav Herout, Miroslav Kuzle i Vlasta Pilat.
8. siječnja 1988. godine sastao se odbor za proslavu 100. godišnjice stručnog obrazovanja gdje je razrađena koncepcija planiranog stogodišnjaka. Na ovom sastanku bili su prisutni Luka Bosanac, Milan Škorić, Josip Miota, Ljubomir Miletić, Miroslav Kuzle, Slavko Petr, Miroslav Zailac i Milena Kolundžić. Razlog ovom manjem broju prisutnih je u činjenici da su bili pozvani samo predsjednici pojedinih komisija.
Prvu planiranu koncepciju stogodišnjaka dao je Ljubomir Miletić. On je dao sljedeći prijedloga tema:

1. Socioekonomski i kulturnohistorijski prikaz stručnog školstva. Za prikupljanje materijala za ovu temu imenovani su Vid Koprek, Vjenceslav Herout, Miroslav Kuzle, Oldřich Podsednik, Josip Miota i Milan Škorić. Na ovom je sastanku određeno da Vjenceslav Herout i Mirko Saher posjete Arhiv u Bjelovaru i neke arhive u Zagrebu i da fotokopiraju sve što se odnosi na daruvarsko stručno školstvo.
2. Sociopedagoški i pedagoškodidaktični prikaz školstva. (Zadužuju se: Mirko Saher, Petar Lazić i Josip Miota)
3. Memoari (kratki podnesci ljudi koji su radili u školi, koji rade te podnesci učenika). Za ovaj dio zadužen je Ljubomir Miletić.
4. Društveno-politički rad (separati). Zadužuju se Miroslav Kuzle i Ljubomir Miletić
5. Uspjeh u nastavi i izvannastavnim aktivnostima te sportskim aktivnostima. Zadužuju se: Svetozar Orozović, Oldřich Podsednik, Miroslav Zailac, Slavko Petr, Milan Škorić i Petar Lazić.
6. Dislociranost školskog prostora. Zadužuju se Miroslav Zailac, Milan Škorić i Branka Nikšić.
7. Tabelarni prikaz osoblja u Centru. Zaduženi: Milan Škorić, Josip Miota, Oldřich Podsednik, Branka Nikšić. Miroslav Zailac, Vid Koprek, Vlasta Pilat.
8. Na pragu 21. stoljeća-naš odnos prema tehnici, kulturi, elektronici, metalu, ekonomiji itd. Zaduženi: Josip Miota, Milan Kljaić, Zdravko Konecky, Dalibor Pilat, Antun Haramija, Dragica Popović i Milan Lukić.
9. Današnji kadrovi u privredi i društvenim djelatnostima u regiji i republici-obrazovanje za druge općine. Zaduženi: Miroslav Kuzle, Ljubomir Miletić, Miroslav Zailac.
10. Odgojno-obrazovni rad i interesi mladih u školi danas. Zaduženi: Ljilja Dokmanac, Mile Novaković i Jela Kičić
11. Foto materijal, faksimili, grafički prikazi. Zaduženi: Luka Bosanac, Ivica Brletić, Zdravko Konecky.
Na istom se sastanku zaključilo „…da se pripremi materijal do 1. 2. 1988. godine da bi se vidjelo što bi od toga moglo ući u stogodišnjak“.

Ovakva se koncepcija učinila mnogima preopsežnom i stoga je utopija da bi se za predložene teme mogao, u tako kratkom vremenu, prikupiti materijal. Nedostatak prijedloga je isto u velikom broju tema, nekih nejasno definiranih i velik broj predloženih učesnika. Moje je uvjerenje da se kojim slučajem tvrdoglavo ostalo kod te koncepcije da od tog stogodišnjaka ne bi bilo ništa. Mnogi su vjerojatno bili uvjerenja da se u arhivima može pronaći sve o našem daruvarskom školstvu ne vodeći računa o tome da arhiv ne može imati one dokumente koje škole im nisu dale na čuvanje. Tako se prvo „otrežnjenje“ javilo kada je komisija za prikupljanje arhivskih podataka(Herout, Saher) posjetila Arhiv u Bjelovaru. S obzirom da su ljudi tog arhiva povremeno obilazili pojedine ustanove i nadgledali kako se čuva arhivska građa, predočeno je imenovanim „prikupljačima“ sljedeći podatak: kod ŠUP-a Daruvar nalazi se registar građe bivše stručne škole Daruvar i to:
- 20 svežnjeva spisa što iznosi 0,61 kubičnih metara a potiče za razdoblje 1915.- 1946.
- Glavni razredni imenici, godišnji izvještaji- 181 svezaka od 1915.- 1944. godine.
Uz ove podatke postoji i bilješka da je građa smještena na tavanu ŠUP-a na hrpi i da je mjesto suho i polumračno.
Nažalost nakon povratka u Daruvar saznalo se da su ti „papiri“ prije nekog vremena prodani u stari papir da bi se pomoglo nekim učenicima s teškoćama u razvoju za neku ekskurziju! Isti sastav komisije je tokom zimskih praznika bio u Školskom arhivu u Zagrebu i Arhivu Hrvatske. Nažalost, osim nekoliko godišnjaka za Trgovačku školu u Daruvaru, nisu pronađeni nikakvi drugi podaci o daruvarskim predratnim srednjim školama.
Na sljedećoj sjednici odbora za proslavu 100. godišnjice stručnog obrazovanja u Centru, održane 9. veljače 1988., Vjenceslav Herout je iznio rezultate dosadašnjeg prikupljanja i istakao skromnost rezultata cijele akcije. Odlučeno je da se telefonski kontaktira s Arhivom Slavonska Požega da bi se saznalo da li tamo ima nekih podataka o daruvarskim srednjim školama. Na sastanku je zaključeno da se preostala sačuvana arhivska građa smjesti u jednu učionicu Centra da bi se moglo započeti s radom. S obzirom da se uvidjelo da se u rad ranije predložene koncepcije još nitko nije uključio, prihvaćena je jedna nova koncepcija, znatno jednostavnija. U rad su uključeni svi oni za koje se znalo da će izvršiti povjerene zadatke, a izostavljeni su oni koji nisu bili zainteresirani ili koji su unaprijed postavljali neke financijske uvjete. S obzirom da je izdavanje stogodišnjaka planirano za 25. svibnja 1988. godine, odlučeno je da se rukopisi predaju do početka travnja 1988. godine. Nova je koncepcija bila:

1. Šegrtska škola(Vjenceslav Herout, Milan Škorić, Josip Miota)
2. Trgovačka i Ekonomska škola (Oldřich Podsednik i Vid Koprek)
3. Gimnazija (Branka Nikšić i Vlasta Pilat)
4. Školstvo u posljednjih deset godina (Milan Škorić, Josip Miota i Branka Nikšić)

Za grafički prikaz bio je zadužen Zdravko Konecky, za fotografije Ivica Brletić. Ova je koncepcija bila je znatno jednostavnija jer su njome bile preciznije podijeljeni poslovi i nije moglo doći do ponavljanja. Suradnja je bila potrebna samo u vremenskoj sferi, odnosno koji vremenski dio treba obraditi u prošlosti jedan, a koji drugi autor. Iako su se gore navedeni suradnici osipali(Oldřich Podsednik, Vlasta Pilat), ipak se uz neka manja promjene koncepcije ostala onakva kako je bila zamišljena. Ovim nije bila odbačena suradnja ostalih. Svi koji su htjeli da se uključe u rad, to im pravo nije bilo uskraćeno, o čem svjedoči činjenica da nije odbijen ničiji prilog i svi su oni uvršteni u drugi dio knjige pod nazivom Prilozi i sjećanja. Upravo je stoga šteta, što su mnogi ostali po strani.
8. travnja 1988. održan je sastanak redakcijskog odbora stogodišnjaka. Većina radova je već bila gotova. Za ostale je rok prolongiran do 15. travnja kada bi se predali svi radovi lektorima. Tada je odlučeno da se monografija štampa u nakladi od 1 500 primjeraka. Trebalo je kontaktirati sa štamparijom, a za to su zaduženi Miroslav Kuzle i Vjenceslav Herout.
18. travnja 1988. održan je novi sastanak redakcije. Prisutni su informirani o kontaktima sa štamparijom. Cijena štampanja se nije mogla odrediti jer se nije znala količina svih radova, iako se pretpostavljalo da bi monografija mogla imati oko 100 stranica. Tada je Miroslav Zailac imenovan za glavnog urednika, a za lektore Ljubomir Miletić, Dobrila Bačić i Vera Lukač. Ovdje je bilo također izvjesnih poteškoća. Neki lektori su zahtijevali da se im kaže kako će biti honorirani za taj posao. S obzirom da do tada nijedan član redakcije nije sa svoje strane postavljao pitanje honoriranje svojih radova, nije se moglo ni lektorima ništa obećavati. Ipak nakon manjih uvjeravanja, ranije troje navedenih kolega su se prihvatili posla. Tek tada je mogao Miroslav Zailac dio lektoriranih i prepisanih tekstova odnijeti u štampariju i ugovoriti cijenu tiskanja (300 milijuna starih dinara). Pošto još nisu bili sakupljeni svi grafikoni i fotografije, bili smo uvijek u nekom zaostatku. S jedne strane još se uvijek planiralo da monografija izađe 25. maja, a s druge strane htjeli smo zadržati za nas prihvatljivu dogovorenu cijenu štampanja jer se moglo dogoditi da zbog našeg kašnjenja štamparija, zbog inflacije, zatraži reviziju usmeno dogovorene cijene štampanja.
Daljnje kontakte između štamparije i i autora održavao je Vjenceslav Herout. Svima je laknulo kada se saznalo da nova zgrada Centra neće biti otvorena 25. svibnja, kako je ranije bilo planirano, jer je time prolongirano i vrijeme izdavanje monografije. Naime, već ranije je bilo dogovoreno da se promocija knjige i otvaranje zgrade Centra obavi istog dana.
Suradnja sa štamparijom je bila korektna, zahvaljujući tehničkom uredniku Ladislavu Sekerešu. Teže je bilo održavati kontakte između mene (Vjenceslav Herout) i autora jer su se povremeno javljali nejasnoće u tekstovima. Naročito je taj posao bio otežan u vrijeme ljetnih praznika. Da bi se uštedjelo na vremenu, korekturu glavnih radova su izvršili sami članovi redakcije, ujedno i glavni autori, a ostale radove uglavnom Vjenceslav Herout. Obavljene su dvije korekture, dosta se izgubilo vremena na tim poslovima.
Konačno u rujnu 1988. godine svi su radovi dovršeni pa je zatim u listopadu 1988. godine i štamparija obavila i svoj dio posla. Promocija knjige izvršena je prilikom otvaranje zgrade Centra 19. 11. 1988. godine.
Što reći na kraju? Bilo je teško i naporno. Raditi jedan takav posao bez dovoljno pisanih izvora nije jednostavno. Ipak, kao što sam naglasio prilikom promocije „…svojim radovima htjeli smo se prisjetiti na stotine predavača srednjih škola koji su u proteklih sto godina radili na ovim školama, koji su odgojili na desetine tisuća mladih ljudi, koji su tokom čitavog ovog razdoblja radili u teškim radnim uvjetima, ponekad bili i beskućnici, ali koji su se ipak trudili da učenicima daju što solidnije stručno i opće znanje. Ako smo u tome djelomično uspjeli, naš rad nije bio uzaludan…“

Iako je promocija obavljena 19. studenog, prodaja monografije je započela tek krajem prosinca 1988. godine. Sigurno je velika šteta, što se nije iskoristilo ono raspoloženje koje je vladalo u danima otvaranje zgrade Centra i započela njena prodaja među učenicima i građanstvom upravo u tim danima. Time bi se sigurno nadoknadili troškovi štampanja (četiri milijuna plus 250 tisuća tehničkom uredniku) i čak bi se postigla i neznatna zarada(prodaja po 5000 po primjerku).
Tokom svog rada nitko od glavnih nosilaca izdane monografije nije iznosio neke svoje financijske zahtjeve za svoj rad, iako naši pravilnici predviđaju nadoknade za slične poslove i koji se vrednuju na bazi utrošenog vremena.
Svakako, da bi se potpuno nadoknadilo cijelo utrošeno vrijeme iziskivalo bi dosta visoku sumu i stoga su sami autori predložili jednu skromniju varijantu. Uzeti su neki parametri vrednovanja radova u tjedniku Jednota i na toj bazi su Josip Miota i Vjenceslav Herout iznijeli prijedlog nadoknade Savjetu Centra kojeg je on 6. siječnja 1989. prihvatio.
Stoga i nadoknadu treba shvatiti kao jedan vid nagrade za zalaganje, a ne za utrošeno vrijeme. Stoga se Josip Miota, i pored ovih parametara, odrekao jednog svog dijela u korist Vjencelava Herouta koji je obavljao glavninu poslova na relaciji autori-štamparija.
Svotu od 1 079 750 dinara (što iznosi 350 dem ili nešto više od 100 nastavnih sati) podijelili su lektori Ljubomir Miletić, Dobrila Bačić i Vera Lukač; autori Vjenceslav Herout, Milan Škorić, Vid Koprek, Branka Nikšić, Josip Miota, Ivan Cegledi, Miroslav Kuzle, Slavko Petr, Jela Kičić te Zdravko Konecky (grafikoni), Ivica Brletić (fotografije) i Zdravko Pintarić (prepisivač tekstova). a). episivač tekstova).

Ovaj sadržaj teksta pisan prije tri desetljeća neću komentirati. Podsjetit ću samo da se Spomenice upravo pišu da bi se zabilježili u njima i obični svakodnevni događaji. Ništa od ranije napisanog ne bi znali danas da se nisam latio jednog posla koji ima jedini cilj da brojne događaje iz prošlosti sačuva od zaborava. Ni ovdje nema naknade za uložen trud, zadovoljit ću se zahvalom nekih budućih naraštaja.

21.07.2017. u 12:00 • 0 Komentara • Print • #

petak, 07.07.2017.

Uz 100. obljetnicu rođenja učitelja Karla Petra

Nije mi poznato da li je nekom učitelju na širem daruvarskom području podignut neki spomenik pa ispada da ga nitko od njih nije zaslužio, njima je namijenjena drugačija nagrada - zaborav. To što su mnogi cijeli život posvetili obrazovanju mladih naraštaja i bili nositelji kulturnog života u svojim sredinama, vjerojatno se smatra nečim normalnim, kao obaveza za koju su bili plaćeni. Iako je među njima bilo i brojnih stradalnika u ratnim sukobima vođenim u prošlosti, mnogih odvedenih u logore u kojima su često bez suđenja izgubili živote, ipak su ostali nepoznati. Time su pod tepihom ostale stotine prosvjetara koji su, od prvog daruvarskog pučkoškolskog učitelja Josipa Blage do današnjih dana, odgajali mlade naraštaje i time pridonijeli tome što su mnogi od njih kasnije postali učitelji, profesori, inžinjeri, liječnici, znanstvenici…Svakako, nisu zaboravljeni samo učitelji koji su radili u osnovnoškolskom obrazovanju, nego i na daruvarskim srednjim školama, iako je ta brojka nepoznatih ovdje osjetno manja.
Danas bih se prisjetio Karla Petra, učitelja, jer sam slučajno naišao na podatak da se rodio prije 100 godina. Rođen je iste godine kao moj otac, bio je običan čovjek, uostalom takvi su u većini bili i mnogi drugi učitelji.
Rodio se 1917. godine u Hercegovcu u poznatoj obitelji Petr koja je do današnjih dana ostavila dubok trag u tom mjestu, iako je većina njenih članova nakon Drugog svjetskog rata reemigrirala u Čehoslovačku.
U Hercegovcu su prije Drugog svjetskog rata razlikovali mlinarske i kovačke članove obitelji Petr. Iako se radi o dvojici braće, ipak je svaka obitelj u gospodarstvu bila zasebna proizvodna jedinica. Karlo Petr spadao je u kovačku obitelj, bio je najmlađi, sedmo dijete ove obitelji. Nakon završene osnovne škole u Hercegovcu i Daruvaru, nastavio je školovanje za učiteljsko zvanje, najprije u Pakracu, a dovršio ga u Zagrebu.
Nakon što je stekao učiteljsko zvanje 1939. godine, dobio je prvo radno učiteljsko mjesto u Borovu, gdje je predavao u Batovoj školi učenicima čeških roditelja koji su radili u tom poznatom obućarskom pogonu.
Njegova je nesreća bila u tome što je u najboljim godinama njegova života izbio Drugi svjetski rat. Nakon što se zbog ratnih okolnosti ugasila njegova škola u Borovu, bio je premješten u selo Ruškovac na garešničkom području. Za njega je to bilo dobro rješenje jer je bio bliže svojoj obitelji u Hercegovcu. Ljudi su ga brzo zavoljeli, iako mu ratne prilike nisu dozvolile da razvije pun kulturni život u novoj sredini. Njegovo učiteljsko zvanje nije mu pomoglo da izbjegne regrutaciju za vojne potrebe. Ljudi njegovih godina bili su poželjni u ratu pa se našao najprije u domobranskoj službi. Njegova školska sprema mu je pripomogla da radi u intendantskoj službi. U drugoj polovici 1944. godine već se mogao nazrijeti ishod rata. Mnogi su domobrani prelazili u partizanske postrojbe pa se i Karlo Petr našao u Čehoslovačkoj brigady Jan Žižka z Trocnova.
U kolovozu 1944. godine borci ove brigade boravili su u Brestovcu. Karlo se smjestio u rodbinskoj obitelji gostioničara Čuchnila, bio sretan što je dobio dijete u braku s Blaženkom Klimpl iz Donjeg Daruvara. Tada se, u malo čudnim okolnostima, dogodio nesretan slučaj u kojem je Karlo Petr izgubio život. Silazeći stepenicama s tavana Čuchnilove obiteljske kuće, nehotice je zapeo za okidač automata i tom prilikom izgubio život.
Dogodilo se to nedaleko moje rodne kuće. Ja sam tada imao godinu dana pa se ne sjećam tog događaja. Zanimljivo je da ga se dobro sjeća moj stariji brat koji je tada imao četiri godine. Po prirodi bio je radoznao, glumio je „junaka“ i skupljao patrone koje su ostale nakon borbi ili isprobavanja naoružanja. Tako se našao i među brojnim radoznalcima koji su hrlili prema obitelji Čuchnil da vide što se to tamo dogodilo. Ovaj je puta navedeni „heroj“ zbog zatečenog prizora izgubio volju za daljnje ratovanje. Prvi puta je vidio mrtvog vojnika pa je psihičke probleme zbog viđenog prizora nosio godinama.
Zbog nemogućnosti da Karlo Petr bude pokopan u rodnom selu u Hercegovcu, bio je najprije pokopan u Brestovcu. Tek nakon završetka rata njegovi ostaci su uz sve vojne počasti preneseni (na slici) na groblje u Hercegovac.
Učitelj Karlo Petr izgubio je život u 27. godini života. Njegova supruga Blaženka Petr Klimpl je nakon rata reemigrirala u Čehoslovačku. Tamo je kasnije zasnovala novu obitelj, ali je nastavila obilaziti grob svog prvog supruga.

Sudbinu Karla Petra sigurno dijeli na stotine drugih učitelja, one su različite, ali s istim ishodom. Svima njima je namijenjen zaborav.

07.07.2017. u 21:38 • 0 Komentara • Print • #

srijeda, 05.07.2017.

Prva daruvarska pučka škola

Na nagradno pitanje o tome gdje je bila prva daruvarska pučka škola, koje sam postavio prije više od tri tjedna, do danas nitko nije točno odgovorio. Za potrebe prve daruvarske pučke škole kupljena je 1856. godine obiteljska zgrada Dmitra Mandrovića koja se nalazila na mjestu današnje Jelačićeve ulice na broju 15, uz današnju Kolačekovu pekaru, koja se nalazi na broju 17. Sve ranije škole nisu imale status pučkih škola, bile su to uglavnom privatne ili vjerske škole. Nisu bila obavezne, niti pod nadzorom državnih vlasti. Točno je da se jedna takva škola spominje još koncem 18. stoljeća.
Stoga kupnju školske zgrade, u kojoj je predavao obučeni učitelj koji je radio po zadanom planu i programu, treba smatrati početkom pučkog školovanja u Daruvaru. U pristiglim odgovorima fejsbukovci su lokaciju prve škole smještali najviše u današnju ulicu Matije Gupca, zgradu nasuprot katoličke crkve u kojoj se danas nalazi glazbena škola. No, ona je građena 1886. godine i zaista je prva zgrada građena po svim propisima za izvođenje nastave. Bilo je i takvih odgovora gdje se navodi 1866. godina kada je sagrađena također još jedna školska zgrada, ali za obuku djevojaka, pod nadzorom Družbe sestara milosrdnica Vinka Paulskog.
Ne želim nikoga prozivati zbog nepoznavanja prošlosti daruvarskog školstva jer se o tome do sada nije dovoljno pisalo. No, vidljivo je da Daruvarčani i oni koji slijede daruvarsku prošlost ne prate daruvarsku izdavačku djelatnost. Lanjske je godine izašao Zbornik Janković 1, prvi daruvarski zbornik u kojem se na 342 stranice obrađuju razne teme iz daruvarske prošlosti ili teme koje imaju u svom sadržaju i neka pitanja važna za razumijevanje prošlosti. Zbornik se može smatrati i međunarodnim jer su u njemu objavljeni radovi znanstvenika iz Mađarske, Češke i Hrvatske. Iako je promocija bila u Daruvaru, a cijena Zbornika zaista promotivna, čini se da su ga mnogi Daruvarčani previdjeli. U njemu je i rad posvećen pučkom školstvu u Daruvaru u kojem se mogao naći odgovor na postavljeno pitanje.
Nadam se da će biti više sreće kod rješavanja nekog drugog pitanja.

05.07.2017. u 10:17 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>