Priče iz prošlosti

nedjelja, 19.03.2017.

Kratak osvrt na prošlost Poljana kod Grubišnog Polja

Na području pakračko-daruvarskog području postoje dvije Poljane, prva je Pakračka Poljana, dok se kod Grubišnog Polja nalaze Poljani. Poznatija je ova kod Pakraca, ali i za ovo ima objašnjenje. Ova prva je kroz prošlost imala uvijek neki vid samostalnosti, neke svoje institucije, dok je ova druga bila uvijek „pupčanom vrpcom“ vezana za Grubišno Polje. Nije imala ni svoju samostalnu školu, svoje vjerske objekte ili neke seoske urede pa su sve svoje životne potrebe rješavali u Grubišnom Polju. Odgovor na pitanje zašto je tome tako, trebalo bi tražiti u ranijoj povijesti koja za ovaj prostor još do danas nije dovoljno istražena. Tek onda će se moći razgovarati o nekim pitanjima koja još i danas postavljaju stanovnici ovog sela.
Da bi se to shvatilo, treba najprije objasniti ovu situaciju. Prvo bi trebalo razbiti jednu ustaljenu predrasudu kod naših ljudi koji smatraju da su lokacije nekadašnjih sela bile na istom mjestu kao i danas. To je zabluda. One su se mijenjale, a mijenjali su se i nazivi sela. Današnja sela su uglavnom uz glavne putove, dok su nekad bila udaljena od takvih putova. Poznato je iz povijesti da su se na ovdašnjim prostorima uvijek vodili manji ili veći sukobi i bilo je za očekivati da su mnoge vojske prolazile u razne vojne pohode tadašnjim putovima, često slabo opskrbljeni hranom pa su zbog gladi usput podmirivali svoje potrebe. Skraćeno - ponašali su se kao pljačkaši. Stoga su takva sela bila građena podalje od glavnih putova, često u šumarcima i time su bili skriveni od pogleda prolaznika koji su prolazili glavnim putovima. Radi veće sigurnosti takva sela nisu bila ni velika, bili su to zaselci od 5-6 kuća. Nazive takvih sela moguće je naći u raznim popisima obračuna poreza iz 15. i 16. stoljeća, ali seoske drvene kuće kakve su se onda gradile, nisu bile duga vijeka pa su tijekom kasnijih ratova mnogi zaseoci nestali i time su izgubili i svoje ime.
Iz popisa župa Zagrebačke biskupije iz 1334. i 1501. godine doznajemo i o većem broju crkvenih župa na području od donjeg kraja današnjih Velikih Zdenaca, preko Malih Zdenaca - Orlovca prema današnjim Poljanima (Grubišnom Polju). Upravo na toj crti sačuvao se veliki broj materijalnih ostataka: pretpostavlja se da je u donjem dijelu današnjih Velikih Zdenaca mogao biti dvorac u kojem je krajem 15. stoljeća održana i sjednica hrvatskog Sabora. U Malim Zdencima, niže od današnjeg groblja u smjeru Ilove, nalazi se lokacija zvana Zidine na kojoj su još tijekom 20. stoljeća pronađeni brojni kameni ostaci, čak i ćupovi s bakrenim novcem i pojedinačno više zlatnika. I na lokaciji niže od Poljane na povijesnoj karti iz oko 1800. godine označene su lokacije koje skrivaju mnoge srednjovjekovne tajne. O tome piše i u Spomenici rimokatoličke župne crkve Grubišnog Polja gdje se navode te lokacije, spominje se velik broj cigli, željeznih i kamenih topovskih kugli od kojih se tada jedna čuvala u grubišnopoljskoj školi. Sve to ukazuje na to da su tu nekad bile građevine od tvrdog materijala, ali kojeg su kasnije, od 18. stoljeća, odvozili pridošli stanovnici za gradnju temelja svojih stambenih kuća. Ako je takvih nalaza bilo još u 2. polovini 19. stoljeća, to ukazuje da se radilo o jednom vrijednom i velikom srednjovjekovnom lokalitetu koji je razoren u ratovima koji su se vodili od 15. do 17. stoljeća.
U novije vrijeme sve se više govori o još jednoj takvoj lokacija kod Peratovice. Ovo ne iznenađuje jer se u srednjovjekovnim zapisima spominju i trgovišna mjesta Donji i Gornji Zdenci te Grubišno. Ako se tome pridoda više župnih crkava i više zaselaka, možemo zaključiti da su ova područja već krajem 15. stoljeća bila dobro napučena. Situacija se počela pogoršavati kada su Osmanlije (Turci) 1463. godine zauzeli Bosnu, odakle su povremeno počeli poduzimati i prve pljačkaške pohode prema hrvatskim prostorima. Zbog toga je hrvatsko stanovništvo počelo postupno napuštati ta područja ili su ih tadašnji plemići preseljavali dublje u unutrašnjost na svoje druge posjede, uglavnom u Ugarskoj, gdje su nastavili život s nadom da će se jednom vratiti, ali se to nikada nije ostvarilo.
Tursko napredovanje je nastavljeno i nakon pada Bosne. U Mohačkoj bici 1526. godine bila je poražena mađarsko-hrvatska vojska, poginuo je i kralj Ludovik II. Jagelović pa je hrvatsko plemstvo za kralja izabralo 1527. godine Ferdinanda Habsburškog. Habsburgovci su tada ovladali velikim dijelom hrvatskih, mađarskih i čeških zemalja i njima su vladali sve do završetka Prvog svjetskog rata 1918. godine.
Nakon mohačke tragedije, Osmanlijama je bio otvoren put napredovanja prema zapadu preko Slavonije i Ugarske. Habsburgovci su dolaskom na vlast trebali ispuniti obećanje da će preuzeti obranu pred Turcima, ali sve je to jedno vrijeme bilo slabo, zbog unutrašnjih sukoba između pristalica Habsburgovaca i jednog dijela plemstva koje je za kralja htjelo Ivana Zapolju. Ti unutrašnji sukobi sigurno su oslabili obranu pa su već 1543. godine Turci ovladali današnjim daruvarskim područjima, 1552. zauzeli Viroviticu i zatim krenuli prema zapadu u pravcu Čazme, koja je postala krajnja linija njihovog napredovanja na ovim prostorima Hrvatske. Tada su Turci privremeno ovladali grubišno-zdenačkim prostorom gdje su jedno vrijeme imali i svoju vojnu posadu.
Usporedno s tim zbivanjima Habsburgovci su sve više jačali obrambeni pojas protiv Turaka pa se tako javlja vojni pojas, Vojna krajina, koja je zaustavila tursko napredovanje. Nakon poraza Turaka kod Siska krajem 16. stoljeća, oslobođena su mnoga područja s desne obale Ilove pa su i Turci iz Pakraca, sjedišta Pakračkog sandžaka, preselili u sigurniji Cernik. U isto vrijeme su i Turci prema lijevoj obali organizirali svoj obrambeni pojas, kasnije poznatiji pod nazivom Mala Vlaška. Stoga se može govoriti da je od konca 16. stoljeća rijeka Ilova postala granica između Vojne krajine pod nadzorom austrijske vojne vlasti i one Vojne krajine s lijeve obale Ilove pod kontrolom Osmanlija. Od tada pa sve do Velikog turskog rata (1683. -1699.) vodile su se neprestane vojne čarke i brojne pljačke od strane obiju strana. To je bio razlog da je tijekom tog vremena, a velikim dijelom i ranije, cijeli pojas s obiju strana Ilove bio uništen i da je taj pojas „ničije zemlje“ bio širok više od 10 kilometara. Tek nakon tog rata javila su se prva sela na grubišnopoljskom prostoru u kojima je živjelo krajiško stanovništvo. Austrijske vlasti su htjeli graditi takva naselja što bliže prema Ilovi, ali takve je pokušaje do oslobađanja daruvarskih prostora osujećivala turska strana, vršeći teške odmazde nad stanovništvom koje bi ušlo u prostor „ničije zemlje“, ili prešli na prostor Vojne krajine pod austrijskom kontrolom.
U Velikom turskom ratu bilo je oslobođeno cijelo područje Slavonije i Turci su u tom području potisnuti u Bosnu (daruvarska područja su oslobođena 1687). Tada se i Vojna krajina jednim dijelom pomjerila prema Savi, ali je u njenom sastavu i dalje ostao prostor Grubišnog Polja i okolni pojas sve do Drave na sjeveru. Taj se dio mogao tada slobodno priključiti civilnoj Hrvatskoj, ali austrijske vojne slasti to nisu učinile jer su im krajišnici trebali i za vođenje drugih europskih ratova koje su vodili u 18. i 19. stoljeću. Ukinuta je tek 1871. godine.
Od početka 18. stoljeća daruvarska i grubišnopoljska područja razvijala su se u različitim okolnosti. Za područje zapadne Slavonije, koja su skoro bila dva stoljeća pod turskom vlašću, nisu se javili njihovi raniji vlasnici (plemići) pa su ta područja postala carskim posjedima pod upravom Carske dvorske komore. U drugoj polovini 18. stoljeća većinu tog prostora kupila je plemićka porodica Janković koja je kupila devastirana i slabo nastanjena područja. Da bi ih se gospodarski unaprijedilo, trebalo ga je nastaniti novim stanovništvom i zato su to raznim mjerama poticali. Dolazilo je stanovništvo iz raznih dijelova Habsburške Monarhije, uglavnom iz prenapučenih područja. U vrijeme Marije Terezije i kasnije, nastojalo se reformama umjesto raštrkanih zaselaka stvoriti veća sela koja bi se nalazila uz glavne putove, jer se smatralo da nema više ranijih opasnosti da se sela grade uz glavne putove. Primjerice Podborje (prethodnica današnjeg Daruvara) nalazilo se razasuto po okolnim brdima. Jankovići su postupno dio tog stanovništva preselili na prostor današnjeg Daruvara i zato su tu najprije sagradili pravoslavnu i katoličku crkvu, a tek tada za sebe dvorac. Ovamo su pozivali strane majstore i tako je tu od druge polovice 18. stoljeća počeo nicati današnji Daruvar koji je još sredinom prve polovine 19. stoljeće dobio položaj trgovišnog grada.
Grubišno Polje bilo je tada u drugom položaju. Ono je ostalo i dalje u sastavu Vojne krajine, u prostoru pod vojnom upravom, gdje nije bilo svjetovnih plemića. Vojne su vlasti i ovdje također počele provoditi politiku da se ranije raštrkane krajiške kuće postupno grupiraju prema putovima u veća krajiška sela. Jedino selo koje je na tom području građeno planski, po vojnom nacrtu, bilo je Ivanovo Selo, osnovano 1826. godine.

A gdje su tu Poljani?

Na području današnjih Poljana sigurno je i prije Turaka bilo neko naselje, možda i trgovište, ali nije moguće tvrditi kojeg naziva. Možda je tu moglo biti trgovište Grubišno, ali za to nema pouzdanih dokaza. Jednako tako kod Rašenice moglo je biti trgovište Kuntovac (Kontovac) koje se spominjalo i u predturska vremena, a tako se naziva još i danas na katastarskim kartama jedna lokacija toga imena. Naziv bi se mogao vezati za plemićku porodicu Kont koja je jedno vrijeme imala upravu na području današnjeg Grubišnog Polja. Znanstveno se do sad ne može sa sigurnošću dokazati koje se lokacije mogu vezivati za neki naziv iz predturskog vremena, a samo kod nekih bi se mogla dati približna pretpostavka.
Pošto se tijekom 18. stoljeća i većim dijelom 19. stoljeća širi grubišnopoljski kraj nalazio u sastavu Vojne krajine, na jednoj karti iz početka 19. stoljeća, ali s podacima iz konca 18. stoljeća, možemo naći odgovor na neka pitanja. Tu je vidljiv pravi labirint putova i označena jedna crkvica kod današnjeg groblja kod Poljana. Na kraju današnjeg puta kroz Poljane označena je jedna lokacija nazvana Razvala Jarek koja ukazuje na neke tragove građevinskih ostataka iz ranijih stoljeća. Naziv Jarek možda su dali pridošli stanovnici, jer jedina srednjovjekovna utvrda bio je Jurdič, ali su njegovu lokaciju današnji istraživači pretpostavili kod današnjeg sela Odkopi. Udaljenost između tih lokacija nije velika pa svaka pretpostavka o toj povezanosti ima nekih temelja.
I u Grubišnom Polju, poput Daruvara, sagrađene su u 18. stoljeću uz put Virovitica - Grubišno Polje - Zdenci nova pravoslavna i katolička crta. Cilj je vojnih vlasti bio je da se i ovdje postupno iz ranijih brojnih okolnih grubišnopoljskih zaselaka stanovništvo preseli uz glavni put te privuku strani trgovci i obrtnici. Stoga nije čudo što je Grubišno Polje već krajem 18. stoljeća dobilo status trgovišta. Ono je tada po broju stanovnika bilo veće do Daruvara, a to je povećanje vidljivo i prema službenom popisu iz 1857. godine kada je u Grubišnom Polju živjelo 970 stanovnika, dok je Daruvar tada imao 616. U prvoj fazi u Grubišno Polje se doseljavalo stanovništvo srpske i hrvatske nacionalnosti (Lika, Kordun, Bosna, Gorski kotar…), a u 19. stoljeću tu dolaze i pripadnici drugih nacionalnosti. Jačanjem njegove gospodarske moći jača i njegova politička uloga pa je u 19. stoljeću iz Turčević Polja u jednom trenutku preseljeno sjedište jedne vojne krajiške kompanije u Grubišno Polje. Nakon ukidanja Vojne krajine 1871. tu su osnivane i druge institucije i Grubišno Polje postaje već 1886. godine značajno kotarsko i općinsko mjesto u čijem su sastavu spominje i selo Poljani.

Iz prethodno iznesenog moglo bi se zaključiti kada su se Poljani počeli javljati pod ovim službenim imenom. Oni su kao zaselak postojali i ranije, ali su tretirani kao sastavni dio Grubišnog Polja, jednako kao zaselak Lipovac koji je nastajao u produžetku Grubišnog Polja u pravcu Orlovac - Mali Zdenci. Stoga svoj subjektivitet kao zasebno selo Poljani trebaju zahvaliti priljevu novog stranog stanovništva koji je posebno bio velik 80-tih godina 19. stoljeća. Brojni obrtnici i trgovci popunili su brzo središnji dio današnjeg Grubišnog Polja, dok je ratarsko stanovništvo popunjavalo ranije zaselke od kojih su Poljani postali zasebno selo. Sve ovo može se potkrijepiti izvornim pokazateljima iz toga vremena.
U matičnoj knjizi Rimokatoličke župne crkve u Grubišnom Polju, zabilježeno je da je prvo rođeno dijete u Poljanima bila Julijana Lekšić, rođena 1876. godine, kćerka Mihaela Lekšića, ali je naziv mjesta rođenja Poljana precrtan, a iznad napisano Grubišno Polje. U sljedećim godinama, posebno od 1883. godine, za mnoge doseljene obitelji se navodi da su živjeli na stanu u Grubišnom Polju. Tek 1887. godine navodi se troje djece rođene u Poljanima i prema tome novi Poljani se pod tim imenom u matičnim knjigama javljaju prije 130 godina. Bili su to su to Kata Takač, kćer Stjepana Takača, bez navoda kućnog broja, ali uz bilješku Ladešićev grunt; Marija Konkoli, kćer Josipa Konkolija, uz naznaku da su roditelji mađarske nacionalnosti, bez navoda kućnog broja, ali uz napomenu da su na stanu kod Kovača. Treće dijete je bilo Agata Telekeš, kćer Josipa Telekeša, uz navod Poljana k.br. 25, ali u zagradi napisano Mali Zdenci. Pravi „baby boomm“ novorođene djece u Poljanima bila je 1888. godina kada se u Poljani rodilo čak 10 djece (Franjo Kanas, Pavao Kiš, Katica Talijan, Josip Kulhavy, Josip Majn, Ana Březina, Đuro Lekšić, Josip Barta, Jana Lekšić i Mito Lekšić.)
O prenapučenosti središnjeg dijela Grubišnog Polja svjedoči raniji podatak da se Grubišno Polje širilo u pravcu prema Orlovcu i Malim Zdencima. Taj produženi dio stariji stanovnici još i danas nazivaju Lipovac koji je neki vid predgrađa Grubišnog Polja, kao što je jedan drugi Lipovac (Ljudevit Selo) danas predgrađe Daruvara.

Danas je postala moda da mnogi istražuju korijene svoje obitelji, što je dokaz da se još jedan manji broj ljudi zanima za prošlost, ali ne shvaća da se o prošlosti ne može pisati bez povijesnih izvora, drugim riječima bez dokumenata. Uzdati se samo na usmeno pričanje nije dostatno, ono je često nepouzdano i kao takvo neupotrebljivo. Ljudi rado spominju arhive, ali se ne pitaju kako se oni stvaraju. Njih bi trebalo imati svako mjesto, o njima govore i brojne udruge, ali se često takve arhive bacaju u smeće, umjesto da se ustupe nekoj arhivskoj ustanovi. Arhivu bi trebala imati i svaka obitelj, ona može biti stavljena u neku praznu kutiju od cipela u koju bi se uz stare dokumente stavljale i stare fotografije. Nažalost, nerijetko se čuje da nakon smrti pokojnika neke porodice takve arhive uništavaju pod izlikom da ih ne podsjećaju na pokojnika.
Ovaj odmak od teme je zato jer danas mnoge pojedince zanimaju podaci odakle su došli njihovi preci u Grubišno Polje ili Poljane, ali ne nalaze odgovor na ta pitanja. Mnogi posjećuju tamošnju župnu crkvu, ali traženi odgovor ni ondje ne dobivaju. Jedan od glavnih razloga tome je što pojedini svećenici nisu ponekad savjesno unosili podatke u matične knjige koje su, u nedostatku krsnih listova ili domovnica, jedini vjerodostojan dokument koji bi mogao odgovoriti na takva pitanje. Greška je i u tome da su za mjesto rođenja nekog pokojnika svećenici ponekad naveli samo ime zemlje gdje je netko rođen (Češka, Moravska, Mađarska…), a takav podatak je nedostatan. Ponegdje je navedeno mjesto rođenja pogrešno napisano, nekad iskrivljeno, ili pisano na njemačkom jeziku, iako se mjesto već nazivalo narodnim imenom.
Za slučaj Poljani je dodatni problem što su mnoge obitelji iz ovog mjesta do 1887. godine navedene da su živjele u Grubišnom Polju, iako su već bile na području današnjih Poljana. Da time ne bih stvorio dodatnu zbrku, navodio sam podatke od 1887. godine i to samo gdje piše da se radi o Poljanima. Podatke za preostale porodice mogle bi se riješiti kada bi se proučila katastarska ili gruntovna karta Poljana iz tog vremena gdje bi se vidjelo koje su obitelji bile u Poljanima, a koje u Grubišnom Polju.

Porodice ili pojedinci Poljana i ime mjesta iz kojeg su došle s prostora čeških zemalja

Černy Josip - Čejtice, Dažbijan - Lajkonovice, Bara Martinek Dažbijan – Hotovice, Haler – Žiželice, Franjka Hladik r. Kalvoda - Studnice, Franjo Hala - Vinačice, Josip Hynek - Žiželice, Franjka Chvojna – Chrudím, Franjo Hladik- Hlinsko, Ivan Kosina - Žiželice, Kvitek - Ohnišťany, Křestan - Kalnice, Kvitek - Hlinsko, Ana Lacina - Žiželice, Bohumil Lacina - Babice, Ana Lacina - Ryčany, Malina - Loučice, Mikulecký - Chrudím, Malina Ana r. Seifert - Lodin, Vencl Malina - Žiželice, Josip Mojžiš - Vidřice, Václav Mojžiš - Vidřice, Emilije Mikulecky - Svinčany, Franjo Nebřenský - Studeni, Nebřenský Franjo - Volšov, Pokorny - Žiželice, Petrovický - Žiželice, Pešava - Studnice, Franjka Petrovicky – Žiželice, Josip Pelikan - Kločov, Franjica Patek - Svinčany, Franjka Přibil - Ohniště, Ivan Roubiček - Žiželice, Ana Skoumal - Konošov, Shejbal Vencl - Hrověn, Šeliř - Hlinsko, Šeliř - Studnice, Šotola Franjo - Chrudím, Josip Šeliř - Studnice, Hlinsko, Štigler Marija - Michanice, Vrba - Svojšice, Vočadlo - Světla, Vašek - Studnice, Vesely - Žiželice, Vodražka - Dobřejovice, Vocelka - Hluboka, Seifert - Petrovice. Zima - Žiželice, Zavadil - Kalinec i Matilda Zalabák - Chraletice.
U ovom popisu ima i prezimena žitelja koji danas ne žive u Poljanima ili okolici. Neke su izumrle, a neke su se tijekom vremena odselile u druge sredine. Također se zamjećuje da se negdje za iste porodice navode različiti nazivi iz kojih su došli. Zapisivači u matične knjige su često zapisivali mjesto rođenja pojedine osobe, negdje su napisali mjesto župne crkve, a negdje samo naziv općine. Razlika je mogla nastati i kod upisa umrlih osoba ženskog spola koje su pokopane pod prezimenom svoga supruga, a takve nisu morale biti rođene u istom mjestu kao i njihov suprug. Jednako tako moglo bi se istražiti odakle su u Poljane došle i brojne mađarske porodice jer je njihov udio u službenom popisu još 1964. godine bio dosta visok. Od 444 popisanih stanovnika Poljana najviše je te godine bilo Hrvata 198, 166 Čeha, 60 Mađara i 20 Srba.
U službenom popisu iz 2001. godine u Poljanima je živjelo 319 stanovnika, što je osjetno manje nego u prvom službenom popisu 1890. godine (425). Danas je taj broj i dalje u padu. Time ovo selo dijeli sudbinu drugih sela sa grubišnopoljskog područja kojima je broj žitelja također u padu i tako se s pravom može govoriti o umiranju grubišnopoljskih sela.
Ovaj prikaz je samo skica povijesti sela Poljani, koju ne poznaju niti njegovi stanovnici, iako su i oni imali svoju bogatu povijest. A povijest čine njegovi ljudi, njihov svakodnevni rad, njihovi običaji, kulturni život, gospodarstvo…
Taj dio povijesti Poljana prepuštam istražiti i zapisati mlađim istraživačima ovoga prostora.

(Fotografije Poljana napravio je Drago Palatinuš)

19.03.2017. u 08:54 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 12.03.2017.

RAT PROTIV ZABORAVA

U posljednje vrijeme često se moglo u raznim prilikama čuti već izlizana uzrečica: „Ono što nije napisano, kao da se nije dogodilo!“. I ja sam je rabio, ali sam je htio sada izbjeći, jer sam primijetio da je ne koriste toliko oni koji pišu, nego mnogi političari i ljudi koji su kočničari pisanja, odnosno oni, koji bi htjeli da se piše o njima pa se ne ustručavaju da raznim kanalima sami uveličavaju svoja djela. Takve ne bih ni spominjao, oni ne zavrjeđuju nikakvu pažnju, ali pošto je kod nas sve „naopačke“, takvi često imaju presudni utjecaj da li će podržati ili zaustaviti neki zacrtan projekt. Upravo zbog takvih mnoge sredine daruvarsko-grubišnopoljskog prostora nemaju svoju povijest, ne zna se ni vrijeme nastanka nekih sela, a kamoli sve ono što se u njima zbivalo, od nastanka do današnjih dana. Jednako se to odnosi na mnoge gospodarske i kulturne institucije koje su bile nositelji gospodarskog, kulturno-prosvjetnog rada, kroz koje su prodefilirale na stotine gospodarskih, kulturnih i prosvjetnih djelatnika, ali su nažalost ostali zaboravljeni. Ima tu i pozitivnih izuzetaka, jedan od takvih je da su daruvarski vatrogasci do sada izdali o sebi čak tri monografije, dok najveća daruvarska škola, sa najvećim stažem, sa sposobnim i kvalificiranim kadrom, još danas luta u tami, po bespućima nedorečene prošlosti koja vodi prema zaboravu.
Najveća prepreka pred zaboravom su arhivi. Onaj najveći s našeg područja nalazi se u Bjelovaru, brine da se sačuva arhivska građa, ali nikako da riješi problem dostatnog prostora za svoj rad. Upravo taj nedostatak za neke ustanove bio je dostatan razlog da je 90-tih godina na terenu dio arhivske građe završio na smetlištu. Danas se stoga često može čuti da je arhiva stradala u ratu, iako mnogi dobro znaju da one nisu stradale u ratnim operacijama, nego su jednostavno „uklonjene“, možda da bi se neki događaji zataškali, odnosno, trajno „stavili pod tepih“. Mnogi su ukazivali na taj oblik kulturocida, mnogi su to osuđivali, ali to nitko nije uvažavao. Sjećam se jednog daruvarskog vatrogasca, običnog malog čovjeka, koji je odlazio na smetlište i kući donosio razne stare fotografije i dokumente. Bio je vidno potresen, ali ujedno i nemoćan. Dio tog materijala ostavio je kod mene i time su sačuvani od trajnog nestanka. No, ovo neka bude na duši ustanovama i ljudima koji su u njima radili.
Ovaj puta htio bih ukazati na obiteljske i osobne arhive. Tu su u prvom redu stare fotografije, ima tu i pisama vojnika iz Prvog ili Drugog svjetskog rata, razne stari krsni listovi ili domovnice… Ne podcjenjujte ni one novijeg datuma jer imajte u vidu da i ti današnji dokumenti će jednog dana biti stari, bit će također zanimljivi za neke buduće istraživače. Vodite također računa da će netko danas- sutra pisati o vašem selu u kojem živite pa će mu to biti ispomoć da to zabilježi za vječnost. Ni u kom slučaju nemojte slušati savjete nekih ljudi koji nakon smrti pokojnika u svojoj kući često pale njegovu arhivsku ostavštinu pod izlikom da ne žele „živjeti s mrtvima“. To je možda istina, ali imajte u vidu da je i taj pokojnik nekad živio, da je i on bio sudionik zbivanja u vašoj sredini. Dobro razmislite prije nego što uništite bilo kakvu staru fotografiju ili dokument!
Kao primjer dobrog odnosa podastirem podatak knjige na skoro 700 stranica o Novoj Vesi u Bosni. Autor je prikupio oko 1 200 fotografija i dokumenata od kojih je u knjigu stavio samo neke. Išao je tako daleko da je imenovao svaku osobu na fotografijama, da je napisao rodoslovlje svih obitelji ovoga sela. A nije znanstvenik, nego čovjek koji voli selo u kojem se rodio, u kojem više ne živi, ali se svom selu odužio ovom knjigom. Uz ovaj tekst stavio sam i jednu njegovu fotografiju svatova iz 50-tih godina prošlog stoljeća. Takvi svatovi su bili i na našim prostorima, ali do sada nisam uspio naći takvu prikladnu fotografiju koja bi bila dokaz o sličnosti naših i njihovih svatovskih običaja.

Sačuvali su se i opisi kako je nastajala Nova Ves 1894. godine, vrijedne bilješke kojih nema ni u knjizi jer su prednost dobili drugi opisi. Evo što to piše:

„…Česi su došli najprije u rajon Kobaša. Dolazili su po grupama, po nekoliko porodica u razmaku nekoliko dana…Kako je kalendarski već odmaklo proljeće, napravili su šatore od krevetnih plahti i pod njima spavali… Česi su na tom otvorenom prostoru boravili 14 dana, prema nekim sjećanjima to je bilo i puno duže. Na terenu današnje Nove Vesi vlasti su Česima razdijelili zemlju, pokazali su gdje je čija parcela, koliko tko ima zemlje na raspolaganje i otišli…
Kolona zaprežnih kola izlazi iz Kobaša krećući se prema novoj naseobini. Kolona se razvukla, gotovo kilometar. Konji uzbrdo s mukom izvlače prepuna kola djece i preostale imovine. Čuje se drndanje kolskih točkova po makadamu…Među pridošlicama vlada veliko razočarenje , zemlja je loša, nekadašnja šuma na kojoj je sada selo, s obje strane šumskog puta gusta grabova šikara, žbunje, nije se moglo nigdje ni sjesti…I tako je počeo novi život čeških kolonista…“

Sjećanje: „…Ništa nismo imali, noću smo pod grabovima stablom sjedili, novaca nismo imali. Napravili smo zaklon protiv kiše, pokrili ga lišćem paprati. Kiša pada, prokišnjava na nas, mokri smo do kože. Stisnuli smo se jedni uz druge, roditelji i djeca. Drhtimo od hladnoće, okolo se čuje samo zavijanje životinja. Ujutro ovako izmučeni pravimo raspored za taj dan. Uzimamo sjekire i motike i cijeli dan krčimo brdo. Ima puno grabovih panjeva. Kopamo oko panjeva a zatim uz pomoć konja čupamo ih iz zemlje. Rupe ravnamo, korijenje odvlačimo u duboke vrtače. Noć brzo dolazi. Jedemo malo, ono što ima i opet se zavlačimo u svoj brlog pod grabovima. Kiša često pada. Narednih dana odrasli su pravili daščice koje smo slagali na krov našeg brloga. Djeca su ih donosila na leđima iz šume. Narednih dana opet smo krčili. Umorni smo, prljavi, neispavani, gladni… Kopamo, zemlju pripremamo za sjetvu…“

Da, komentar ovdje nije potreban. Pametnom dosta!

12.03.2017. u 12:07 • 0 Komentara • Print • #

petak, 03.03.2017.

DA SE PRISJETIMO…

POSLJEDNJA GODINA U ŽIVOTU T. G. MASARYKA

Prije 80 godina, 7. ožujka 1937., Tomaš Garrigue Masaryk (1850. – 1937.) je obilježio svoj posljednji rođendan. Čehoslovačka između dva svjetska rata postala je uzorna demokratska država u kojoj se poštovalo višestranačje, ljudska prava, gdje su se nastojali riješiti i neki manji prijepori između Čeha i Slovaka, udovoljiti i svim drugim stanovnicima drugih nacionalnosti, od kojih je najbrojnija bila ona njemačka. Njega su poštovali i mnogi Česi i Slovaci razasuti po cijelom svijetu, o njemu se govorilo u školama gdje su ga često nazivali i Tatiček ili Osvoboditel (Tatica, Osloboditelj). Takav odnos doveo je do pojave kulta T. G. Masaryka, ali zasnovanog uglavnom na zaslugama u njegovom ranijem političkom radu. Jedna od najvećih bila je ona koja se odnosila na stvaranje samostalne Čehoslovačke 1918. godine.

Masarykove ime dobro je bilo poznato i Česima u Hrvatskoj koji su svake godine u češkim udrugama ili školama organizirali program u povodu njegovog rođendana. Bili su to programi u kojima se govorilo o Masaryku i njegovim zaslugama, ali ostali dio programa popunjavao se recitalom, pjesmama, dramskim i folklornim točkama. Posljednji takav bio je održan i u organizaciji daruvarske češke osnovne škole 6. ožujka 1937. godine, o čemu se sačuvala i jedna pozivnica izrađena dječjim rukama i poslana uzvanicima.

Navedena je i jedna pjesma koju su ovdašnji Česi posvetili Masaryku za njegov rođendan. Bilo je to posljednje takvo obilježavanje Masarykova rođendana jer šest mjeseci kasnije, 14. rujna 1937. godine, Masaryk je preminuo u 87. godini života.

Ke dni 7. března

Náš tatíčku Masaryku
na Tvůj krásný pražský hrad
dnes by každý rád si zašel
zdraví, štěstí Tobě přát.

Slyšeli jsme tolikráte,
Jak máš všechny dětí rád-
kdybychom my z Jihu přišli,
větší radost měl bys snad.

Jistě by Tě potěšilo,
že se tobě hlásíme
za češství se nestydíme,
svojí řeč si chráníme.

Říkáváš prý o nás dětech
že jsme naděj národa,
Chceme proto bytí semě
z něhož vzejde úroda.

Chceme všichni v každé době
podle Tvého vzoru žít,
abys Ty a národ celý
mohl z nás jen radost mít.

03.03.2017. u 22:16 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>