Marketing
RAT PROTIV ZABORAVA
U posljednje vrijeme često se moglo u raznim prilikama čuti već izlizana uzrečica: „Ono što nije napisano, kao da se nije dogodilo!“. I ja sam je rabio, ali sam je htio sada izbjeći, jer sam primijetio da je ne koriste toliko oni koji pišu, nego mnogi političari i ljudi koji su kočničari pisanja, odnosno oni, koji bi htjeli da se piše o njima pa se ne ustručavaju da raznim kanalima sami uveličavaju svoja djela. Takve ne bih ni spominjao, oni ne zavrjeđuju nikakvu pažnju, ali pošto je kod nas sve „naopačke“, takvi često imaju presudni utjecaj da li će podržati ili zaustaviti neki zacrtan projekt. Upravo zbog takvih mnoge sredine daruvarsko-grubišnopoljskog prostora nemaju svoju povijest, ne zna se ni vrijeme nastanka nekih sela, a kamoli sve ono što se u njima zbivalo, od nastanka do današnjih dana. Jednako se to odnosi na mnoge gospodarske i kulturne institucije koje su bile nositelji gospodarskog, kulturno-prosvjetnog rada, kroz koje su prodefilirale na stotine gospodarskih, kulturnih i prosvjetnih djelatnika, ali su nažalost ostali zaboravljeni. Ima tu i pozitivnih izuzetaka, jedan od takvih je da su daruvarski vatrogasci do sada izdali o sebi čak tri monografije, dok najveća daruvarska škola, sa najvećim stažem, sa sposobnim i kvalificiranim kadrom, još danas luta u tami, po bespućima nedorečene prošlosti koja vodi prema zaboravu.
Najveća prepreka pred zaboravom su arhivi. Onaj najveći s našeg područja nalazi se u Bjelovaru, brine da se sačuva arhivska građa, ali nikako da riješi problem dostatnog prostora za svoj rad. Upravo taj nedostatak za neke ustanove bio je dostatan razlog da je 90-tih godina na terenu dio arhivske građe završio na smetlištu. Danas se stoga često može čuti da je arhiva stradala u ratu, iako mnogi dobro znaju da one nisu stradale u ratnim operacijama, nego su jednostavno „uklonjene“, možda da bi se neki događaji zataškali, odnosno, trajno „stavili pod tepih“. Mnogi su ukazivali na taj oblik kulturocida, mnogi su to osuđivali, ali to nitko nije uvažavao. Sjećam se jednog daruvarskog vatrogasca, običnog malog čovjeka, koji je odlazio na smetlište i kući donosio razne stare fotografije i dokumente. Bio je vidno potresen, ali ujedno i nemoćan. Dio tog materijala ostavio je kod mene i time su sačuvani od trajnog nestanka. No, ovo neka bude na duši ustanovama i ljudima koji su u njima radili.
Ovaj puta htio bih ukazati na obiteljske i osobne arhive. Tu su u prvom redu stare fotografije, ima tu i pisama vojnika iz Prvog ili Drugog svjetskog rata, razne stari krsni listovi ili domovnice… Ne podcjenjujte ni one novijeg datuma jer imajte u vidu da i ti današnji dokumenti će jednog dana biti stari, bit će također zanimljivi za neke buduće istraživače. Vodite također računa da će netko danas- sutra pisati o vašem selu u kojem živite pa će mu to biti ispomoć da to zabilježi za vječnost. Ni u kom slučaju nemojte slušati savjete nekih ljudi koji nakon smrti pokojnika u svojoj kući često pale njegovu arhivsku ostavštinu pod izlikom da ne žele „živjeti s mrtvima“. To je možda istina, ali imajte u vidu da je i taj pokojnik nekad živio, da je i on bio sudionik zbivanja u vašoj sredini. Dobro razmislite prije nego što uništite bilo kakvu staru fotografiju ili dokument!
Kao primjer dobrog odnosa podastirem podatak knjige na skoro 700 stranica o Novoj Vesi u Bosni. Autor je prikupio oko 1 200 fotografija i dokumenata od kojih je u knjigu stavio samo neke. Išao je tako daleko da je imenovao svaku osobu na fotografijama, da je napisao rodoslovlje svih obitelji ovoga sela. A nije znanstvenik, nego čovjek koji voli selo u kojem se rodio, u kojem više ne živi, ali se svom selu odužio ovom knjigom. Uz ovaj tekst stavio sam i jednu njegovu fotografiju svatova iz 50-tih godina prošlog stoljeća. Takvi svatovi su bili i na našim prostorima, ali do sada nisam uspio naći takvu prikladnu fotografiju koja bi bila dokaz o sličnosti naših i njihovih svatovskih običaja.
Sačuvali su se i opisi kako je nastajala Nova Ves 1894. godine, vrijedne bilješke kojih nema ni u knjizi jer su prednost dobili drugi opisi. Evo što to piše:
„…Česi su došli najprije u rajon Kobaša. Dolazili su po grupama, po nekoliko porodica u razmaku nekoliko dana…Kako je kalendarski već odmaklo proljeće, napravili su šatore od krevetnih plahti i pod njima spavali… Česi su na tom otvorenom prostoru boravili 14 dana, prema nekim sjećanjima to je bilo i puno duže. Na terenu današnje Nove Vesi vlasti su Česima razdijelili zemlju, pokazali su gdje je čija parcela, koliko tko ima zemlje na raspolaganje i otišli…
Kolona zaprežnih kola izlazi iz Kobaša krećući se prema novoj naseobini. Kolona se razvukla, gotovo kilometar. Konji uzbrdo s mukom izvlače prepuna kola djece i preostale imovine. Čuje se drndanje kolskih točkova po makadamu…Među pridošlicama vlada veliko razočarenje , zemlja je loša, nekadašnja šuma na kojoj je sada selo, s obje strane šumskog puta gusta grabova šikara, žbunje, nije se moglo nigdje ni sjesti…I tako je počeo novi život čeških kolonista…“
Sjećanje: „…Ništa nismo imali, noću smo pod grabovima stablom sjedili, novaca nismo imali. Napravili smo zaklon protiv kiše, pokrili ga lišćem paprati. Kiša pada, prokišnjava na nas, mokri smo do kože. Stisnuli smo se jedni uz druge, roditelji i djeca. Drhtimo od hladnoće, okolo se čuje samo zavijanje životinja. Ujutro ovako izmučeni pravimo raspored za taj dan. Uzimamo sjekire i motike i cijeli dan krčimo brdo. Ima puno grabovih panjeva. Kopamo oko panjeva a zatim uz pomoć konja čupamo ih iz zemlje. Rupe ravnamo, korijenje odvlačimo u duboke vrtače. Noć brzo dolazi. Jedemo malo, ono što ima i opet se zavlačimo u svoj brlog pod grabovima. Kiša često pada. Narednih dana odrasli su pravili daščice koje smo slagali na krov našeg brloga. Djeca su ih donosila na leđima iz šume. Narednih dana opet smo krčili. Umorni smo, prljavi, neispavani, gladni… Kopamo, zemlju pripremamo za sjetvu…“
Da, komentar ovdje nije potreban. Pametnom dosta!
Post je objavljen 12.03.2017. u 12:07 sati.