Priče iz prošlosti

utorak, 31.01.2017.

Daruvar - to smo mi, dragi sugrađani!

(u spomen na 65. godišnjicu osnivanja Amaterskog kazališta u Daruvaru)

Konstatacija iz naslova možda je neobična, ona se javlja uvijek kada se razgovara o pisanju daruvarske prošlosti. Javljaju se dvije dileme: da li prednost dati slikovnom materijalu ili pisanom prikazu. Na ovo pitanje oni lukaviji bi rekli da su važna oba pristupa, da jedan drugi dopunjavaju. To je točno. No, ukoliko bi se trebalo izjasniti samo o jednoj ponuđenoj dilemi, onda bi odgovor bio nešto složeniji. S obzirom da je u Daruvaru izašlo više fotomonografija, mnogi bi podržali ovu varijantu, ali samo zato što Daruvar još za sada nema zapisanu svoju cjelovitu povijest pa mnogi ni ne znaju kako bi ona bila koncipirana. Točno je da Daruvar čine i njegove građevine koje viđamo na mnogim fotografijama, od onih najstarijih do današnjih dana. Nažalost, one su nežive, ne mogu pričati o sebi, kriju mnoge tajne koje su se u njima dogodile. Za mnoge ne znamo ni u čijem su vlasništvu bile. One starije su promijenile i razne političke sustave, na nekima od njih su se vijorile različite zastave, ovisno o vremenu kojem su svjedočili. Za tu svoju političku prevrtljivost one nikad nisu nikom odgovarale, izuzev nekih koje su stradale zbog njihovih vlasnika. Uostalom, prije bi se moglo reći da su one bile „maltretirane“ od svojih građana koji su ih uključili u neku ulicu, zatim nazvali nekim imenom, uglavnom ljudima iz političkog, rjeđe iz kulturnog života. Nažalost, nakon promjene naziva države mijenjali su se ponovo i nazivi ulica, ponovo po istom kriteriju. Takvih je promjena do sada bilo oko pet puta pa nije čudo što stariji ljudi često brkaju nazive naših ulica. Ukratko, daruvarske zgrade i njegove ulice su samo pozornica za brojna zbivanja, u njima su se odigravali stvarni događaji i zato bi trebalo razlikovati povijest grada od prošlosti njegovih građevinskih objekata.
O svemu ovome vjerojatno ne bi lamentirali, da su naše političke garniture u posljednjih četvrt stoljeća pokazale veću želju za pisanje povijesti svoga grada. Što nam vrijedi da „imamo kravicu, ali nemamo za nju štalicu“, a to je aluzija na riječi jednog daruvarskog kulturnog radnika iz sredine prošlog stoljeća kada je zavapio i rekao da grad ima dovoljno materijala za muzej, ali za njega tada nisu imali odgovarajući prostor. Danas bi rekli nešto slično, jer imamo dovoljno povijesne građe, imamo i ljude da to ostvare, ali za to nemaju interes naši političari. Po tom pitanju Daruvar je daleko iza Sirača, Dežanovca i još nekih susjednih sela. Ne bojim se da će se zbog ove konstatacije itko od takvih crvenjeti!
Mislim da je mnoge iznenadila i ona napomena ispod naslova da to pišem u povodu 65 godina osnivanja Amaterskog kazališta Daruvar. Ne podcjenjujem znanja svojih sugrađana jer sam siguran da mnogi znaju da su se kazališne igre u Daruvaru igrale od konca 19. stoljeća, posebno mnogo u razdoblju između dva svjetskog rata. Tada su uz brojna daruvarska kulturna, vjerska i sportska društva postojale dramske sekcije koje su imale značajnu ulogu u kulturnom životu grada. Ta je aktivnost bila nastavljena i u godinama nakon Drugog svjetskog rata, ovaj puta najviše uz sindikalne podružnice ili u nekim kulturnim društvima. Sve su to bile i dalje samo sekcije.
Krajem 1952. godine je u Daruvaru „na inicijativu SK i sindikata“ osnovano Amatersko kazalište u Daruvaru, a kao osnivači se spominju NOK Daruvar, Građevno poduzeće „Radnik“ u Daruvaru, kolektiv Šumskog poduzeća „Hrast“, Sindikalno vijeće i kolektivi narodnih apoteka broj 1 i 2. Prema zapisu svrha i cilj amaterskog kazališta je da radi na polju prosvjete i kulture i kao takvo da djeluje među narodnim masama, dok „ s druge strane stvara platformu za jedno narodno kazalište sa širim i opsežnijim djelovanjem rada.“ Zatim se navodi da je glavni cilj kazališta da …“ među narodnim masama otkriva talente i ljude kojima je ova grana umjetnosti utjelovljena u duši i srcu, a do danas nisu imali nikakve prilike niti uslova da se u tom smjeru izgrađuju…“
Amatersko kazališno društvo (AKD) imalo je i svoja razrađena Pravila AKD iz kojih doznajemo da su Skupština i Uprava su bila glavna tijela AKD Daruvar, članstvo se dijelilo na osnivačko, pomažuće i redovno. Uprava se sastojala od 7-14 članova.
Od osnivanja AKD imalo je svoj prostor u zgradi Zanatske komore u ulici Veljka Kovačevića i to u polovini zgrade koja je bila u vlasništvu općenarodne imovine. Ono se sastojalo od jedne velike sobe koja je bila „puna dekora“ pa je tu bilo malo slobodnog prostora, zatim jedne male sobe koja je služila za garderobu koja je bila premalena i jedne zajedničke sobe koju su koristili AKD i Zanatska komora u Daruvaru. Njima je najviše nedostajala pozornica koja je bila veoma važna za izvođenje „mizeroscenskog rada“, a to su najviše osjećali glumci na pravoj pozornici gdje se prostor uvelike razlikovao od uvjeta uske sobe.
Iako je AKD osnovano koncem 1952. godine zabilježeno je da je do kraja 1953. godine odigrao tri kazališne igre. Prva je Gogoljeva komedija Ženidba koja je uz premijeru doživjela i četiri reprize i to u Daruvaru, Siraču, Dežanovcu, Donjem Daruvaru i Grubišnom Polju. Uslijedila je Pokondirena tikva od Sterija Popovića s kojom su imali jednu premijeru i reprizu u Daruvaru. Treća odigrana komedija bila je Charleyova tetka od Brandona Tomasa s kojom su imali jednu premijeru i tri reprize. Režiser ovih komedija bio je Adam Štefan
U izvještaju o radu AKD za razdoblje 1952. - 1953. također doznajemo da je kazališno društvo u tom razdoblju imalo 45 članova. Njihova imena za današnje Daruvarčane više ništa ne znače, vjerojatno malo ih je danas na životu, a mnogi su se izgubili u vihoru prošlih godina. I tu je i vidljiva ona osnovna razlika između građevina i ljudi, jer građevina u kojoj su se sastajali članovi AKD još stoji, nadživjela je ne samo njih nego i mnoge Daruvarčane koji su ovamo prije i kasnije navraćali. Šteta što takve zgrade ne mogu govoriti jer bi nam sigurno otkrile mnoge tajne koje su se u njoj skrivale. Stoga navodim samo imena članova AKD kako bi ipak ostao barem neki trag o njihovom postojanju:
Članovi AKD: Bartovčak Zdenko, Hosni Franjo, Karda Mira, Kovačić Ankica, Kudrnovski Srećko, Majić Božidar, Satrapa Ivan, Selak Ivanka, Skračić Dušan, Šimulčik Vesna, Tošić Milivoj, Bačić Marija, Hercigonja Gizela, Palovčik Marija i Vrhovčak Ljubo.
Upravni odbor AKD: Selaković Slobodan (direktor), Krasko Pavle (zamjenik direktora), Kromer Vladimir (tajnik), Karda Mira (zamjenik tajnika), Obrenović Damjan (intendant), Štefan Adan (režiser), Jelić Ankica (blagajnik), Matoušek Antun (član odbora) i Boršo Milan ( član odbora).
Nadzorni odbor: Dobrijević Svetozar, Borotić Nikola i Tošić Milivoj
Stručni savjet: Kećanin Nikola, Milde Veno, Vojvoda Dragutin, Bobić Nedažda
Tehnička sekcija: Krasko Pavle, Tudja Viktor, Verasto Stjepan, Ocvirk Velimir, Kolušek Ivka, Bali Euen, Pecikozoć Josip, Draštata N., Matoušek Antun, Fleger Branko, Stjepanović N., Hnojčik Julka, Zaplatić Ana i Hlušička Jelka.
Ne vjerujem da će ovaj prikaz promijeniti razmišljanje nekih ljudi kojima smo na zadnjim izborima povjerili vlast. Njih to jednostavno ne zanima. Oni već sada razmišljaju gdje će se i kako uhljebiti u narednom mandatu. Sve ostalo je sporedno!

31.01.2017. u 19:51 • 0 Komentara • Print • #

subota, 07.01.2017.

Uz 110. obljetnicu rođenja kipara Marijana Matijevića (27. 3. 1907. – 14. 11. 1971.)

Zakoračili smo u godinu sa brojnim željama i nadama. Tek kada ona bude pri kraju moći ćemo praviti njenu inventuru. Mnogi neće dočekati njen završetak jer će ih posjetiti SMRT, koja nikad ne miruje i koja može doći u posjetu svakom od nas, bez obzira na godine starosti. Dobro je što ne znamo taj njen odabir pa možemo spokojnije promatrati sve ono što se zbiva oko nas. Ipak, ne bi smo smjeli zaboraviti ni one kojih više nema među nama i koji su nekada, kao i mi, razmišljali o mnogim stvarima poput nas, veselili su se i tugovali, što je također sastavnica svakog života. U tom velikom broju pokojnika trebalo bi se posvetiti nešto više onima koji su tijekom svog životnog vijeka ostvarili neke zapažene rezultate, jer je to jedini način da spriječimo da ne padnu u potpun zaborav. Jedna od takvih ličnosti je akademski kipar Marijan Matijević. Sumnjam da bi današnji mlađi naraštaji Grubišnog Polja znali nešto o ovom kiparu koji je jedno vrijeme radio i u atalijeru poznatog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića.
Marijan Matijević rodio se u Grubišnom Polju 27. ožujka 1907. godine gdje je i kršten. Krstio ga je tadašnji župnik Ivan Nepomuk Jemeršić. Bio je sin tadašnjeg mjernika Maksa Matijevića i majke Slave, rođene Graff. Imao je još dvije sestre: stariju Mariju- Zoru koja se udala za dr. Bjelousova u Virovitici, dok mlađa sestra Jela-Jelisava, zbog slabijeg zdravlja, završila je samo nižu građansku školu. Ipak je imala sklonosti prema slikarstvu pa su je smatrali amaterskom slikaricom.

Marijan Matijević se rodio u Grubišnom Polju u današnjoj Ulici 4. 11. 1991, nekad zvana Stari put na broju 2, prva kuća zdesna. U toj je zgradi nekad bila i Štamparija Bralić, a u njoj se u prvom stanu rodio Marijan Matijević. Još 1994. godine tu je stajalo više starijih zgrada a jedna takvih na broju 2 još i danas stoji. Danas u toj ulici ima već više novih građevina pa ona ima danas posve drugačiji izgled nego u vrijeme Marijanova djetinjstva. Kasnije, poslije njegovog studija, njegova se obitelj preselila u današnju Kolodvorsku ulicu, u parku pored zgrade nekadašnjeg Sokola. Pred drugi svjetski rat, nakon očeve smrti, Marijan Matijević je svoju majku i sestru Jelu-Bebu preselio u Zagreb
Marijan Matijević je polazio u razdoblju 1913.-1917. osnovnu školu u Grubišnom Polju, a zatim od 1917.-1919. privatno višu pučku školu. Nakon toga nastavio je školovanje u Srednjoj obrtnoj školi u Zagrebu koju je polazio u razdoblju 1919.- 1923. godine. Nakon završnog ispita na preporuku svojih profesora upisao je Umjetničku akademiju gdje je u razdoblju od 1923.- 1927. u klasi prof. Valdeca, dok je sitnu plastiku i modelarstvo imao kod prof. Ive Kerelića i prof. A. Frangeša.
Tijekom svog studija Matijević je u slobodno vrijeme povremeno trenirao u NK HAŠK-u, često je navraćao u Grubišno Polje, pogotovo tijekom ljetnih praznika. Tada se uključio u rad tamošnjeg NK Jadran i branio njegove boje. Pričalo se da je izrađivao ulične plakate kojim su se reklamirale nogometne utakmice. Njegovo ime vezano je i za osnivanje Kulturnog društva đaka-studenata u Grubišnom Polju 1930. godine u kojem je predsjednik bio upravo Marijan Matijević, dok je njegova sestra Jela -Beba Matijević bila blagajnica društva.
Ivan Meštrović je još tijekom studija zamijetio u Matijeviću nadarenog studenta te ga je primio u svoju specijalnu klasu-školu za kiparstvo koju je polazio od 1929.- 1931. godine. Nakon što je uspješno apsolvirao ovu školu, Meštrović ga je zaposlio u Zagrebu a zatim u Otavicama u Meštrovićevom mauzoleju gdje je radio do 1932. godine. Tu su tada radili A. Augustinčić i V. Radauš pa je i to ukazuje u kakvom se društvu kretao ovaj rođen Grubišnopoljac.
Prvo javno priznanje Marijan Matijević dobio je 1931. godine nakon njegove prve izložbe u Zagrebu pa mu je bio otvoren put u elitu akademskih kiparskih umjetnika. Tada je dobio stipendiju na daljnje školovanje u Parizu. Tu je izlagao svoje radove na umjetničkoj izložbi u Galeriji Petit u Parizu 1932. godine i nakon dobre kritike dobio je uz priznanje francuske vlade i stipendiju. Nakon što mu je oboljela majka 1933. godine, vratio se u Zagreb i tu radio kao samostalan i nezavisan umjetnik. Zbog teških materijalnih prilika primio je mjesto predavača na gimnaziji u Cetinju gdje je radio od 1934. - 1937. godine, zatim na Gimnaziji u Kruševcu od 1937. - 1938. godine. U razdoblju 1939. - 1940. radio je kao nastavnik na III. muškoj gimnaziji u Beogradu. Godine 1939. sudjelovao je na jednoj kolektivnoj izložbi u Zagrebu.
Od jeseni 1940. godine bio je upravitelj keramičkog odjeljenja na Srednjoj obrtnoj školi u Zagrebu gdje je radio do 1943. godine kada je bio suspendiran i ostao bez radnog mjesta. Tada je otišao u Beč gdje je radio kao samostalan umjetnik. Od 1945.-1949. godine radio je kao docent na Akademiji likovnih umjetnika u Beču i u tom razdoblju i kasnije izlagao je na više kolektivnih izložbi: u Galeriji Wels u Beču, 1948. godine, u Galeriji Agathon u Beču, 1952. i 1954. godine u Eisenstadtu, te 1956. godine ponovo u Beču.
Iako je Marijan Matijević mnogo radio, živio je u skromnim životom, nekad i u neimaštini, te se stoga ponovo uključio u nastavu i predavao na Gimnaziji u Mattersburgu u Burgenlandu(Gradišću) gdje je radio od 1961. do 1964. godine., a zatim kao konzervator kod Burgenlandske vlade u Eisenstadtu. Živio je u Austriji u vrijeme kada je ona nakon rata do 1955. godine bila pod okupacijom, ali i kasnije kada je postala samostalna. U vrijeme pod okupacijom izradio je više spomenika s tematikom Drugog svjetskog rata: spomenik poginulim partizanima (brat i sestra) u Beogradu 1945. godine, poginulim partizanima St. Rupertu, Seelawu i Ferlachu-Koruška (1946., 1948., i 1949.), zatim 1954. godine reljef u kamenu u Neusiedlu, statue u kamenu u Eisenstadtu 1955. godine, pa u Obertauernu, Spitzerbergu i Beču (1957. - 1960.) Godine 1964. je napravio reljef u kamenu za mjesto boravka u Tschurndorfu u Burgenlandu.
Na području Hrvatske najpoznatije njegovo djelo je kip Eugenu Kvaterniku kojeg je Marijan Matijević izradio 1933. godine i postavljen je u Rakovici gdje je Eugen Kvaternik poginuo i poznatoj Rakovačkoj buni 1871. godine.

Kip je u nekoliko prilika pomican sa prvotnog mjesta i stradao je u vrijeme 1991. godine u vrijeme Domovinskg rata. Kasnije, 1996. godine, on je obnovljen i ponovo postavljen na ranije mjesto.
Najviše njegovih radova se nalazi u Austriji. To su uglavnom reljefi u kamenu i više kipova, statua u bronzi (Ikarus u Spitzerbergu, Kip svete Barbare) i više kipova javnih djelatnika kao prijedloga za razne ustanove u Austriji nakon Drugog svjetskog rata. Mnogo njih je imao u svom atelijeru u Tschurndorfu u kući svoje supruge Trude. U Zagrebu je pronađena skulptura Španjolske ratnice kojeg je otkupila navodno općina Grubišno Polje, ali se ovdje gubi njen trag. Nekoliko skulptura i slika imao je njegov nećak u Zagrebu Saša Bjelousov, sin njegove sestre Nade, autora više televijskih emisija i duže vrijeme istaknutog djelatnika na zagrebačkoj televiziji. Dio njegovih slika, uglavnom u ulju, i skica poklonio je svojim prijateljima. Činjenica je da se mnogi njegovi radovi nalaze razasuti u Austriji, Hrvatskoj i na području bivše jugoslavenske države, otežava pokušaje da se napravi popis svih njegovih radova, pogotovo jer su neki od njih u privatnom vlasništvu, neki su mijenjali vlasnike i time i mjesto svoga boravka. Neki njegovi crteži iz razdoblja prije Drugog svjetskog rata bili su u Grubišnom Polju kod uglednih tamošnjih obitelji (Ladislav Novak, Viktor Hrešić, Ota Šterka, dr. L. Zlošila…), a neki su radovi ostali u mjestima u kojima je radio prije Drugog svjetskog rata (Cetinje, Kruševac, Beograd).

U Zagrebu je radio i neka poprsja-plakete dok su neki radovi ostali u Gliptoteci u Zagrebu. Navodno je izradio portrete Stjepana Radića i Đure Sudete i napravio skicu Ante Starčevića. Iz razdoblja njegovog boravka u Zagrebu vjerojatno bi se neki radovi i podaci o njenu mogli naći u Umjetničkoj akademiji u Zagrebu, u Gliptoteci, Srednjoj obrtničkoj školi i Umjetničkoj akademiji u Zagrebu.
Velike zasluge u potrazi za njegovim djelima pripada Društvu Grubišnopoljaca iz Zagreba koji su 90-tih godina prošlog stoljeća inicirali ideju o otvaranju muzeja-galerije u Grubišnom Polju, ali nažalost ta ideja do danas nije ostvarena. Grubišnopoljci u Zagrebu još uvijek čuvaju nekoliko etnografskih izložaka, ali i neke skice akademskog kipara Matijevića, za planiranu muzejsku postavu u Grubišnom Polju. Oni su ukazali i na potrebu prikupljanja radova njegove sestre Jele- Bebe, nekadašnje namještenice NAME, koja je kao amaterska slikarica izlagala svoje slike u Zagrebu i okolici. Nije kasno da se ova ideja zagrebačkih Grubišnopoljaca ostvari 2017. godine u povodu 110. godišnjice rođenja ovog akademskog kipara. Takva jedna galerija mogla bi se popuniti i slikama slikara mlađih generacija, a takvih je Grubišno Polje imao, a neki od njih i danas su aktivni u umjetničkom stvaralaštvu.
Smrt je Marijana Matijevića zatekla 14. studenog 1971. u Beču, daleko od rodnog Grubišnog Polja. Prema zapisu, našli su ga mrtvog u klečećem stavu u njegovom stanu.