(u spomen na 65. godišnjicu osnivanja Amaterskog kazališta u Daruvaru)
Konstatacija iz naslova možda je neobična, ona se javlja uvijek kada se razgovara o pisanju daruvarske prošlosti. Javljaju se dvije dileme: da li prednost dati slikovnom materijalu ili pisanom prikazu. Na ovo pitanje oni lukaviji bi rekli da su važna oba pristupa, da jedan drugi dopunjavaju. To je točno. No, ukoliko bi se trebalo izjasniti samo o jednoj ponuđenoj dilemi, onda bi odgovor bio nešto složeniji. S obzirom da je u Daruvaru izašlo više fotomonografija, mnogi bi podržali ovu varijantu, ali samo zato što Daruvar još za sada nema zapisanu svoju cjelovitu povijest pa mnogi ni ne znaju kako bi ona bila koncipirana. Točno je da Daruvar čine i njegove građevine koje viđamo na mnogim fotografijama, od onih najstarijih do današnjih dana. Nažalost, one su nežive, ne mogu pričati o sebi, kriju mnoge tajne koje su se u njima dogodile. Za mnoge ne znamo ni u čijem su vlasništvu bile. One starije su promijenile i razne političke sustave, na nekima od njih su se vijorile različite zastave, ovisno o vremenu kojem su svjedočili. Za tu svoju političku prevrtljivost one nikad nisu nikom odgovarale, izuzev nekih koje su stradale zbog njihovih vlasnika. Uostalom, prije bi se moglo reći da su one bile „maltretirane“ od svojih građana koji su ih uključili u neku ulicu, zatim nazvali nekim imenom, uglavnom ljudima iz političkog, rjeđe iz kulturnog života. Nažalost, nakon promjene naziva države mijenjali su se ponovo i nazivi ulica, ponovo po istom kriteriju. Takvih je promjena do sada bilo oko pet puta pa nije čudo što stariji ljudi često brkaju nazive naših ulica. Ukratko, daruvarske zgrade i njegove ulice su samo pozornica za brojna zbivanja, u njima su se odigravali stvarni događaji i zato bi trebalo razlikovati povijest grada od prošlosti njegovih građevinskih objekata.
O svemu ovome vjerojatno ne bi lamentirali, da su naše političke garniture u posljednjih četvrt stoljeća pokazale veću želju za pisanje povijesti svoga grada. Što nam vrijedi da „imamo kravicu, ali nemamo za nju štalicu“, a to je aluzija na riječi jednog daruvarskog kulturnog radnika iz sredine prošlog stoljeća kada je zavapio i rekao da grad ima dovoljno materijala za muzej, ali za njega tada nisu imali odgovarajući prostor. Danas bi rekli nešto slično, jer imamo dovoljno povijesne građe, imamo i ljude da to ostvare, ali za to nemaju interes naši političari. Po tom pitanju Daruvar je daleko iza Sirača, Dežanovca i još nekih susjednih sela. Ne bojim se da će se zbog ove konstatacije itko od takvih crvenjeti!
Mislim da je mnoge iznenadila i ona napomena ispod naslova da to pišem u povodu 65 godina osnivanja Amaterskog kazališta Daruvar. Ne podcjenjujem znanja svojih sugrađana jer sam siguran da mnogi znaju da su se kazališne igre u Daruvaru igrale od konca 19. stoljeća, posebno mnogo u razdoblju između dva svjetskog rata. Tada su uz brojna daruvarska kulturna, vjerska i sportska društva postojale dramske sekcije koje su imale značajnu ulogu u kulturnom životu grada. Ta je aktivnost bila nastavljena i u godinama nakon Drugog svjetskog rata, ovaj puta najviše uz sindikalne podružnice ili u nekim kulturnim društvima. Sve su to bile i dalje samo sekcije.
Krajem 1952. godine je u Daruvaru „na inicijativu SK i sindikata“ osnovano Amatersko kazalište u Daruvaru, a kao osnivači se spominju NOK Daruvar, Građevno poduzeće „Radnik“ u Daruvaru, kolektiv Šumskog poduzeća „Hrast“, Sindikalno vijeće i kolektivi narodnih apoteka broj 1 i 2. Prema zapisu svrha i cilj amaterskog kazališta je da radi na polju prosvjete i kulture i kao takvo da djeluje među narodnim masama, dok „ s druge strane stvara platformu za jedno narodno kazalište sa širim i opsežnijim djelovanjem rada.“ Zatim se navodi da je glavni cilj kazališta da …“ među narodnim masama otkriva talente i ljude kojima je ova grana umjetnosti utjelovljena u duši i srcu, a do danas nisu imali nikakve prilike niti uslova da se u tom smjeru izgrađuju…“
Amatersko kazališno društvo (AKD) imalo je i svoja razrađena Pravila AKD iz kojih doznajemo da su Skupština i Uprava su bila glavna tijela AKD Daruvar, članstvo se dijelilo na osnivačko, pomažuće i redovno. Uprava se sastojala od 7-14 članova.
Od osnivanja AKD imalo je svoj prostor u zgradi Zanatske komore u ulici Veljka Kovačevića i to u polovini zgrade koja je bila u vlasništvu općenarodne imovine. Ono se sastojalo od jedne velike sobe koja je bila „puna dekora“ pa je tu bilo malo slobodnog prostora, zatim jedne male sobe koja je služila za garderobu koja je bila premalena i jedne zajedničke sobe koju su koristili AKD i Zanatska komora u Daruvaru. Njima je najviše nedostajala pozornica koja je bila veoma važna za izvođenje „mizeroscenskog rada“, a to su najviše osjećali glumci na pravoj pozornici gdje se prostor uvelike razlikovao od uvjeta uske sobe.
Iako je AKD osnovano koncem 1952. godine zabilježeno je da je do kraja 1953. godine odigrao tri kazališne igre. Prva je Gogoljeva komedija Ženidba koja je uz premijeru doživjela i četiri reprize i to u Daruvaru, Siraču, Dežanovcu, Donjem Daruvaru i Grubišnom Polju. Uslijedila je Pokondirena tikva od Sterija Popovića s kojom su imali jednu premijeru i reprizu u Daruvaru. Treća odigrana komedija bila je Charleyova tetka od Brandona Tomasa s kojom su imali jednu premijeru i tri reprize. Režiser ovih komedija bio je Adam Štefan
U izvještaju o radu AKD za razdoblje 1952. - 1953. također doznajemo da je kazališno društvo u tom razdoblju imalo 45 članova. Njihova imena za današnje Daruvarčane više ništa ne znače, vjerojatno malo ih je danas na životu, a mnogi su se izgubili u vihoru prošlih godina. I tu je i vidljiva ona osnovna razlika između građevina i ljudi, jer građevina u kojoj su se sastajali članovi AKD još stoji, nadživjela je ne samo njih nego i mnoge Daruvarčane koji su ovamo prije i kasnije navraćali. Šteta što takve zgrade ne mogu govoriti jer bi nam sigurno otkrile mnoge tajne koje su se u njoj skrivale. Stoga navodim samo imena članova AKD kako bi ipak ostao barem neki trag o njihovom postojanju:
Članovi AKD: Bartovčak Zdenko, Hosni Franjo, Karda Mira, Kovačić Ankica, Kudrnovski Srećko, Majić Božidar, Satrapa Ivan, Selak Ivanka, Skračić Dušan, Šimulčik Vesna, Tošić Milivoj, Bačić Marija, Hercigonja Gizela, Palovčik Marija i Vrhovčak Ljubo.
Upravni odbor AKD: Selaković Slobodan (direktor), Krasko Pavle (zamjenik direktora), Kromer Vladimir (tajnik), Karda Mira (zamjenik tajnika), Obrenović Damjan (intendant), Štefan Adan (režiser), Jelić Ankica (blagajnik), Matoušek Antun (član odbora) i Boršo Milan ( član odbora).
Nadzorni odbor: Dobrijević Svetozar, Borotić Nikola i Tošić Milivoj
Stručni savjet: Kećanin Nikola, Milde Veno, Vojvoda Dragutin, Bobić Nedažda
Tehnička sekcija: Krasko Pavle, Tudja Viktor, Verasto Stjepan, Ocvirk Velimir, Kolušek Ivka, Bali Euen, Pecikozoć Josip, Draštata N., Matoušek Antun, Fleger Branko, Stjepanović N., Hnojčik Julka, Zaplatić Ana i Hlušička Jelka.
Ne vjerujem da će ovaj prikaz promijeniti razmišljanje nekih ljudi kojima smo na zadnjim izborima povjerili vlast. Njih to jednostavno ne zanima. Oni već sada razmišljaju gdje će se i kako uhljebiti u narednom mandatu. Sve ostalo je sporedno!
Post je objavljen 31.01.2017. u 19:51 sati.