Mjesto u kojem nema ni bogatih, ni siromašnih

ponedjeljak, 24.10.2016.

Na Dan mrtvih svake se godine prisjetimo naših umrlih članova obitelji i prijatelja. Dovoljno je toga dana posjetiti bilo koje naše groblje i vidjeti brojne okićene grobove i upaljene svijeće i lampione. Nema tu velikih razlika među grobovima, jedino je moguće zapaziti razlike u nadgrobnim spomenicima. Ipak se prema njima ne može uvijek suditi pripadaju li nekom nekadašnjem bogatijem ili prosječnom stanovniku naših prostora. Danas neke obitelji i slabijeg imovinskog stanja umrlom članu obitelji postavljaju lijepe i impozantne spomenike, kao da ne žele da se ta imovinska nejednakost s ovog svijeta prenese na onaj „drugi svijet“.
Na takvim grobljima ima mjesta i za nas, ona nas čekaju, iz njih ćemo jednog dana krenuti na put u VJEČNOST. Na tom putu najviše putnika bit će onih umrlih u prošlom stoljeću, veoma malo onih iz 19. stoljeća, a nijednog iz ranijih razdoblja. Da li su već otputovali i stigli do cilja ili nije bilo više mjesta pa se na njihovom mjestu danas nalaze i oni koji su umrli kasnije? Ima i takvih iza kojih nema nikakvog traga, zarasli su travom, ostali su nepoznati. Time su naša groblja postala prijelazna stanica od zemaljskog života na putu prema VJEČNOSTI, iz kojeg nema povratka.
Svako naše groblje krije i povijest svoga sela ili grada. Moguće je također reći da na groblju počivaju i mnoge poznate ličnosti, ali koje postupno padaju u zaborav. Ukoliko njihove zasluge nisu zapisane u nekoj knjizi, taj će se zaborav dogoditi veoma brzo.

Zanimljivo je da ima i takvih koji su za života bili manje poznati, ali su ostali upamćeni zbog načina kako su umrli. Na priloženim dvjema fotografijama se nalaze dva takva nadgrobna spomenika, jedan je u Grubišnom Polju, a drugi u Malim Zdencima. Onaj prvi grob pripada obitelji Roupec (Rupec) u kojoj su i ostaci Rudolfa Rupeca (1896. - 1983.), poznatog nogometaša koji je nastupao i za nogometne reprezentacije Austrije i Kraljevine SHS. U onom drugom počiva Ana Kedršt, majka triju djevojčica od 7, 5, i 3 godine, koja je nakon 2 km hoda od sela do rijeke Ilove izvršila suicid utapanjem i povela sa sobom u smrt i tri kćeri. Dogodilo se to 1935. godine, ali i danas mnogi posjetitelji malozdenačkog groblja zastaju pred ovim grobom. Da li ćemo se susresti i s njima?