Priče iz prošlosti

nedjelja, 13.09.2015.

U SJENI PROŠLOSTI:VELIKI I MALI ZDENCI (4)

2. Seoska domaćinstva i svakodnevni život

2.4. Gospodarske zgrade

Malo je sačuvanih opisa gospodarskih zgrada do sredine 19. stoljeća. One su se brojem i izgledom razlikovale od onih iz 20. stoljeća. U 19. stoljeću to su bile samo primitivne nadstrešnice u kojima se sklanjala stoka u doba vremenskih nepogoda jer je stoka većim dijelom godine bila na ispaši pa su se takve drvene konstrukcije gradile u blizini pašnjaka. Nije bilo ni štagljeva jer se zbog duge ispaše nisu spremale velike količine suhe hrane (sijeno, otava), a ono malo što se osušilo, stavljalo se u plastove (stogove) stožastog izgleda. Ovakav oblik je omogućavao da se voda slijeva sa stoga i time se spriječilo prodiranje vode u njegovu unutrašnjost. Kod slaganja stoga sijeno se gazilo da se postigne veća stabilnost. U protivnom stog je mogao povaliti vjetar, a umočeno sijeno zahvatila bi plijesan i stoka ga nije htjela uzimati kod prehrane. Ono se tada moglo koristiti samo za stelju. Kasnije, kada su se sušile veće količine sijena, za pravljenje većih stogova najprije se radi stabilnosti u zemlju ukopala dugačka okrugla motka debljine 15 – 20 cm. Oko nje se zatim sijeno slagalo i gazilo. Vrh stoga imao je stožasti završetak.


U 19. stoljeću seljaci još nisu gradili svinjce. Svinje su veći dio vremena boravile u šumama gdje je bilo dovoljno žira i ostale hrane za njihovu ishranu. Da bi ih zaštitili od vukova, uz stambene kuće napravili su ograđen prostor (kotac) i tu su ih imali na okupu i pod kontrolom.
Više opisa gradnje gospodarskih zgrada u Velikim Zdencima doznajemo za razdoblje između dva svjetska rata (Čoporda, 1942.). Posebno velika pažnja posvećivala se gradnji štala. One su imale drvenu konstrukciju, ali se kasnije javljaju i zidane štale. U gradnji štala sudjelovali su tesari i zidari, a gradnja takvih zgrada bila je slična gradnji stambenih zgrada, ali se koristio materijal slabije kvalitete da bi gradnja bila što jeftinija.

Štale su tijekom vremena dobivale određeni „komfor“. S obzirom na njihovu unutrašnjost moguće je razlikovati više tipova štala. Bilo je štala s dvije prostorije: u jednoj su bili konji, a u drugoj krave. Bilo je štala s jednim prostorom, ali su konji bili odvojeni drvenom ogradom od krava. U nekim štalama bila je staza u sredini pa su konje ili volove imali s jedne strane, a krave i telce s druge strane. Bile su i štale koje su imale samo jednu stazu i to uzduž prednje strane štale, odmah na ulazu. I ovdje se određivao razmještaj stoke po ranijem kriteriju. Na tavan štale često se ulazilo s čelne strane kroz vrata ili otvor. Kroz njih se ubacivalo sijeno koje se kasnije kroz tavanski otvor u jednom uglu štale ubacivalo u hodnik štale. Takvo sijeno se koristilo za ishranu stoke, a u zimskim mjesecima su tamo spavali mladi momci ili sluge. Na tavan se iz štale dolazilo prijenosnim drvenim ljestvama. Iz svake štale vodio je žljebić koji je odvodio gnojnicu prema gnojištu. U zidu štaglja prema gnojištu bila su mala vratašca kroz koja se izbacivao gnoj.

Štagalj je bio drven. Prema opisu u razdoblju između dva svjetska rata on se gradio tako da su se na podzidane temelje postavljali podsjeci, na njih okomiti stupci (ušaci) i zatim grede (vjenčanice) i rogovi. Između ušaka umetale su se oblice ili su se na ušake, vjenčanice i podsjeke pribijale daske. Nekad su se one pribijale u okomitom, a nekad u vodoravnom položaju.
Štagljevi su imali velika ulazna drvena vrata. Ona su bila dvodijelna i svaki dio se otvarao na jednu stranu. Bilo je štagljeva koji su imali samo jedna velika vrata koja su se otvarala ili su guranjem u jednu stranu klizila po metalnoj šipci. Na nekim takvim vratima bili su pričvršćeni kotačići koji su se guranjem okretali po metalnoj žici (šinji). Unutar takvih velikih vrata bila su ugrađena i mala vrata koja su služila za ulazak i izlazak iz štaglja.
U sredini štaglja bio je nakon otvaranja vrata prazan prostor (uvoz) u kojeg su se uvozila natovarena kola sijena koje se istovarivalo u dva susjedna prostora (parme) koja su bila s obje strane ulaza. U takve parme, prema istom zapisu, moglo je stati 10 – 25 vozova sijena. Kod nekih štagljeva izvršene su manje pregrade koje su postale pljevnjaci u koje se stavljala pljeva kada se žito počelo vršiti vršilicom. U ulazni dio štaglja u zimskim su se mjesecima stavljala seoska kola. Tu su se nalazile i sječkare za sijeno ili slamu. Neki domaćini su za kola gradili uz štagalj zasebno drvenu šupu (kolnicu) bez vrata. Neki su taj prostor (šupu) koristili za smještaj ostalog poljoprivrednog alata (plug, drljače, kose, grablje…), kasnije kosilice i druge ratarske alatke.
U dvorištu je osim štaglja i štale svako domaćinstvo od kraja 19. stoljeća imalo kotac u kojem su bile svinje, ali i razna perad. Kotac je bio od drveta, unutra je bilo više pregrada za svinje i pojedine vrste peradi. U ljetnim mjesecima kokoši su ponekad spavale na nekom dvorišnom stablu, ali zbog opasnosti od vukova ili lisica za njih su se gradili manji drveni peradarnici (kokošinjci). Oni su ponekad bili građeni „na kat“, u prizemlju su bile guske ili patke, a na „prvom katu“ kokoši.
Na dvorištima je bilo najživlje u proljeće kada su po njemu hodale kvočke s pilićima i jata pačića i guščića predvođenih svojim goropadnim roditeljima, spremnih da nasrnu i na djecu ukoliko osjete ugroženost svoga pomlatka. U to vrijeme ovakav se pomladak dobivao nasađivanjem odraslih ženki na jaja. Pod kokoši koje su počele kvocati stavljala su se jaja. Kvocanje je prirodni instinkt u kojem je neka kokoš ostala sama sjediti na jajima koje je snijela želeći dobiti potomke. Takvoj se kvočki dodatno u gnijezdo dodalo još nekoliko jaja, ukupno oko 20, iz kojih su se nakon 20 dana izlegli mali pilići. Kvočke se ponekad varalo pa su se ispod njih stavljala i pačja jaja. Ovakve kvočke nisu poznavale segregaciju pa su kasnije jednako hrabro branile izlegnute pačiće i piliće svoga jata. Jednako tako su se nasađivala jaja ispod pataka i gusaka.
Oko kuće i dvorišta nalazio se drveni plot , najprije pleten od šiblja, a kasnije od tesanih drvenih letava (taraba). Domaćini su prethodno sami otesali hrastove stupce dugačke oko dva metra. Zatim su iskopali rupe u dubinu oko 50 cm u koje se stavila deblja strana otesanog stupca. Na stupovima su dlijetom (keserom) napravljeni ukopi u koje su se u vodoravnom položaju stavljale poprečne gredice (štafle) koje su vezivale stupove pa su se na njih pribijale hrastove letvice (štaketle, tarabe).
Na ulazu u dvorište postojala su dvokrilna oborska (dvorska) vrata koja su se otvarala samo za prolaz kola. Uz njih su bila i mala vrata kroz koja su ulazili ljudi.
Na izlazu iz dvorišta u voćnjak ili ogradu pravila su se isto vrata ili jednostavna ljesa (bila su to široka jednokrilna vrata opletena grabovim prućem). Ona je za stupac bila vezana s jedne strane povezom (gužvom) koji je držao vrata u okomitom položaju, ali je omogućavao otvaranje - zatvaranje takvih vrata.

U zdenačkim selima u 19. stoljeću bilo je samo nekoliko bunara pa su pitku vodu ljudi donosili u drvenim kantama (putnjama) ponekad i iz oko kilometar udaljenog najbližeg seoskog bunara.
Za razdoblje 19. stoljeća nisu sačuvani opisi bunara, ali se prepričava da se iz takvih seoskih bunara voda izvlačila ručno pomoću konopa koji je bio na kanti koja se spuštala u bunar. Prema usmenoj predaji na području Velikih Zdenaca bilo je pet velikih izvora pitke vode i to Studenac, Točak, Kordinac, Rožinac i još jedan na kraju današnjih Velikih Zdenaca. Navodno je zbog bogatstva dobrom pitkom vodom i naselje dobilo naziv Zdenci (Kosihajda). Zbog njihovog ograničenog broja u selu ljudi su u vrijeme ispaše stoku napajali u Ilovi ili u Šavarnici ili su koristili još neke manje izvore.
Između dva svjetska rata već je skoro svako domaćinstvo imalo svoj bunar. Njih su gradili bunardžije iz okolnih sela. U početku su oni bili građeni u blizini glavnog puta, a kasnije u unutrašnjosti dvorišta, ali dovoljno udaljeno od gnojišta da ne bi gnojnica utjecala u bunar. U opisu bunara iz tridesetih godina prošlog stoljeća vidljivo je da se bunarima posvećivala velika pažnja. Nakon što je bunar bio iskopan i iznutra obložen ciglama, iznad njega sazidana je ograda dimenzija 1,5 x 1,5 metar, a visine do pojasa odraslog čovjeka (oko 1 metar). Na uglovima takve konstrukcije stavila su se četiri okomita stupca, a na njih vodoravne grede. Taj se dio učvrstio pribijanjem letvica. Nakon toga se napravilo krovište na sličan način kao i kod ostalih stambenih i gospodarskih zgrada. Pomoću čekrka okretanjem drvenog ili metalnog točka voda se kantom dizala gore i zatim izlijevala u pogodne posude. Moderniji bunari imali su kod gornjeg dijela betonski žlijeb iz kojeg je jedna metalna cijev kroz probijen bunarski zid vodila vodu u posudu koja je bila na postolju uz bunar. Kasnije su se uz bunar gradila velika betonska korita u koje se vukla voda. U njima se napajala stoka kada je išla s paše. Oni koji nisu imala takva korita, morali su kantama nositi vodu u štalu i tamo su napajali stoku. U produžetku bunara bila je štala, zatim vanjski zahod. Đubrište i zahod bili su na otvorenom prostoru uz štalu. U produžetku su neka domaćinstva imala svinjac, a iza toga štagalj, dok su neki imali svinjac na suprotnoj strani dvorišta. U to vrijeme gradili su se već veći drveni svinjci uz koje su bili zasebno drveni kokošinjci i zečinjaci. Na prostoru bašče neka su domaćinstva imala i pčelinjak.
Sve ove stambene zgrade nalazile su se na prostoru kojeg su zvali dvorište. Ono je bilo golo, bez trave, jer je perad popasla svu travnu masu. Zbog dioba posjeda među članovima obitelji neka su dvorišta bila veoma uska, što je otežavalo okretanje kola s volovskom ili konjskom zapregom. Sva su dvorišta bila ograđena, neka tarabama - piljenim letvama - neka žicom nategnutom između stupova, dok su živice kao ograde postupno nestajale (Čoporda, str. 18).
U razdoblju između dva svjetska rata neke su imućnije obitelji u blizini ceste gradile hambar u kojeg su stavljale žitno zrno. Na dvorištu, u blizine kuće, nalazio se drvljanik (drvarnica) ili drvocjep u kojem se pripremalo i čuvalo drvo za ogrjev.
Na dvorištu su ljudi sadili voćke za svoje potrebe, ali i zato da budu prepreka za širenje vatre ukoliko bi došlo do požara. Na dvorištu se stoga sadio barem jedan orah i poneko stablo jabuke, kruške, šljive ili duda.
Iz dvorišta je bio izlaz prema bašči i prema glavnom putu pa je susjed susjedu morao ići sa strane do ceste. Manji prostor, ispred mnogih novih kuća i ograde do ceste, mnoga su domaćinstva namijenila za mali vrt u kojem su sadili cvijeće.
Iz dvorišta na njivu u zdenačkom kraju izlazilo je svako domaćinstvo vlastitim putem jer su zdenački ratari imali zemlju u jednom komadu pa je s jedne strane njihovo vlasništvo sezalo do rijeke Ilove, a sa suprotne strane iz dvorišta preko vrta, voćnjaka, livade i njiva ono se prostiralo u dužini od oko jednog kilometra sve do šume Gaj koja se nalazila sa sjeverne strane uz Velike i Male Zdence.
Manji broj domaćinstava imao je i podrum, a od tridesetih godina prošlog stoljeća krušne peći koje su građene malo po strani, udaljene od štaglja i štale. Za svinje i stoku se ljeti kuhalo u zasebnim prostorima, pecarama. U njima se ljeti kuhalo i za članove obitelji. Sve to ukazuje da je standard življenja uznapredovao. Dvorišta su postala pretijesna. Sve su životinje imale svoje nastambe, svinje su bile u kocu (svinjcu), kokoši noćile u kokošinjcu. Ispod kokošinjca bio je prostor za guske, patke i purane.
Zanimljivo je da je sačuvano malo zapisa o zahodima pa je za pretpostaviti da ih u današnjem smislu u 19. stoljeću nije ni bilo. Nužda se obavljala na nekim zasebnim mjestima u blizini kuće, nikad se njima nije posvećivala posebna pažnja. U jednom zabilježenom zapisu (Čoporda, str.19) za razdoblje između dva svjetska rata navodi se podatak da se zahod nalazio pozadi kod koca, zbijen od dasaka, bez zidane jame. Zahod je uvijek tretiran kao dio intime o kojem se javno nije govorilo.
Brojne gradnje u svim selima zdenačkog kraja bile su vidljive do 90-tih godina prošlog stoljeća. Kasnije je to bilo usporeno iz više razloga: posljedice ratnih prilika, starenje članova seoskih domaćinstava, pojava problema u ratarskoj proizvodnji i pad broja zaposlenih u Zdenki, što se odrazilo i na standard življenja svih onih obitelji, čiji je neki njen član ostao bez posla.


2.5. Svakodnevna ishrana

Većinu vremena zdenačke obitelji druge polovine 19. stoljeća trošile su na pribavljanje hrane jer je o njoj ovisilo preživljavanje. Pitanje stanovanja i odijevanja bilo je na drugom mjestu, a svi preostali poslovi bili su usmjereni na poboljšanje uvjeta života.
Hrana stanovništva zdenačkog kraja do konca 19. stoljeća bila je uglavnom životinjskog porijekla, od mesa do mlijeka i mliječnih proizvoda. Kao stočari u mesu nisu oskudijevali, dok su u ratarskim proizvodima povremeno imali oskudica, iako su raspolagali dovoljnim površinama zemlje. Samo dio tog zemljišta oni su obrađivali, dok je sve ostalo bila ledina koja se koristila za ispašu. Ratarstvo ih nije privlačilo jer je ratarsko oruđe bilo primitivno, prihodi niski, iziskivalo je puno posla, a posijani usjevi bili su uvijek ugroženi od neželjene ispaše divljači i stoke.
Za ishranu se koristilo svinjsko, goveđe i ovčje meso i to svježe, nakon klanja. Za zimsko razdoblje dimljenjem se dobivalo sušeno meso i slanina. Kod ručka bio je određeni red. Veće komade mesa dobivali su radno sposobni muškarci koji su najviše fizički radili, zatim starci, žene i na kraju djeca. Prema zapisima čeških doseljenika starosjedioci u početku nisu topili mast, nego su je nakon dimljenja stavljali u variva. Manje svinje pekli su na otvorenom na ražnju (Pokorna, 1970.).
Slične podatke o ishrani starosjedilaca dao je dr. Turčin koji je spomenuo da su oni živjeli u drvenim kućama premazanim blatom, s mala dva prozora čelom okrenuta prema putu. U njima su bile višečlane obitelji kojima je osnovna hrana bilo mlijeko, sir, slanina, svinjsko sušeno ili na ražnju pečeno meso, kukuruzni kruh bez kvasca, prova, kukuruzni žganci, crveni luk i grah. Iz bijelog brašna pekli su peciva samo u vrijeme blagdana, a negdje nisu znali za maslac i kavu. Mnogi su imali svinjska stada od 200 - 300 komada koje su gonili u šume gdje su boravili i noću bez ikakvih nadstrešnica. Krumpir su sadili iz šešira u iskopane rupe i to 3 - 5 komada. Od alkohola najviše su pili rakiju (Turčin, 1937., str. 13).

Kao prilog mesu uzimala se lepinja pečena od tijesta samljevenog žita ili kukuruza na flok, na grubi način. Mljelo se na ručnom žrvnju, a kasnije u mlinu (vodenici) koji se nalazio na Ilovi na prostoru Velikih Zdenca. Ručni žrvanj sastojao se od drvenog stalka na čijem je vrhu bilo okruglo nepomično kameno kolo na kojem je bilo isto takvo kolo, ali se ono moglo okretati. U sredini tog kola bio je otvor u kojeg se sipalo zrnje žitarica. Oko kamena je bio prazan prostor i otvor iz kojeg je curilo samljeveno zrnje. Kamen se okretao ručno pomoću drvene motke koja je bila sastavni dio stalka pričvršćenog donjim dijelom na podnožje žrvnja. Motka je bila pomična pa je ručnim kružnim okretanjem okretala kamen koji je mrvio zrnje.
Iz jednog zapisa doznajemo koja se hrana najčešće nalazila na stolu prosječne zdenačke obitelji. To su bili ovčji sir, palenta, salata od graha mašćena uljem i kiseljena sirutkom, slanina i rakija. Od posuđa se spominje drvena žlica, nož s drvenim drškom. Tekućinu su domaćinstva držala u tikvama raznih veličina, od onih malih iz kojih su pili rakiju, do onih većih u kojima su držali vodu. Pridošlim Česima bilo je posebno neobično što su domaći ljudi nudili alkoholno piće iz jedne veće tikve s rupom na donjem dijelu koja se začepljivala prstom, ali prema potrebi prstom se reguliralo otvaranje i zatvaranje posude. (Pokorna, 1970., str. 29 - 30).
Iako gladi nije bilo, nije bilo ni izobilja, pogotovu je bila sužena raznovrsnost ishrane. Do promjene u prehrani došlo je već krajem 19. stoljeća pa to mnogi vezuju za dolazak stranih obitelji u zdenačku sredinu. To je samo djelomično točno jer je više na to utjecala tadašnja državna politika kojom se htjelo ledine pretvoriti u obradive površine. Smanjivanjem pašnjaka smanjivao se i stočni fond pa su se i starosjedilačke obitelji morale privići na promijenjene uvjete prehrane. Za navedene promjene u gospodarstvu trebalo je domaćinstvima više novca za kupovinu boljeg ratarskog oruđa u kojemu su starosjedioci oskudijevali. Taj proces prelaska stočarske na ratarsku proizvodnju bio je postupan. Stoku i stočne proizvode stanovnici zdenačkog kraja su u 19. stoljeću rijetko prodavali, eventualno su je razmjenjivali za ratarske proizvode sa stanovnicima susjednih sela. Kasnije, da bi došli do novčanih sredstava za kupovinu ratarskog oruđa, počeli su prodavati dio stočnog fonda. Time se mijenjala ishrana jer su ratarski proizvodi jednim dijelom nadomjestili mesnu ishranu. Prodaja stočnog fonda vršila se i zato što je država od seljaka tražila porez na zemlju i još neke druge namete što je u vrijeme Vojne krajine tamošnjem stanovništvu bilo posve nepoznato. Stoga je u zadnjim desetljećima 19. stoljeća u seljačkim domaćinstvima zavladala bijeda koju su jednako osjetili starosjedioci i pridošlo stanovništvo.
Dolazak stranaca djelomično je utjecao na promjene u ishrani jer su starosjedioci od pridošlog stanovništva primali spravljanje nekih mrsnih jela, ali je pridošlo stanovništvo od starosjedilaca primilo recepte za neka mesna jela u kojima su bili u velikoj prednosti od pridošlog stanovništva. Pod utjecajem Čeha domaće stanovništvo počelo je uzgajati krumpir spravljati jela od krumpira te neke vrste kolača (buhte).
Ove promjene u ishrani bile su postupne, a najveća prepreka tome bile su nestašice koje su potrajale sve do razdoblja između dva svjetska rata. Iako su i tada, u vrijeme gospodarske krize, bile povremene nestašice, ipak je bila zamijećena raznovrsnost ishrane. Za to su bila zaslužna mnoga gospodarska i kulturna društva koja su osnivana u razdoblju između dva svjetska rata koja su svojim djelovanjem utjecala da su prihvaćane neke novine kako u gospodarstvu, tako i u ishrani.
Zdenačke obitelji su u normalno rodnim međuratnim godinama prestale oskudijevati u ratarskim proizvodima, ali su morale dobro planirati kako će svake godine osigurati dovoljne količine mesa. Svaka je obitelj nastojala uzgojiti za klanje u zimskim mjesecima jednog ili dva smoka. Ostalo meso podmirivalo se klanjem peradi (kokoši, patke, guske, purani).
U ljetnim mjesecima puno su se kuhala razna variva (cušpajzi) od zeleni (povrća) od čega najviše kupus, kelj, koraba, grah, grašak i mahune u koje su ponekad stavili krumpir ili tjesteninu, a rjeđe malo sušenog mesa ili kobasicu. Od tjestenine koristili su trgance, makarone, štrukle, knedle sa sirom i pekmezom, trence… Kuharice su tjesteninom nazivale smjesu pomiješanog brašna s vodom i dodacima koja se kuhala. Ako su tjesteninu pekli, nazivali su je kolači (Čoporda).
Veoma često jelo bili su žganci. Oni su se pravili od kukuruznog brašna kuhanog u vodi. Posebno su bili poželjni oni preliveni mašću. Od kukuruznog brašna pekli su kukuruzni kruh i kolače i oni su bili najbolji nadomjestak u nedostatku pšeničnog kruha.
Iz jednog drugog izvora se doznaje da su najvažnija svakodnevna variva bila variva od krumpira, graha i zelja, krastavaca, mahuna, graška, poriluka, repe sađenice. Česta jela bili su bijeli i kukuruzni žganci, sir s vrhnjem, a zimi variva od kiselog zelja. Pileći paprikaš se spremao u vrijeme većih poljskih poslova. U nedjelju i na blagdane na stolu je bila juha s rezancima ili taranom, zatim meso od peradi (kuhana kokoš, pečena raca, guska ili pura), a kao prilog mlinci. Svinjsko meso se čuvalo dimljenjem, a dio mesa se ispekao i zatim zalio rastopljenom mašću i time se „konzervirao“ za proljetno i ljetno razdoblje (Kosihajda).
U zimskoj ishrani često se koristio kupus. Još u jesenskim mjesecima su se sjekle glavice kupusa, očistilo ih se od donjeg lišća i time su spremili glavice za usitnjavanje. Ono se usitnjavalo pomoću noževa, a kasnije na ribežu. Kupus se ribalo u drvene kačice, solilo, dodavalo lorber (lovor) i kukuruzna zrnca i dobro nabijalo. Ako je bačva bila veća, često su djeca golim nogama gazila naribani kupus s ciljem da se iz njega potisne sav zrak. Dobro nagažen kupus bio je ako se na površini pojavi tanak sloj vode. Ribanje i soljenje kupusa obavljalo se po slojevima. Često su se između pojedinih slojeva stavljale cijele glavice ili polutke, čiji su se kasnije ukiseljeni listovi koristili za zamatanje sarme. Ona se pravila od mljevenog svinjskog i goveđeg mesa, slanine, kaše, riže i mirodija.
Naribani kupus u bačvi se nakon nekoliko tjedana ukiselio i bio je spreman za upotrebu. Za domaćice kupus je bio veoma zahvalan jer su od njega mogle praviti razne vrste variva, a najbolja su bila ona u kojima se kuhalo svinjsko meso, uglavnom dijelovi svinjske glave ili svinjske nožice. Posebno omiljena bila su kupusna variva sa suhim svinjskim rebrima, grahom i krumpirom i zato je miris kuhanog kupusa često dominirao u zdenačkim kuhinjama.
U nekim zdenačkim obiteljima, pogotovo češke nacionalnosti, u zimskim su se mjesecima pravila brojna krumpirova jela, od variva do pečenih cijelih krumpira u rernama ili kuhanih u loncima, a zatim rezanih ili drobljenih te zamašćenih svinjskom mašću. Krumpir se koristio posebno kod večera, a mlijeko mu je bilo najčešći prilog.
U jednom drugom zapisu se navodi da se ručak kod čeških obitelji radnim danom sastojao od juhe, knedli, trganaca (škubanky) posipanih makom i polivenih rastopljenom mašću, granatirmarša (kuhan nasjeckan krumpir pomiješan s rezancima i preliven mašću), krumpira s kupusom, vdolky – peciva i palačinki. Nedjeljom i praznikom uz juhu bile su knedle s kupusom i kuhano dimljeno meso i buhte. Od domaćeg stanovništva preuzeli su spravljanje paprikaša.
U zimskim su mjesecima kao prilozi korišteni ukiseljeni krastavci, kisele paprike, razne miješane kisele salate i kuhani sok paradajza. Sve su to vrijedne domaćice pripremile još u zadnjim ljetnim mjesecima i time se osigurale za zimsko razdoblje. Od prijesnih jela jelo se suho meso, slanina, mesne kobasice, kiseli kupus, crveni i bijeli luk, paradajz i voće.
Kruh je ipak uvijek bio glavno jelo jer se koristio kod doručka, ručka i za večeru. Za kruh se koristilo kukuruzno, pšenično i raženo brašno. Kruh su obično pekle mlade žene (snahe, nevjeste). Spravljanje krušnog tijesta iziskivalo je određeno znanje pa je bilo velikih razlika u okusu kruha, iako je nekad ono spravljano od istih sastojaka. Tajna spravljanja dobrog kruha se također usavršavala (Herout, 2001., str. 5). Kruh se u 19. stoljeću pekao bez kvasca pa su to bile lepinje. Pekao se najprije u kućnim pećnicama, a tek u razdoblju između dva svjetska rata počele su se graditi zasebne krušne peći. Za kućanske potrebe mljelo se (pajtlalo) fino brašno u paromlinu u Grubišnom Polju ili Hercegovcu. Za kruh se moglo miješati prosto brašno (flok) s finim brašnom, ali su se kolači pekli samo iz pšeničnog finog brašna (mekanog i tvrdog nulera).

Osim kruha zdenačke domaćice su znale ispeći razna peciva, pogače, pletenice, kuglofe, česnice (kod Srba za Božić), krsni kolač (za krsnu slavu kod Srba) i druge. Neke kolače pekli su u krušnim pećima, a ostale u tepsijama i pleh-posudama.
Od kolača najviše su se spravljale gibanice sa sirom, jabukama i zeljem; pletenice, kovrtnji, a kasnije štruce s makom, orasima, sirom ili rogačima, krafne, šape od meda, medenjaci, pite, domaći keksi namazani pekmezom, suhi kolačići izrezani modlicama. Kolači su se najčešće zaslađivali medom i sirupom koji se dobivao od šećerne repe (Kosihajda). Od ječma i heljde dobivala se kaša koja se pravila kod kuće u stupama ili u mlinu. Kaša se mogla stavljati u kobasice, u sarme, variva, stavljati s grahom u varivo (grahkaša) ili su je kuhanu pomiješali s kuhanim grahom i jeli kao prilog uz meso. Mljeveno brašno ječma, heljde i zobi koristilo se za posip (posije) stoci i svinjama. Mljelo se u domaćoj vodenici na flok.
U ishrani su se koristili i mliječni proizvodi. Mužnju krava obavljale su žene ručno. Mlijeko su dojile (muzle) u dojače (kravljače). Zatim su mlijeko cijedile kroz cjediljku ili kroz krpu u zemljane ćupove. Mlijeko se kroz 2 - 3 dana ukiselilo pa se s njega skidao skorup (kajmak). Nakon toga ćup se stavio na toplu peć da bi se mlijeko usirilo. Usireni sir se vadio dok se ostatak, sirutka, davao prascima. U zapisu se navodi da su ponekad ljeti sirutku pili i ljudi, ali su u nju prethodno nalili malo mlijeka da bi smanjili kiselinu.
Kajmak su domaćice stavljale u mnoga jela, ili su pravile od njega maslac u posebnoj spravi zvanoj stepica (stap, stapka). To je bila valjkasta bačvica u koju se stavio kajmak. Na bačvici je bio poklopac kroz koji je prolazio pomični štap koji je na donjem dijelu imao okruglu daščicu s rupicama. Netko od domaćina pomičnom je napravom, dižući gore-dolje, udarao (stepao) oko dva sata i tijekom tog vremena se kajmak pretvarao u maslac. Preostalu tekućinu - stepku - ljudi su koristili za piće, bila je slična jogurtu (Čoporda, 1942., str. 25).
U domaćinstvima su se koristili i brojni pekmezi. Ljudi su od proljeća do jeseni skupljali ili brali jagode, maline, kupine, šljive i šipak i pekli pekmez. Skupljali su i vrganje, jedan dio su kuhali i zatim uz razne dodatke (luk, mast) pekli i spravljali razna jela. Dio vrganja su sušili ili kiselili i ostavljali za zimske mjesece.
U svojim su kućanstvima ljudi koristili limene, željezne i zemljane lonce. Kuhalo se u limenim loncima i rajnglama. Kolači su se pekli u okrugloj posudi - tepsiji ili pleh-posudi u krušnim pećima ili u rernama kućne peći. Za ručak su se kuhale razne vrste juha (čorbe, supe): grahova juha, prižgana juha (Čoporda, 1942., str. 21).
U prosječnim zdenačkim obiteljima u međuratnom razdoblju jelo se tri puta dnevno. Ujutro je bio doručak. Jeli su se najčešće žganci, prežgana juha, kuhano mlijeko ili kava. U podne je bio ručak (užina, objed). Ljeti su se redovito pripremali makaroni, zafrigana (nafrigana) ili pileća juha i kolači. Kada je bila kosidba, žetva, vršidba žita, na blagdan i nedjeljom spremala su se bolja jela. Kod teških radova ljeti oko 10 sati dopodne i 5 sati poslije podne davala se užina (jauzna), uglavnom kolači.
Iz jednog usmenog izvora u hrvatskim obiteljima između dva svjetska rata za doručak se nudio suh, a ponekad putrom namazan kruh i bijela kava zaslađena cukerlinom (saharin). Za ručak je bilo uglavnom varivo (čušpajz), rezanci sa sirom, makom ili orasima, a ljeti razne vrste salate. Uvečer su bili uglavnom žganci s mlijekom ili zaprženom juhom. Zimi su dominirala jela od kiselog zelja uz razne dodatke (grah, meso, svinjske kožice, dimljeno meso…).
Zimi, pošto je doručak bio kasnije, ponekad nije bilo ručka, dok je večera bila slična ručku u ljetnim mjesecima. Ako je zimi bio ručak, za večeru je bilo ono što je ostalo od ručka uz dodatak mlijeka i sira.
Za posebne događaje, blagdane, babinje i nekad nedjeljom na stolu zdenačkih obitelji se našla posve druga ponuda. Ujutro se nudila rakija, zimi hladetina ili piktije, ljeti sir s vrhnjem, kobasice ili meso, kajgana i na kraju kava. U podne kokošja ili pileća juha, sos (umak) s mesom koji je bio u juhi, varivo s mesom, sarma, pečenka sa salatom i kolači. Uvečer je bilo isto jelo kao u podne, ali bez juhe i sosa (Čoporda, str. 26 - 27). Pila se rakija i vino.
Sva jela su domaćini pripremali sami, bez tuđe pomoći. Tijesto su razvlačili sukalom, a za suhe kolače imali su modele od pleha. Jelo se u kuhinji za stolom, a prilikom svečanosti u velikoj sobi. Ako su ljudi imali hodnike (ganjke), ljeti su ručali u njima. (Čoporda, str. 27)

2.6. Pripremanje mesne hrane

Meso je bilo omiljeno kod svih stanovnika zdenačkih sela. Njega ipak u prvoj polovini 20. stoljeća nije bilo dovoljno pa se ono konzumiralo uglavnom nedjeljom, blagdanima ili povodom nekih iznimnih događaja (svatovi, krstitke…). Perad je bila svima najpristupačnija tijekom kalendarske godine jer skrb o njoj nije iziskivala veliki posao. Posebno su se uzgajale kokoši jer su nosile jaja koja su se koristila u ishrani, a mogla su se i prodati. Za hranu su se koristili pilići kada su dosegli oko 1 – 1,5 kg težine i starije „ iznošene kokoši“. Od prvih desetljeća 20. stoljeća neka su domaćinstva, u cilju dobivanja više mesa i masti, pribjegla šopanju, nasilnoj ishrani. Šopale su se uglavnom patke, guske i purani. Za šopanje se koristilo namočeno kukuruzno zrnje. Domaćica bi sjela na zemlju ili neku ravnu podlogu i u tom položaju držala ispod nogu, u visini koljena, gusku. One su se izdvajale iz jata, šopale oko tri tjedna i za to vrijeme bile zatvorene u zasebnom prostoru da bi se što manje kretale. Jednom rukom se nasilno otvorio kljun, a drugom se rukom nasilno šopalo sve dok nije bio napunjen jednjak (volja). Ovakvom nasilnom ishranom perad je zaista dobivala na težini, bilo je i više guščje masti koja se koristila u ishrani. Šopanjem se, tako se barem mislilo, dobivala i veća guščja jetra koja se u prvim desetljećima druge polovine 20. stoljeća otkupljivala u seoskim trgovinama i zatim prosljeđivala na daljnju tvorničku preradu. Posebno je bio veliki interes za otkup velikih guščjih jetara tako da su ponekad pojedina domaćinstva dobila za prodanu jetru svotu u vrijednosti jedne cijele guske. Za šopanje purana se uz kukuruz koristio i žir, ali se on prethodno kuhao. Klanje se obavljalo oštrim kuhinjskim nožem tako da se peradi prerezao grkljan. Neki su tom prilikom hvatali krv koju su kasnije ispekli izmiješanu s razmućenim jajima na tavi na ugrijanoj masti. Krv se nekada pekla i bez jaja, ali na pirjanom (dinstanom) luku. Kod čeških obitelji ponekad se skuhala kaša, pomiješala se s krvlju i zatim se to stavilo u pirjani luk i mast i peklo u pećnici. Ukoliko se jetra nije prodavala, od nje su se radila slična jela kao od krvi.
Ubijena kokoš furila (parila) se u kipućoj vodi, zatim se rukama trgalo perje koje se bacalo u smeće, odrezale su se drape i glava. Neke obitelji nisu bacale ni kokošje perje nego su ga sušile, a kasnije čijale (čihale). Očišćena kokoš polegla se na leđa i počelo je njeno trančiranje (raščinjanje): odrezala se glava, s gornje strane vadio se grkljan i jednjak (volja, guša) u kojem je često bila još hrana, a s donje strane ispod trtice se nakon zarezivanja rukom vadio drob i iznutrice. Grkljan i crijeva su se bacali, dok se ostalo nakon pranja stavljalo u zasebne posude.
Kod gusaka, pataka i purana nije bilo furenja (parenja), nego se perje čupalo ( čerupalo, perušalo, pučalo), zatim sušilo i kasnije, nakon čijanja (čihanja), stavljalo u jastuke i blazine.
Guske, patke, purani i pilići su se pekli na plehu, ranjgli (rangli) ili tepsiji.
Znatno više pažnje posvećivalo se klanju svinja. Svinjokolja je počinjala nakon što je zahladilo, najčešće u prosincu. Kod ovog posla ljudi su se međusobno ispomagali, nekad rođaci, a ponekad susjedi. U taj su posao bili uključeni svi članovi obitelji.


Tri do četiri muškarca izvukla su smoka iz koca ili svinjca, povalila ga i jedan od muškaraca je ubodom od vrata prema srcu obavio klanje. Nije to bila nimalo lijepa scena jer se smok branio, vrištao sve dok smrtonosni ubod nije usmrtio životinju. Kod klanja je jedna domaćica držala posudu u koju je uhvatila određenu količinu krvi. U tu krv stavila se sol, krv se promiješala i to zato da bi se usporilo zgrušnjavanje. Ova krv se kasnije koristila za pravljenje jedne vrste kobasica – krvavica.
Nakon što je bilo obavljeno klanje, pristupilo se čišćenju zaklane životinje. Ono se u zdenačkom kraju počinjalo na dva načina: paljenjem i parenjem (furenjem).
Ako se palilo, ubijena svinja se prekrila slamom koju su zatim zapalili. Vatra je spalila (osmudila) velik dio dlake, ali ne svu. Polijevanjem vode i oštrim noževima, britvama i žlicama strugale su se preostale dlake, sve dok sva dlaka nije bila otklonjena.
Ukoliko je domaćin furio zaklanog smoka, već prije je u kotlu (parjenici) pripremio dovoljnu količinu kipuće vode. Zaklanu svinju stavili su u veliko korito u koje su prethodno stavili lance. Nakon toga su zaklanu životinju polijevali kipućom vodom, pri čemu su neki muškarci pomoću lanaca okretali svinju da bi se jednoliko ofurila u svim njenim dijelovima. Tijekom okretanja preostali pomoćnici su trgali čekinje ili su ih strugali oštrim strugalima ili žlicama. Ako je furenje uspjelo, sa zaklane životinje brzo se ostrugao veći dio dlaka. Preostale su se skidale pomoću oštrih noževa ili starih britvi. Kod toga se obavljalo dodatno polijevanje mrtve životinje vrućom i hladnom vodom kako bi se uklonila svaka dlaka.
Nakon što je bio završen ovaj dio posla (paljenje ili furenje), zaklana svinja se stavila na čvrst stol i klupu i počeo je posao raščinjavanja (trančiranja).
Taj je dio posla opisan koncem tridesetih godina prošlog stoljeća na sljedeći način: Iz zaklane životinje su se izvadile oči, rezala se glava tako da je ostala i donja čeljust. Izvadio se rep, odrezale nožice i izvadile sise.
Nakon toga su po dužini razrezali leđa i skidala se slanina u dvije polovine. Debela slanina topila se u mast, a tanja se sušila na dimu i ona je bila bolja za jelo. Nakon što je slanina skinuta, svinja se rasjekla po hrptenjači pa su se vadili pojedini dijelovi: kičma, pisana pečenka, plećke, butovi, šuplje kosti (kosti na stražnjim nogama), kračice, bunceki… Iz plećke su se vadili mišići da se meso ne bi kvarilo. Tek tada se vadio drob koji je bio u potrbušnici, na donjem dijelu.
Drob se stavio u drveno korito i žene su ga čistile na dvorištu. One su razdvajale i parale crijeva, ulijevale u njih toplu vodu da bi iz njih istjerale izmetine i dobila potpuno čista crijeva. Tada su crijeva okrenule tako da je unutarnji dio postao vanjski i očistile ih tupom stranom noža od svih priraslica i ponovo dobro oprale. Kada su crijeva očistile, stavile su ih u pac koji se pravio od vode i bijelog luka da bi povukao sve neugodne mirise koji su se nalazili u njima. Za to vrijeme su muškarci radili ostale poslove u obradi mesa. Glava se rasjekla na dva dijela, odrezala su se uha i izvadio mozak. Glava se trošila najprije jer je postojala opasnost da se pokvari.

Sa slanine se skidala (gulila) koža, rezala se na manje dijelove i zatim topila u bakrenim kotlovima na štednjaku (šporetu) u ranglama ili loncima.
S nožica su se skidali papci i tada su se one zajedno s kožicama i ušima spremale za hladetinu (piktija, mrzletina, pače). Prethodno su se oni s ostalim mesom stavljali u pac. On se pravio od vode, bijelog luka, bibera i klinčića. Meso se nasolilo i stavilo u kačicu koja je pri dnu imala začepljenu rupu. Preko mesa se prelio pac koji se prvih dana mijenjao na taj način da se ispuštao kroz probušenu rupu, a nakon toga se bačva ponovo začepila i ponovo se lijevao novi pac. U pacu su slanina i tanji komadi bili 8 do 14 dana, a šunke i plećke do 4 tjedna. Nakon toga se meso stavljalo na dim na tavan. Najcjenjenije dimljeno meso bile su šunke i slanine. Čvarci i slanina bili su najbolji nadomjestak za meso u zimskim i proljetnim mjesecima.
Ovaj način trančiranja zaklane životinje danas je u zdenačkim selima zamijenjen jednim drugim načinom. Za njega je potrebna jedna drvena naprava zvana čengele (šrak, vješala) koja ima funciju vješalice. Ona ima središnji dio sa zupcima i četiri podupiruće noge. Zaklana se životinja prorezima na zadnjim nogama stavi na zupce, a zatim više muškaraca podižu tu napravu tako da zaklana životinja ostane visjeti na vješalici glavom prema dolje. Stabilnost se osigurava pomoći četiri pomoćne drvene noge. Ovim načinom se omogućava lakši pristup zaklanoj životinji. Također se odreže glava koja se zasebno razrađuje. Zatim se s trbušne strane napravi rez iz kojega se vadi utroba i korisni unutrašnji dijelovi. Nakon toga se napravi presjek s leđne strane zaklane životinje tako da ostanu visjeti dvije polovice. One se tada nose na stol na daljnju obradu.
Na kolinju su se pravile razne vrste kobasica:
- Mesne kobasice pravile su se od ostatka mesa koje su se prethodno samljelo na stroju za meso. U njih su stavljali bijeli luk, biber, papriku i sol, dobro promiješali uz dodatak masne juhe. Pomoću sprave za nadijevanje kobasica nabili su pripremljenu smjesu u tanko crijevo i na krajevima vezivali pređom, presavili je na više mjesta. Sirove mesne kobasice su se pekle, a sušene kuhale ili jele sirove.
- Krvavice su se pravile od bijelih pluća, bubrega, isjeckane slezene izmiješane s krvlju i kuhanom heljdinom, ječmenom kašom ili rižom. Ovoj dobro izmiješanoj smjesi dodavale su se mirodije i ponovo se nadijevala u tanka crijeva i dobile su se kobasice. Zatim su se malo prokuhale u vodi. Prije jela su se pekle.
- Brašnene kobasice pravile su se od mesa ispod trbuha i komadića slanine koje su izmiješali s kukuruznim brašnom ili kukuruznom kašom i rukama nadijevali u debelo crijevo. Nisu se vezale jer su bile potpuno suhe pa iz njih nije moglo ništa iscuriti. Nakon toga su se obarile. Morale su se što prije trošiti jer bi postale gorke. Prethodno su se morale dugo kuhati kako bi se meso skuhalo.
Kod Čeha su se također pravile kobasice buhtovke. U njih se stavljalo meso, iznutrice (srce, bubrezi), koža, meso s glave i namočeni kruh. U izmiješanu smjesu dodavani su sol, paprika, biber i bijeli luk i zatim su se od toga pravile kobasice koje su prokuhane. Mogle su se jesti hladne ili pečene.
Kolinje je bilo svečani događaj za stanovnike zdenačkih sela. Već u poslijepodnevnim satima bio je običaj da su djeca nosila susjedima ili rođacima dio onog što je do tada bilo zgotovljeno. Najčešće su to bili juha, gulaš i kobasice. Za ovu uslugu djeca bi bila nagrađena nekim voćem ili manjim novčanim poklonom. Djeca su također prilikom kolinja dobivala mjehur zaklane životinje kojeg su napuhala i dobila „veliku loptu“. U vrijeme kada djeca još nisu ni vidjela prave velike lopte, ovo je za njih bio dragocjen poklon. Nakon završenih poslova pripremila se svečana večera na koju su bili pozvani uz sudionike kolinja susjedi i bliža rodbina.

Ovce se u zdenačkom kraju, nakon što je prevladala ratarska proizvodnja, nisu uzgajale , iako je janjetina bila za njegove stanovnike najcjenjenije meso. Za uzgoj ovaca bio je potreban zaseban prostor, a takav mnogi nisu imali. Držanje ovaca na dvorištima ili vrtovima pokazalo se lošim jer su ovce nanosile štete na mladim voćkama i to ne samo njihovim vlasnicima, nego i susjedima što je uzrokovalo brojne seoske razmirice.
Goveda (telad, junad i krave) u 20. stoljeću rijetko su se klala za vlastite potrebe. Ona su se uglavnom prodavala na sajmovima jer je to bio jedan od glavnih izvora novčanih prihoda kojima su podmirivali sve svoje prispjele obaveze ili nabavljali potrebni alat i posuđe za svoja domaćinstva.
Konji se nisu klali nego samo prodavali. Bilo je nezamislivo konzumiranje konjskog mesa jer je konj tretiran kao zasebna životinja, skoro zaštićena jer je to bila najkorisnija životinja u svakom domaćinstvu. Stoga je zdenačko stanovništvo s nevjericom slušalo informacije sredinom 20. stoljeća da Talijani kupuju njihove konje za ljudsku ishranu.

13.09.2015. u 16:31 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< rujan, 2015 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Veljača 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Lipanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (3)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (4)
Listopad 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (3)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (7)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (4)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (1)
Travanj 2015 (2)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (6)
Lipanj 2014 (4)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (14)

Pretraživač

Loading