Charlie na Zrtju...
srijeda , 27.06.2012.
Tako ja lagano lješkarim na plaži, opuštena, u svojim mislima.. Upijam svaku zraku sunca, koju sam propustila u Zagrebu zatvorena u uredu cijeli dan.. Omamljena toplim vjetrom lagano pocinjem sklapati oči.. Taman da cu zaspati, nekakav zvuk me trgne pred san.. O, da, krenuli su poznati i nepoznati beatovi iz niza klubova na plazi..
Počinje nabrijavanje na najjače.. Glazba iz klubova se počinje mješati, a onda kreće nadjačavanje jedni drugih.. Čija glazba ce biti jača i glasnija..Ekipa se kao hipnotizirana diže sa svojih ručnika i kreće na after..Onak, više su mi djelovali kao ovce kad su se krenuli slijevati u Aquarius.. "A ti Charlie, što ti čekaš?! Kreni!" Onda sam se sjetila zasto vise ne idem na ovu plazu.. Da ne ispadnem hejter, i ja sam izlazila ovdje, i to godinama.. Naime, starci su ovdje prije 100 godina kupili apartman. Jos u ono doba kad se moglo kupovati. Jos u vrijeme dok je Pag doslovno bio goli otok, a Novalja osim domaćih ljudi, drugih turista i nije vidjela.. Sad sam malo pretjerala, ali za razliku od danas, doslovno je tako izgledala. Jedan jedini klub je bio na plazi. Kalypso. Pijesak po podu diska, malo drvenih stolova, drveni sankic, zakrito palmama, glazba pomalo za svakoga, i provod je bio zagarantiran. Nije bilo guzvi, guranja, ekipa je bila opustena i spremna za zezanciju..
S vremenom i godinama, stvari su se pocele mjenjati.. Na plazi su klubovi poceli samo nicati, betonski zidovi kocoperili su se na plazi, broj ljudi se povećavao, nastale su guzve, naguravanja, ekipa je postala nabrijanija, umišljena, arogantna i nadasve nepristojna.. Mjesto je postalo veliki bum, gostovanja zvučnih imena iz svijeta glazbe, mediji, stvorili su novi „raj na zemlji“. Partijaneri iz svih djelova zemlje, pa i svijeta pristizali su. Neki su dolazili zbog dobre zabave i glazbe, a većina ekipe dolazila je jer je to bilo in trenutno. Da bi bili vidjeni, i da bi se mogli pohvaliti slikama na fb-u svojim prijateljima, koji nisu bili in, jer nisu bili tamo! Vrlo je važno bilo biti na Zrću. Toliko, da kad sam srela neke poznanike, bili su toliko bitni, da me kao nisu vidjeli. Više nam nije bilo kao prije, ali sad nam se zabava pretvorila u gledanje i smijanje ekipi koja je bila toliko ufurana. Zrće je postalo The place, to ili voliš ili ne voliš, sredina tu ne postoji.. Kako se sve promijenilo, tako su i cijene cuge rasle u nebo. A trend rasta cijena nastavio se navečer, kad je nacugana ekipa iz sata u sat plačala sve skuplju istu cugu. Neki su se već nakon par dana ljetovanja pokunjeno vračali kući jer su potrošili sve novce. To je cijena koju najčešće mnogi plate za par dana partijanja na „najpopularnijoj“ hrvatskoj plazi. Shvaćam ja i taj vid turizma, privlačenje sto većeg broja stranih gostiju, koji vole takav način zabave, ali... Nema ali, tako je.. Srecom pa meni Zrtje, sto bi rekli domaći, nije sve na Pagu..
Mozda će netko reći: Lako je njoj, ona je tamo svake godine, pa sad pametuje! Zapravo ne. Sumnjam da bi ikad došla na ovaj otok samo zbog Zrća. Odavno je ta plaža izgubila onu dozu šarma koju je imala.
komentiraj (0) * ispiši * #
Brodolom ili sloboda...
utorak , 26.06.2012.
Kad se nakon 7 godina žurbe, guzve, budilice, posla, probudis na plazi.. Valovi ti zapljuskuju stopala, sunce nježno
prelazi vrat,a zvuk udaranja valova o stijene remeti savršeni mir. Nakon ugodnog lješkarenja podizes glavu, i kao u bunilu, pitas se gdje si. Iznenada shvatis, na odmoru si.
Pardon, ne na odmoru, zapravo trenutno si nezaposlen i pokusavas se odmoriti. Iznenada se osjetis kao da si dozivio brodolom i probudio s teškom glavoboljom na pustom otoku. I sad, što sad. Što ćeš sad Charlie?! Slijedi borba za preživljavanje. Da, tako je, prezivljavanje. Gradjenje sklonista, paljenje vatre i zastita od divljih zvjeri.
Od silnog kopanja, rovanja, trazenja, prevrtanja svakog kamena kako bih se ponovno sto prije zaposlila, nisam dobila nista, osim pritiska sebe na sebe samu. Mozak ti radi sto na sat, a ti si bespomoćan i ne možeš ništa. Bilo je to jednostavno previše za mene. Trebala mi je promjena pod hitno. Stala sam, odmaknula se od situacije, odmaknula se od misli, i tad.. Tad sam čula more. Zapravo čula. Odlučila sam ne gurati se ponovno „pošto poto“ u gradsku vrevu, uobičajenu svakodnevnicu radničke klase. Odlučila sam malo stati na loptu i i živjeti. Uvijek sam se divila ljudima koji su znali zivjeti za trenutak, koji su bili impulzivni, odlučivali se na razne stvari i nije ih brinulo sto ce biti sutra. Naravno, ponekad to zvuči malo neozbiljno, ali opet nisam niti ja imala nista od stalnog vaganja i razmisljanja dva tri koraka unaprijed.
Mozda će sad netko sarkastično pitati sto cu ja to sad ludo napraviti. Na što cu se ja to sad odvažiti?! Necu nista. Jednostavno, gustat cu u svakom danu, oticu cu na plazu, suncati cu se. Drugi dan cu ostati cijeli dan u krevetu, i neće me biti briga za nista. Jesti cu, ili uopce necu, kako mi dodje:P Mozda cu se ohrabriti i otici na utrku Formule 1, za koju se odlučujem svake godine da idem. Roniti cu školjke, otići u ribolov, izgorit cu po nosu i neće me biti briga jer se nisam namazala kremom. Šetat cu po rivi i jesti sladoled, što inače nikad ne radim, jer nemam vremena za to. Na internetu cu vrlo vjerojatno biti rijetko, jer je mreža na ovom otoku zesca koma. A za mene, freaka koji stalno mora biti online, ne znam kako ce to zavrsiti. Vjerojatno cu se i vozikati po otoku tražeći dobar signal i 3G mrezu. Ne bi mi bilo prvi put. Malo cu biti luda i psovati, i bolit ce me briga da li me tko cuje.
I tako cu, ne znam koliko.. Vjerojatno dok se ne umazem sladoledom, ili ne pokapam kechapom sa pizze, ili dok ne razbijem koljeno negdje na plazi.. Jer sve su to čari življenja, i želim ih osjetiti.. Želim hodati s mrljom na majici i smijati se tome... Želim uzivati u stvarima za koje je „običan“ radnik zaboravio da postoje, jer se bori za egzistenciju i bolje sutra.. Nakon toga cu šutirati loptu, pa ćemo vidjeti u kojem ce smjeru otici...
komentiraj (0) * ispiši * #
Koliko para toliko muzike
petak , 08.06.2012.
Jedna stara narodna. Reklo bi se da se za sve moze primjeniti. No, iskustvo nas je poučilo da ne mora biti nužno tako. I nije tako. Bilo da kupujes odijeću, tehnologiju, putovanja, kozmetičke tretmane, za više plaćeno očekujes i veću kvalitetu ili uslugu. Naravno, ja za iste pare nisam dobila isto muzike. Prije tjedan dana me pošteno opalilo po đepu, a zauzvrat sam dobila uslugu upitne kvalitete.
Željevši preskočiti doktore, liste čekanja i ine procedure koje „mali“ čovijek mora prolaziti, odlučila sam se za sistematski pregled u jednoj Zagrebačkoj poliklinici. Rekoh sebi:“ Nije ti firma nikad platila sistematski, godine si provela u toj firmi, pa hajde, zasluzila si da vidis da li je sve u redu.“ Nakon sto sam malo potrazila savjete po forumima, koja bi poliklinika bila odlična ( po kvaliteti usluge i cijeni), odlucih se za Nemetovu. I tako sam već slijedeće jutro sjedila u čekaoni poliklinike. U rukama sam imala fascikl sa papirima gdje trebam ici, te obaveznu anketa o zadovoljstvu/nezadovoljstvu klijenata, koju ti odmah uvale a nisi pravo ni kročio unutra.
Odlučila sam ne popunjavati anketu dok nisam zavrsila sve pretrage, iako su me sestre oblijetale i molile da popunjavam dok čekam. Dobro da nisam. Prvi dojam je bio ok, usluzne medicinske sestre, ljubaznost, simpatičan ambijent, sreća, jer ne čekam mjesecima kao i ostali smrtnici. No, vec u prvoj prostoriji gdje se vadila krv, ljubaznost kao da je nestala. Unatoč sto sam platila poveći iznos novaca za pretrage morala sam čekati. Kad sam došla na mjesto gdje sam trebala vaditi krv sestra me nije niti pogledala niti mi se obratila. Nakon toga sam primijetila da mi je, unatoč jednom vadjenju krvi, tj jednom ubodu, „pokidala“ venu, gdje danas, tri dana kasnije imam krvavi podljev. Nisam mimoza, nit se bojim, sto puta su mi vadili krv, ali nikad mi se ovako nesto nije desilo. Lagano su me uputili na ultrazvuk abdomena, gdje su me smjestili polugolu na stol. Dok sam tako ležala u prostoriji pokraj mene su stajali doktor i doktorica , koji su po svemu sudeći razmjenjivali mišljenja , sestra je nesto upisivala i uvodila drugog pacijenta u istu prostoriju iza zastora. Nastavili su tako onim svojim poslovima, ne davši se smesti. Nakon sto sam i dalje ležala polugola počelo mi je biti uzasno neugodno. Nakon toga su se otvorila vrata i u prostoriju je ušetala druga medicinska sestra, ne zatvorivši vrata iza sebe. Ležala sam polugola na stolu u prostoriji sa četvero ljudi s poliklinike, otvorenim vratima i jos jednim pacijentom kojeg je dijelio samo zastor. Nakon sto sam stavila ruku na grudi udostojili su se primjetiti o kakvoj je situaciji riječ , te je doktorica pocela vikati na sestre kako su neprofesionalne.
Ne moram uopće spominjati kompletan neprofesionalizam tokom tog pregleda, koji sam odlučila i platiti. Brate mili, da sam htjela da me pola hodnika poliklinike, doktora, sestara, čistačica vidi polugolu ne bi za to platila, otišla bih na pregled u neku primitivnu bolnicu gdje se pregled čeka pola godine, i žene uvode kao stoku u ordinaciju. Da pojasnim, u prostoriji smo trebale biti doktorica i ja, bez ikakve publike. Mozda sam ja sebi umislila i pomislila da ce mi se svaki od tih doktora posvetiti (a mislim da jesu), jer ipak sam platila pregled po regularnim cijenama, ali brzo sam lupila o zemlju. Doktorica mi nakon pregleda nije nista rekla, niti ne bi, da je nisam pitala. I da bi pritom saznala da sam imala malu upalicu bubrega. Pa ono, doktorice, kad si vec toliko profesionalna bilo bi profesionalno od tebe i da mi kazes sto si vidjela. Nakon toga je slijedio jos jedan pregled i zavrsno misljenje, koji su jednakom brzinom završili kao sto su i poceli. Jednostavno nisam mogla vjerovati za što sam ja platila više od 1000 kn. Osijecala sam se poput nekog jadnika koji nema zdravstveno i doktori su mu učinili uslugu i pregledali ga.
Nakon svega toga jos uvijek mi je u krilu lezao taj upitnik koji sam trebala popuniti, i ruka koja je poplavila i natekla oko mjesta uboda. Odustala sam od upitnika. Ali ovdje je tekst koji stvarno dočarava moje zadovoljstvo (nezadovoljstvo) pruženom uslugom u poliklinici Nemetova. A vi, ako ste skroz do kraja čitali, nadam se da ce vam ovo moje iskustvo pomoći, i ne daj Boze da zatrebate, ali ne bih vam preporučila gore navedenu polikliniku.
Vaša kolegica s Twittera :)
komentiraj (0) * ispiši * #
