Da, to je "naša birtija"

Sjedam za stol, nista ne govorim, nitko me nista ne pita. Dolazi konobar. Nosi moju obicnu kratku kavu. Nasmije se, sretan, jer sam prestala izmisljati i svaki dan narucivati nesto drugo. Konacno moze odahnuti, i donjet mi moju kavu bez da me ista pita. Dolazi i jedan decko, nepocesljane kose, u nekoj trenirci, i papucama. Zivi blizu. Konobar i njemu donosi "njegovu" kavu. Nijemo smo si kimnuli glavom,i svatko se prepustio svojim mislima i svojoj kavi.

Od kad sam dosla u ovaj grad i na ovaj posao, pauze smo koristili svi zajedno, isli smo okolo po kaficima, rijetko gdje smo dva puta sjedali. Jedan dan smo sjeli u kafic, koji nista posebno nije bio, cak mi se ucinio kao neka "birtiješina". Par stolova sa prednje strane,par napuklih stolica. Šank, koji je tu i isto izgleda kao i prije 20 godina, sigurno. Iza šanka dva ili tri separea, presvucena nekom tamnom tkaninom koja je polako pocela nalikovati na svicarski sir, a cvjetici koji su bili na toj tkanini, sad su izlizani. Kad sam usla ,znala sam da se necu pozeljeti tu vratiti. Ali prevarila sam se, Konobari u kaficu, atmosfera u kaficu ,koja je bila vise nego domaća, ugodna, rekla je svoje. Uskoro smo tu svaki dan pili kavu, prije posla i za vrijeme pauze. Nakon nekog vremena smo tu pili kavu prije posla, za vrijeme pauze i poslije posla.I sjedili na toj istoj pohabanoj tkanini u separeu. Najveći dio slobodnog vremena smo provodili tamo.
Uskoro smo imali i svoje mjesto, za koje se znalo: "Oni tamo sjede". Kao i svaki stalni gost u kaficu, uvijek sam znala gdje tko sjedi, i tko sto pije. Znala sam da ce u vrijeme nase pauze, naici tri bake koje prodaju cvijece . Znala sam da idemo na zivce jednom gostu koji je bio glazbenik. On je uvijek svoj poluposlovni sastanak ugovarao u tom kaficu, i ako smo mi bili tamo, nije mogao u miru razgovarati, jer je tvrdio da nas 5 ,6 nadglasamo sve. A u biti, bio je samo malo osjetljiviji. Pa je izbjegavao vrijeme nase pauze. Znala sam kad ce tko uci na vrata, i po izrazima lica, vec sam prepoznavala da li su dobre volje ili nisu. Nisam se s nikim znala od tih gostiju koji su dolazili, ali kako smo se svaki dan susretali i vidjali, poceli smo se osmjehivati jedni drugima i pozdravljati. Nisu to nastala prijateljstva, ali cista ljubaznost prema tim ljudima, jer ih svaki dan susreces. Uvijek je to bilo razmjenjivanje par rijeci o vremenu, danu, ako sam sjedeći uz sank dosla popiti svoju kavu, a bila sam sama.

Uvijek smo bili tamo kad se slavio neciji rodjendan, ili bilo koji drugi dogadjaj, slavili smo, a i konobari s nama. Uvijek smo bili tamo kad je netko iz nase firme odlazio, bili smo tamo i tugovali zajedno, a i konobari s nama. Konobari su uvijek znali kako se postaviti u kojem trenutku, i uvijek je to bila iskrena radost ili tuga. Nikad to nije bio strogi odnos, konobar- gost. Pristupili su nam vise prijateljski, nego ljubazno, i tako smo i mi odgovorili njima. Uskoro su znali vise o nama, nego neka nasa najbolja frendica ili roditelji.

Bilo je dana, kad u "našoj birtiji" nije bilo mjesta, pa smo bili primorani se preseliti u kafic do, na kavu. I tad, iako su znali; da nije bilo mjesta u kaficu, shvatili su da smo morali promijeniti birtiju,ali bilo im je i malo krivo. I nama. Jer, dosli smo u novi kafic, gdje je atmosfera bila ustogljena, konobar neljubazan, sa strogim izrazom lica, pa i ta kava koja i nije bila tako losa , nije mi "sjela" dobro. Bila su dva tri brzinska srka kave i natrag u ured, ma da nam je ostalo i vise od pola pauze.

Sutradan kad smo usli u "nasu birtiju", konobar nas s osmjehom docekao, onaj nepocesljani decko u trenirci i papucama sjedio je za sankom, a onaj vjecno cangrizavi glazbenik je s osmjehom odzdravio. I tad smo znali : Da, to je nasa birtija!