Prolazi i ovaj dan....
srijeda , 09.05.2007.
Prolazi i ovaj dan....pokušavam završiti neke stvari što su mi još ostale ali ne mogu, ne ide...
Osjećam se umorno, iscrpljeno...opet isto me ceka,izlazak iz ureda, tramvaj, stan...jedino sto mi preostaje srusiti se u krevet i zaspati, da ne mislim, ne razmisljam..Sjećam se prvog dana u prvom razredu u skoli,,imali smo hrvatski i za zadaću napisati "Razgovor sa Suncem". Svi su se pitali kako je moguće razgovarati sa suncem, kako ce to napisati...Mene nije brinulo, ja sam pisala o brezuljku, stajala sam i razgovarala sa suncem, ja sam pitala a ono mi je odgovaralo...imala sam najbolji rad,jer voljela sam pisati..kasnije sam pisala pjesme,pricice,ali samo ja sam to citala, nitko drugi nije...bilo mi je neugodno..kasnije sam zapisivala u dnevniku svoje strahove, ljubavi, prve poljupce, ratove s mamom i tatom..prve izlaske,,kasnije kad sam pocela uzivati u izlascima,kad mi to vise nije bilo nesto vauuu i nesto sto trebam zapisati u dnevnik,prestala sam pisati...uopce,,,godinama nisam zapisala nista, nisam imala potrebu, nisam zeljela. odnosno nisam uopce mislila na to...Puno stvari mi se desavalo, puno smjeha i suza je prošlo, mislila sam da ću to pamtiti vječno,ali sad kad se okrenem iza sebe, nije puno ostalo u mom sjećanju...osim stvari koje su mi se duboko zarezale,ali takvih nije bilo mnogo...ostalo je sve kao u nekoj magli,,,nakon zivota s roditeljim dosla sam u novi grad, novi posao, novi prijatelji...prvih mjeseci bilo je zanimljivo, upoznavala sam sve, grad, ljude, izlazila, kasnije je prešlo u monotoniju i osjetila sam se opet samom...daleko od roditelja, od svog doma, od svog malo sela...sjetila se dnevnika, svojih pjesama koje sam pisala kad sam bila tuzna...pozeljela sam opet pisati, podjeliti s nekim svoje misli, pa makar i bijelom elektroničkom papiru...mozda mi je lakse, mozda ne, ali bar netko ili nesto ovo dijeli sa mnom....
jer ovo me pomalo podsjeća na razgovor sa suncem, koje mi je odgovaralo, naravno u mojoj masti..ne mogu ocekivati od papira odgovor,ali zamisljam "mozda mu je drago sto sam ovo podjelila s njim"....
komentiraj (2) * ispiši * #
OPET ISTO...
utorak , 08.05.2007.Milovalo mi je lice, kosu, skakljalo trepavice, otvorila sam oci....
Ulazilo je kroz prozor, plaho i polako,a opet hrabro...Najvaljivalo novi dan...
Vani prekrasno, ulice pune ljudi, vike,smjeha....A ja kao i dosad...opet isti dan...
Jutro, sunce, tramvaj, posao, tramvaj,stan...dan za danom isti,,,toliko se ne razlikuje
jedan od drugog da vise ne primječujem da je isti, stopila sam se zajedno s njim...
Samo me trgne nekakav smjeh i veselje, i znam da ima neceg lijepog oko mene,ali onda
samo pozelim da se sto prije nadjem u svoja četiri zida, u svom utočistu...ali taj moj stan
tako je mali, tako skucen, podsjeća me na mene, na moju dusu....koja je tako sitna postala,
izgubila je svaku misao, svaki osjecaj, postala imuna i na srecu i na tugu....presla u neku
drugu dimenziju, i laganim korakom ide sve dalje i dalje...tapka u mraku, opipava oko sebe,
trazi ,a ne nalazi, ide, a ne izlazi...tako bi zeljela vidjeti gdje je, gdje se nalazi, a ne zna....
I najedanput, tracak svjetla u tom prostoru, netko ga je tu bacio,plašim se....kolika sreca, vidim
gdje sam,al i prije nego sam se navikla na to lijepo, netko ga odnosi,nestaje....opet mrak, tapkam
idem dalje, gubim se...vrtim u krug...ne mogu vise, spustam se niz zid na tlo, mokro i blatno, tako
hladno....naslonjene glave na zid, umorna....bez misli...nemam snage boriti se...i cekam...da opet
netko baci tracak svjetla u taj sumorni prostor...mozda...tko zna...uplasila me naglo kocenje,
tramvaj je stao, jooj ovo je moja stanica...izlazim....
komentiraj (5) * ispiši * #
