Milovalo mi je lice, kosu, skakljalo trepavice, otvorila sam oci....
Ulazilo je kroz prozor, plaho i polako,a opet hrabro...Najvaljivalo novi dan...
Vani prekrasno, ulice pune ljudi, vike,smjeha....A ja kao i dosad...opet isti dan...
Jutro, sunce, tramvaj, posao, tramvaj,stan...dan za danom isti,,,toliko se ne razlikuje
jedan od drugog da vise ne primječujem da je isti, stopila sam se zajedno s njim...
Samo me trgne nekakav smjeh i veselje, i znam da ima neceg lijepog oko mene,ali onda
samo pozelim da se sto prije nadjem u svoja četiri zida, u svom utočistu...ali taj moj stan
tako je mali, tako skucen, podsjeća me na mene, na moju dusu....koja je tako sitna postala,
izgubila je svaku misao, svaki osjecaj, postala imuna i na srecu i na tugu....presla u neku
drugu dimenziju, i laganim korakom ide sve dalje i dalje...tapka u mraku, opipava oko sebe,
trazi ,a ne nalazi, ide, a ne izlazi...tako bi zeljela vidjeti gdje je, gdje se nalazi, a ne zna....
I najedanput, tracak svjetla u tom prostoru, netko ga je tu bacio,plašim se....kolika sreca, vidim
gdje sam,al i prije nego sam se navikla na to lijepo, netko ga odnosi,nestaje....opet mrak, tapkam
idem dalje, gubim se...vrtim u krug...ne mogu vise, spustam se niz zid na tlo, mokro i blatno, tako
hladno....naslonjene glave na zid, umorna....bez misli...nemam snage boriti se...i cekam...da opet
netko baci tracak svjetla u taj sumorni prostor...mozda...tko zna...uplasila me naglo kocenje,
tramvaj je stao, jooj ovo je moja stanica...izlazim....
Post je objavljen 08.05.2007. u 09:16 sati.