"Jos samo jedna...pa cu prestati..."
utorak , 27.03.2012.
Jedna od omiljenih rečenica na svakom od naših mnogobrojnih početaka odbacivanja loših navika i poroka. Kazem mnogobrojnih, da, jer velika većina nas jer bar 10-ak puta prestajala pušiti ili piti, ili bilo što drugo što narušava zdravlje i normalno funkcioniranje. Eto me, tu sam. Bar 10 puta sam izgovorila tu (gore navedenu) famoznu rečenicu. Svih tih 10 puta sam bila hrabra, odlučna, puna želje da bacim te cigarete i počnem sa zdravim načinom života. Pa to je sada in, sta ne?! Šalim se, naravno. Ne što je in, već osijećam da sam dovoljno šokirala svoje tijelo i naudisala se nikotina. Dovoljno u toj mjeri, da je svaki prestanak zapravo bio još veći šok. Prvih nekoliko puta sam i bila ozbiljno shvaćena..kasnije, ah kasnije su mi se samo nasmijali ili odmahnuli rukom.
Da ne govorim o pravljenju planova kad prestati pušiti, kad je najbolji trenutak, životno razdoblje, utjecaj društva. Ili najbolje, kako doći u kafić, kako se držati, kako smiriti nervozu, kako naći zanimaciju za ruke. I tako kalkuliranje unedogled. U tom planiranju (shvaćate) i mnogobrojnim pokušajima nikad nisam uspjela prestati. Doduše, nekad mi je uspjelo i mjesec dana, pa tjedan, četiri dana,i sad zadnje, tri dana. Prvi put sam opet počela jer mi je krenuo faks, pa jel, mora se učit, koje li muke. Nek zapalim, pa nek se smirim. Drugi put mog prestanka sam dobila posao. Jao,što sad. Započinje novo razdoblje mog života, moram se oprostiti od lijenčarenja i bezbrižnosti. Stižu obveze i odgovornost. Zapalit cu odmah dvije, jer, nije to šala. Treći put sam vidjela njega ,nakon dosta vremena, preko šanka je šaptao nekoj zgodnoj brineti. Ja, žensko ko žensko, ljubomorna, jer nisam još zaboravila da mi je toliko drag. I umjesto da sama sebi opalim šamar, jer... Charlie, imala si svoju priliku, ja zapalim cigaretu. A bilo je tu takvih primjer, ili da kazem razloga, za ponovni početak pušenja još cijeli niz. Neki su bili možda opravdani (način života, užurbanost, stres) pa je ta cigareta nekad i dobro došla. No neki su razlozi (sad znam) bili itekako glupi. Čak mi je i tata (koji je od prve prestao pušiti) kupio Lcd tv , samo da prestanem. Vjerujem da takvu ili sličnu priču dijeli barem 100-injak ljudi. Naravno, svaka čast onima koji nisu pokušavali, već su uspijeli od prve. Ili su bili odlučniji, ili imali čvršći karakter ili su na to gledali kao izazov, ne znam. No vjerujem, da mi je brukanja sama sebe, kad god izgovorim tu rečenicu, i previše. I vjerujem da se treba dogoditi taj „klik“ u glavi kad znas da je to to, i da je vrijeme. A sve ostalo... biti će jos jedni od beznadnih pokušaja.
Da bi ironija bila veća, dogodio se i meni taj klik ( ili sam mislila da je). Baš prije nekoliko dana. Znala sam, to je to. Nista me nije moglo smesti, nikakav stres, nikakav „razlog“ više. Nakon sto sam vidjela „njega“ (gore naveden u tekstu) desio se taj klik i odluka je pala. Nakon samo tri dana poslije, saznala sam da u mojoj sadašnjoj firmi nema više mjesta za mene. Eto, bilo bi idealno da nije ironično.
„Još samo jedna... pa cu prestati!“ Da li to nazvati samouvjeravanje ili laganje samom sebi, zapravo se svodi na jedno te isto. Jer upravo nakon ove izjave, zapalila sam jos jednu cigaretu i počela pisati ovaj tekst.
komentiraj (0) * ispiši * #
Muke po tračnicama...
subota , 17.03.2012.
Dosao je i taj dan. O kako sam sretna. Jutro prekrasno, sunčano, lagana setnja do kolodvora s koferom u ruci. Krenula sam ranije da izbjegnem jurnjavu i hvatanje tramvaja. Toliko ranije da sam vrijeme do polaska vlaka provela na klupi jedući croissant i uzivala u toplini sunca. Nista me nije moglo uznemiriti jer sam napustala taj veliki grad i veselila se vikendu na selu, u mojoj Slavoniji.
Vlak je krenuo kao i uvijek, na vrijeme. Mjesto sam pronašla u kupeu s jednom starijom gospodjom i jednim dečkom. Smjestila sam se uz prozor i opustila. Skrenula sam pogled na svoje suputnike. Oboje su imali knjige u rukama, i zadubljeno čitali. Nasmiješila sam se. Znala sam da nitko od njih dvoje (sudeći po debljini knjiga) neće pokusati uspostaviti kontakt i nisu imali niti želju. Laknulo mi je. Jednostavno sam mogla zuriti prazno kroz prozor, sa svojim mislima, bez da moram odgovarati na pitanja suputnika, jer tako nalaže kultura i ljubaznost. Nakon kratke meditacije, i stapanja sa brzinom kojom se vlak kretao, ostavljajući iza sebe zgrade,dvorista, ogoljela stabla, oranice, i ja sam uzela knjigu. Utonula sam u priču i nisam niti primijetila da se već blizi moja stanica. Uzela sam svoju torbu i tad po prvi put oslovila svoje suputnike, izričući kratak pozdrav, i izisla. Sve se kretalo prema mom planu i bilo mi je nevjerojatno.
Na stanici ( daleko od mog sela 30-ak km) upitala sam željezničara gdje je vlak do mog mjesta. Isti ,sa podsmjehom na licu, odgovorio je: „Za dva i pol sata“. Iznenada od silne sreće i zadovoljstva, jer sam u svojoj Slavoniji i dijeli me jos mozda pola sata voznje do mog mjesta, obuzela me ljutnja i nezadovoljstvo. Sve ono od cega sam pobjegla napalo me, ponovno. Sabrala sam se za tren i krenula potražiti autobusnu stanicu, jer možda bar vozi autobus, već kad vlak vozi svake prijestupne godine. No nisam bila te sreće. Autobus tom linijom vozi jedanput dnevno, i to u pola 8 ujutro. Sjela sam na neki kameni stup i došlo mi je da zaplačem. Lecnem se. Ček! Mozda taksi da pozovem. Okrenula sam se jos jednom oko sebe i shvatila da nikakav taksi tu neću naći niti docekati. Sjedila sam u mjestu (udaljenom od glavnog grada 170 km), gdje nikoga nije bilo na cesti, sve je bilo tako tiho, mirno. Gotovo jezivo tiho i mirno. U mjestu gdje lokalna povezanost je bila ravna nuli. Mjesto koje me podsjetilo na jedno selo izgradjeno na vodi, koje 200 godina kaska za modernim vremenom i gdje im trgovina na čamcima stiže jednom tjedno. Te im je to jedina povezanost sa civilizacijom. Tako sam se upravo osijećala ovdje. U isti mah bila sam ljuta na cijelu državu, željeznice, područja u koja se nesebično ulaže, i Slavoniju, koja ce uvijek ostati slijepo crijevo. Prikralo se i malo politike, a kako i ne bi,kad slijedeća dva sata moraš provesti u Nigdjezemskoj , da bi docekao vlak iz 1943 godine ( za koji moliš Boga da se ne pokvari), i koji na toj relaciji vozi mozda 2 puta dnevno.
Savršeno putovanje pretvorilo se u nezadovoljsvo, nepravdu, lošu organizaciju drustva u kojem živimo. Odlučila sam cekati taj stari vlak,kojim se nedoljivo širi miris goriva da ti vec nakon 10-ak minuta vožnje postane muka. Preživjela bi ja i to (već kad sam zapela tu gdje jesam), ali ta tišina u tom selu bila je uznemirujuća. Brzo me je izdala hrabrost i odluka da cu kao odrasla osoba pregrmiti tu situaciju, uzela sam mobitel i nazvala oca.
Sjedila sam još neko vrijeme na željezničkoj postaji, umorila sam se od misli i ljutnje. Sunce mi je peklo oči. I tad, nakon 45 minuta u tom mjestu, čula sam nekakav zvuk, pravi zvuk. Razbio je tišinu. Bio je zvuk automobila. Skočila sam sa klupe i zaobišla zgradu. Bio je to moj otac. Tad sam, drugi put u istom danu, osjetila neopisivu sreću.
komentiraj (0) * ispiši * #
