Muke po tračnicama...

Dosao je i taj dan. O kako sam sretna. Jutro prekrasno, sunčano, lagana setnja do kolodvora s koferom u ruci. Krenula sam ranije da izbjegnem jurnjavu i hvatanje tramvaja. Toliko ranije da sam vrijeme do polaska vlaka provela na klupi jedući croissant i uzivala u toplini sunca. Nista me nije moglo uznemiriti jer sam napustala taj veliki grad i veselila se vikendu na selu, u mojoj Slavoniji.

Vlak je krenuo kao i uvijek, na vrijeme. Mjesto sam pronašla u kupeu s jednom starijom gospodjom i jednim dečkom. Smjestila sam se uz prozor i opustila. Skrenula sam pogled na svoje suputnike. Oboje su imali knjige u rukama, i zadubljeno čitali. Nasmiješila sam se. Znala sam da nitko od njih dvoje (sudeći po debljini knjiga) neće pokusati uspostaviti kontakt i nisu imali niti želju. Laknulo mi je. Jednostavno sam mogla zuriti prazno kroz prozor, sa svojim mislima, bez da moram odgovarati na pitanja suputnika, jer tako nalaže kultura i ljubaznost. Nakon kratke meditacije, i stapanja sa brzinom kojom se vlak kretao, ostavljajući iza sebe zgrade,dvorista, ogoljela stabla, oranice, i ja sam uzela knjigu. Utonula sam u priču i nisam niti primijetila da se već blizi moja stanica. Uzela sam svoju torbu i tad po prvi put oslovila svoje suputnike, izričući kratak pozdrav, i izisla. Sve se kretalo prema mom planu i bilo mi je nevjerojatno.

Na stanici ( daleko od mog sela 30-ak km) upitala sam željezničara gdje je vlak do mog mjesta. Isti ,sa podsmjehom na licu, odgovorio je: „Za dva i pol sata“. Iznenada od silne sreće i zadovoljstva, jer sam u svojoj Slavoniji i dijeli me jos mozda pola sata voznje do mog mjesta, obuzela me ljutnja i nezadovoljstvo. Sve ono od cega sam pobjegla napalo me, ponovno. Sabrala sam se za tren i krenula potražiti autobusnu stanicu, jer možda bar vozi autobus, već kad vlak vozi svake prijestupne godine. No nisam bila te sreće. Autobus tom linijom vozi jedanput dnevno, i to u pola 8 ujutro. Sjela sam na neki kameni stup i došlo mi je da zaplačem. Lecnem se. Ček! Mozda taksi da pozovem. Okrenula sam se jos jednom oko sebe i shvatila da nikakav taksi tu neću naći niti docekati. Sjedila sam u mjestu (udaljenom od glavnog grada 170 km), gdje nikoga nije bilo na cesti, sve je bilo tako tiho, mirno. Gotovo jezivo tiho i mirno. U mjestu gdje lokalna povezanost je bila ravna nuli. Mjesto koje me podsjetilo na jedno selo izgradjeno na vodi, koje 200 godina kaska za modernim vremenom i gdje im trgovina na čamcima stiže jednom tjedno. Te im je to jedina povezanost sa civilizacijom. Tako sam se upravo osijećala ovdje. U isti mah bila sam ljuta na cijelu državu, željeznice, područja u koja se nesebično ulaže, i Slavoniju, koja ce uvijek ostati slijepo crijevo. Prikralo se i malo politike, a kako i ne bi,kad slijedeća dva sata moraš provesti u Nigdjezemskoj , da bi docekao vlak iz 1943 godine ( za koji moliš Boga da se ne pokvari), i koji na toj relaciji vozi mozda 2 puta dnevno.

Savršeno putovanje pretvorilo se u nezadovoljsvo, nepravdu, lošu organizaciju drustva u kojem živimo. Odlučila sam cekati taj stari vlak,kojim se nedoljivo širi miris goriva da ti vec nakon 10-ak minuta vožnje postane muka. Preživjela bi ja i to (već kad sam zapela tu gdje jesam), ali ta tišina u tom selu bila je uznemirujuća. Brzo me je izdala hrabrost i odluka da cu kao odrasla osoba pregrmiti tu situaciju, uzela sam mobitel i nazvala oca.

Sjedila sam još neko vrijeme na željezničkoj postaji, umorila sam se od misli i ljutnje. Sunce mi je peklo oči. I tad, nakon 45 minuta u tom mjestu, čula sam nekakav zvuk, pravi zvuk. Razbio je tišinu. Bio je zvuk automobila. Skočila sam sa klupe i zaobišla zgradu. Bio je to moj otac. Tad sam, drugi put u istom danu, osjetila neopisivu sreću.