Vjera ili nesto drugo..
ponedjeljak , 27.06.2011.
Stajala sam vani pred crkvom sa roditeljima, bratom i njegovom malom kcerkicom. Cekali smo zavrsetak mise. Dva duga sata konacno su zavrsila. Ljudi su vani razgovarali, pozdravljali se, kad li je procesija sa biskupom najavila svoj prolazak. Da, najavila. Svecenici ispred su usutkavali narod vani; „Tisina, tise, ide biskup“.. Zateklo me, nisam vjerovala, sto oni to pricaju.. kakav biskup, zasto tisina?I prosao je, pozdravljao, i zaustavio se pored kcerkice mog brata, da blagoslovi narod i malu dijecu. Ljudi su poklikom pozdravili njegovu gestu i krizali se.. Stajala sam na mjestu, i borila se sa glasovima u sebi, htjela sam viknuti tim ljudima da to nije nitko i nista, kome vicu, cemu se raduju, koga pozdravljaju znakom kriza.. Ali snazan stisak ruke mog oca me prenuo, ostala sam stojeci suteci. Istina, kao malu ucili su me kako vjerovati, moliti se, odlaziti u crkvu. Vjerovala sam bezrezervno. Prekrizila sam se ulaskom u Crkvu dajuci postovanje gospodinu Bogu cija je to kuca, koji tu obitava. Ali prosle su godine, proslo je vrijeme, ali mene nema na misama, uhvatim se stojeci pred Crkvom, i gledam, razmisljam. Zamisljam nedjelje kad sam bila mala,kad sam slusala Bozju rijec, i zadovoljna i ispunjena odlazila doma. Danas.. nema toga. Umjesto da udjem u Crkvu, okrenem se i odem doma. Tesko mi je zbog toga, ali shvacam da nema smisla. Da odmah rascistim, ja vjerujem u Boga, vjerujem u neku silu koja upravlja ljudima i dobrom,koja pobjedjuje zlo, ali danasnja Crkva, Crkva kroz povijest, odbija me od sebe. Ti ljudi koji sebe nazivaju svecenicima, odguruju me od sebe. Mozda ce me svaki katolik prezreti i pitati kako mogu tako reagirati, ali ja nisam jos jedna ovca, koja ce slijepo slijediti i sutjeti. Godine prolaze, citam, proucavam, interesiram se o necemu o cemu me od rodjenja uce, savjetuju, jer je to prirodno.. I dolazim do ljudi koji lazno proprovijedaju tu vjeru, dolazim do ljudi koji se prvi ne drze Rijeci koju propovijedaju. Gledam prevlast, gledam moc, gledam zavjere, gledam bogatstvo. I stvari vise nisu onakve kakvima su se cinile. I pitam se, zapitkujem; Zasto vi koji me ucite, koji mi propovijedate, zasto vi ne dajete meni takav primjer, zasto se vi prvi ne pridrzavate onoga cemu me ucite? Zasto vi ne zivite u siromastvu, zasto gradite velebna zdanja, zasto prihvacate nas novac? Mnoga ta pitanja me muce, u oci mi upadaju vase Prada cipele, ogromne gradjevine u kojima spavate, pozlacene skoljke na kojima vrsite nuzdu. Zar zaista to ne mozete obaviti kao i ostali radni, jadni izmuceni puk. Ili su vasi organi osjetljivi, i zahtjevaju samo pozlacene predmete? U oci mi upadaju vasa rukovanja sa predstavnicima drzava, vasa uplitanja u drzavna pitanja. Zar vi jednostavno ne mozete se uplesti u pitanje prezivljavanja beskucinika, pruziti utjehu napustenoj dijeci i njma pruziti svoju ruku? Zar vi ne mozete zivijeti kao i mi ostali gradjani i boriti se u zivotu prezivljavajuci? Zar vi ne mozete novac koji dobijete dati u humanitarne svrhe, izgraditi bolnice, vrtice, centre za pomoc bolesnoj i retardiranoj dijeci? Toliko je pitanja u mojoj glavi, toliko nemira, toliko ljudi koji sa mnom ne komuniciraju, zbog vas. I kakav odgovor dobijem od vas dragi moji vodje, drage moje smjernice, dragi moji svecenici; „i svecenici moraju zivjeti“. Da , to dobijem, je morate, ali ne u takvom izobilju, ne u takvoj moci. Koliko se sjecam ucenja iz Biblije Isus je rekao; „Ostavite sve i podjite za mnom“, „Ne nalazite srecu u materijalnom“. I slicno, da ne nabrajam. A vi, propovijedate, a ne zivite Bozju rijec. I recite mi, tko od vas ce mi pruziti ruku, tko od vas ce se dati u potragu za izgubljenom ovcom i vratiti je na pravi put, tko? Meni se cini nitko. Eto, drage moje sluge Bozije, kakvima se nazivate, niste vrijedni pogleda, kamoli da dolazim i slusam Boziju rijec iz usta vasih. Mnogo zla ste ucinili, mnoge ljude odvratili od vjere i crkve, pretvorili ih u ateiste. Kroz povijest ste krunili kraljeve, kraljice, dodjeljivali posjede, primali darove, optuzivali i osudjivali na lomacu. O da, vi, koji ste se obvezali stiti od zla, vi koji nikad ne bi osudjivali ljude, kojima su svi ljudi isti, i vrijedni svake paznje. Vi koji ste iz te religije stvorili najmocniju organizaciju svijeta, najbogatiju..vi koji ste se izdigli iz siromastva u kome ste trebali sluziti.. vi koji kroz to siromastvo krocite u dizajnerskim i skupim cipelama.. Recite mi, sto tocno sad propovijedate, sto sad prezentirate, recite mi? Kako da vas pratim sad, jer sam se malo pogubila, pojasnite mi.. Dvoumim se, dali da i ja sebi kupim Prada cipele, da li da osudjem i krivim ljude oko sebe, ne znam, recite mi.. jer ocito to je sad „u modi“!!
p.s. Znam da nisam nista novo rekla, znam da ovime necu promijeniti neke stvari, niti povijest.. mozda je ovaj post jos jedna kap u moru, ali samo sam, i ja, izrazila svoje misljenje o ovoj mocnoj organizaciji.
komentiraj (2) * ispiši * #
Well, I m back...
utorak , 14.06.2011.Ok, sad kad sam utvrdila da jos postojim ovdje, i da sam si zapamtila password, bacam se opet na pisanje.
Ali, ovaj put cu gledati da to radim malo cesce. I vjerojatno na malo drugaciji nacin. U proslim postovima moje "ja" je malo ogoljeno, previse emocija, patnje za bivsim ljubavima i potrage za Mr. Perfect-om. Tako da sad, sto se toga tice, neke stvari su se promijenila, ja sam se promijenila, usmjerila pogled u nekom drugom smjeru, tako da na taj previse "osobni" dio stavljam točku na i :) I jos nesto moram spomenuti, a to je da sam dobila kritiku od dragog kolege, koji je osudio moje pisanje spomenuvsi da u postovima imam previse točkica. Istina, imam, ali ja ih volim.. Tako da mi ostaje jos dobro razmisliti, da li zadrzati svoje drage točkice ili koristiti ispravnu interpunkciju...
And.. here we go again!
komentiraj (0) * ispiši * #
