Moja Vesna
utorak , 27.08.2013.
Zavedena mislima o suživotu i povremenom sretanju na hodniku sa simpatičnom starom ženom, nekoliko dana poslije tresnula sam na zemlju. Svijet više nije bio tako ružičast. Od ugodnog i neobaveznog ćaskanja sve je krenulo. Moju Vesnu ( tako sam je pocela posprdno zvati) sam zatekla jedno jutro, nakon što sam se vratila s izlaska, kako pere pod u mojoj sobi. U 4 sata ujutro moja Vesna pere pod u mojoj sobi. Bila sam malo šokirana, ali hajde, onakva pod alkoholom, bilo mi je ok. Ne moze spavati, pa čisti:D Drugi dan je uzela moje košulje i majice, i opeglala ih i složila, ponovno ( jer ih ja nisam ispeglala i složila kako je trebalo:P). A nakon toga me dočekao i pravi kućni red. Zavjese se peru dva puta mjesečno, prozori jednom mjesečno. Posteljina se svaki dan prozračuje i pere jednom tjedno. Nakon ustajanja iz kreveta, posteljina se nosi u drugu sobu, a na krevet se stavlja „ukrasna“ deka i jastuk. To je bilo to što se tiče moje sobe, a u kuhinji je tek bila druga priča. Tu me dočekalo 5 krpa. S jednom se brise posudje, s drugom sudoper, s trećom se kupi pjena iz sudopera, s četvrtom se daje zavrsni sjaj sudoperu. I peta, hm?! Jos uvijek ne znam sto da radim s tom petom krpom. Svaki dan se usisiva i brise prasina. Kad god se primjeti kakva mrvica na podu obavezno ju je podići i baciti u smeće. Koliko sam bila zatečena svim tim informacijama, bilo mi je i smjesno. Koliko sam se u početku trudila pridržavati toga, uvijek sam nesto krivo napravila. Naravno, s krivom krpom sam pokupila pjenu iz sudopera. Nisam koristila podmetač za čašu. Nisam u 2 sata zatvorila prozor od kupaonice. Jer taj prozor u 2 sata treba biti zatvoren, jel. Nisam iznjela jastuk van na sunce da se prozrači, da ga sunce malo „podigne“. Trudeći se da to sve pohvatam, psujući joj sve po spisku, u mislima naravno, odlučila sam vrijeme vise provoditi van stana. Samo da je ne vidim i ne čujem. I nije mi više bilo tako smješno. Izludjivala me cijela situacija i ta pre-pedantnost moje Vesne.
A onda, situacija se primirila. Mislila sam: Sad sigurno sve dobro radim:P Ili mi se samo tako činilo. Jedno jutro, oko 5 sati, probudilo me škripanje vrata moje sobe. U strahu sam samo provirila ispod pokrivača. Moja Vesna je ulazila na prstima u sobu i uputila se prema prozorima. Otvorila ih je širom, i izišla. Prekipilo mi je. Zašto, o zašto mi ulazi u sobu. Zašto?! Pa zato Charlie jer ona zrači cijelu kuću u 5 ujutro. Poželjela sam vrisnuti. Nakon što je izišla, ustala sam , zatvorila prozore i vrata. Zatvorila?! Zalupila, snažno. Da čuje i ona. Vidno iznervirana „zamolila“ sam je da mi ne ulazi u sobu dok spavam. Ispričala se. Ponadala sam se da je shvatila poruku. To je to, sad ću imati malo mira. Slijedeći dan sam je obavijestila da idem u teretanu. Pogledala me i pitala kako ja to mislim u teretanu, a dobila sam mengu. Gledala sam u zenu ne vjerujući onome što čujem. Brate mili, pa kako ti znaš da sam ja dobila mengu. Isti trenutak sam je zamislila s nosom u mom smeću, i kako prevrće po istome. O zemljo Indijo... Zgadilo mi se sve. Stajala sam jos neko vrijeme, vidno šokirana, i onda se okrenula i bez riječi izišla. Kad sam se vratila dočekalo me oprano bijelo rublje. Moje majice s printom je stavila na iskuhavanje. Ne moram spomenuti da je print izblijedio, sa nekih čak i potpuno nestao. Držala sam majice u rukama i jadno gledala u njih. Sad Charlie imaš majice za po doma. Sad ih imaš više nego ikad.
Jednog poslijepodneva mi je došla reći da prilično glasno razgovaram na mobitel. Nakon jednog ručka mi je saopćila da sam neodgovorna i da previše hrane bacam. Da ne bi bilo suhoparno i dosadno, sva ta svakodnevna prigovaranja začinila je pričama i dosjetkama iz svoje mladosti i života. Upoznala me sa svim njenim bolestima, jadima, prvoj ljubavi koja joj nije uzela nevinost, koja ju je čekala godinama. Kad je imala prvi seks u autu, koji je, usput, bio fantastičan (Tu informaciju nisam morala čuti). Bila je tako puna razumjevanja, razdragana dok je pričala, bio je pravi užitak slušati je. Toliko mi je bilo to sve zanimljivo da sam počela jesti samo jednom dnevno. Za više nisam imala snage, niti apetita. Sve bih ja to nekako podnjela i sažalila se ( jer nit sin niti kćer joj baš ne dolaze), sama je žena, ali ne mogu. Ne mogu. Svaki ručak mi je prisjeo. Onda mi je jedan dan saopćila da sam smršavila odkad sam došla živjeti kod nje. No shit Sherlock, nemoguće. Ma, sigurno joj se samo pričinilo.
Svaki put, nakon takvih iscrpljujućih ručaka, spustim se u svoju sobu, sjednem. Duboko disanje i masiranje sljepoočnica pomogne. U tom stanju poželim ponovno stan gdje mogu glasno pričati, vikati, smijati se. Ostaviti majicu i grudnjak na stolici. Stan gdje mi netko neće moje najdraze majice staviti na iskuhavanje, i izbljedjeti ih u pranju. Poželim pepeljaru sa čikovima na balkonu po kojoj pada kiša, i stoji tamo jos slijedećih tjedan dana (dobro, malo sad pretjerujemJ) Poželim svoj kofer koji stoji na sred sobe jos dva dana nakon sto sam se vratila s puta. Poželim svoje smeće sama bacati, i peglati svoju robu sama. Poželim da netko shvati ne, kad mu kažem ne. Poželim praviti ručak, a da mi pritom moja Vesna ne viri iznad ramena, da provjeri da li sam stavila dva luka, a ne jedan. Jer ona zna najbolje. Poželim jesti u miru, pa barem dva puta dnevno. Poželim otići čim mi se pruži prilika. Otici Charlie?! Pa kako na to uopce i pomisliš?! Pa nikad više nekoga, kao tvoju Vesnu, nećeš naći.
komentiraj (0) * ispiši * #
