klupe..

Zavrsio je jos jedan dan..umorno se vucem prema tramvajskoj stanici. S nestrpljivoscu cekam tramvaj i zelim sto prije stici kuci i zatvoriti se sama sa sobom u stan. Konačno je stigao, ljudi se guraju kako bi sto prije usli, guzva je..napokon ulazim i pridrzavam se za stolicu dok me gomila gura. Krecemo,nema zraka, gledam van, ljudi zure gore, dolje, svi imaju neku misiju, zadatak stici negdje, obaviti nesto..prolazimo pokraj parka, pogled mi pada na klupice i ljude koji opusteno sjede..cvijece, trava, gotovo da mogu osjetiti miris..ali onda me trgne neugodan miris u tramvaju, znojni ljudi,guzva..odlucim izici na prvoj stanici..imam jos nekoliko stanica do doma, ali trenutno ne zelim tamo ici..uputila sam se prema parku, trazeci slobodnu klupu..prolazim pokraj dvoje starih ljudi koje sjede na jednoj klupi, pokraj dvoje mladih i zaljubljenih, jednog starijeg covijeka koji sjedi sam, i konačno evo je, jedna slobodna..sjedam i ne zelim da itko sjedne pokraj mene, zelim je posjedovati bar na kratko vrijeme dok sam tu..na sredini je fontana..poslijepodnevno sunce ide mi u oci, ne zelim staviti naocale, zelim osjetiti toplinu i njegov sjaj..skiljeci gledam oko sebe, gledam uredno pokosenu travu, divno uredjeno cvijece, cujem lagani sum vode iz fontane..tako je lijepo i mirno..gledam ljude koji sjede uokolo na klupicama, i pitam se od cega su oni pobjegli ili su samo dosli na tren uzivati u ovoj ljepoti kao i ja. Gledam par koji se zaljubljeno gledaju i sapucu jedno drugom, kao da se boje da ih netko ne cuje..par starijih koji spokojno sjede i njezno se drze za ruke..stariji covijek koji sam sjedi, djeluje usamljeno, sjedi i gleda nekud u prazninu, kao da ovo mjesto i ova ljepota ne dopiru do njega..pitam se o čemu razmisljaju, sto ih pati, kakvi su njihovi zivoti..da li samo sjede spokojno ili ih muce neke brige i nedoumice..dok tako sjedim i pitam se o tim zivotima malih ljudi, pocinju mi se vracati moje stvari koje zaokupljaju moje misli i ne dozvoljavaju mi da upijam mirise trave i cvijeca.. vise ne cujem niti sum vode iz fontane, ne cujem zvonke glasove dijecice koje pretrcavaju pokraj mene..vracaju mi se misli, nedoumice, svakodnevni strahovi i brige..sagnula sam glavu i zelim na jos koji tren otjerati misli, zelim jos nekoliko trenutaka samo sjediti i promatrati svijet oko sebe, kao da ja nisam dio njega..zelim biti samo promatrac..ali ne pomaze, dizem glavu, a misli su sve jace i jace, ne pustaju me, kao da me podsjecaju da su tu i ne zele otici..dok se tako borim sama sa sobom, do mene dopire skripa kocnica tramvaja iza mojih ledja i zvuk motora..stresla sam se..na neko vrijeme sam pobjegla od svakodnevnice i ljudi,ali shvaćam da je bilo samo na par minuta, da sam u sredistu ogoromnog grada, a ova mala oaza, ovaj mali privid mira, je samo privid..dizem se i laganim koracima upucujem se prema stanici..iza mene iscezavaju zelene povrsine, cvijece, zeleno i mirisno drvece..dolazim u susret ljudima koji uzurbano idu ulicom, u susret automobilima, i evo ga moj tramvaj..ponovno guranje, vrucina, neugodan miris..ulazim i hvatam se za naslon stolice...