Oda. Kratkim rukavima.

ponedjeljak , 20.02.2012.

Ovo nije jedna obicna oda. Zapravo je vrlo neobična. Nije veličanje ljubavi, bozanstva, nije posvećena domovini, niti prijateljstvu, ali je oda mojim najboljim prijateljima, kratkim rukavima.

Mozda zvuči čudno, ali taj odjevni predmet je obiljezio moj zivot, moju osobu. U neku ruku, dao mi i svrsishodnu prepoznatljivost. Mozda vise kao zastitni znak. Krenuvši od svrsishodne prepoznatiljivosti, protezala se od pozitivnih komentara ( blago se tebi kad ti nije hladno), do začuđujućih pogleda okoline. Naravno, kad kazem začuđujućih pogleda okoline, ne mislim pritome na vruće dane, već i na zimu. O da, mislim da mi je zimi draze biti u kratkim rukavima nego ljeti. Mozda ce netko reći da nisam normalna, ali to će samo reći oni koji me ne znaju. Ovi oko mene već su se navikli, i prihvatili me takvu. Samo prihvatili, sto ne znači da ne misle: „evo luđakinje kojoj nikad nije hladno.“ Doduše, kolega iz ureda me cesto pocasti tom rečenicom. Ali eto, navikla sam, pa se samo nasmijem.

Necu reci da nije cudno, cak i meni samoj. Ali veliku većinu svog zivota, sto ljetnih, sto zimskih razdoblja pamtim sebe u kratkim rukavima. Mozda mali dio zivota pamtim debele dolcevite, hlace od samta, debele jakne, bez kojih me majka nije pustila u školu. I obavezno uz sve to, ta toliko nuzna potkošulja, koja mi je zagorcavala najveći dio zivota. Jer ako nesto nisam mogla podnjeti ( i jos uvijek ne mogu), je da mi bude vruće. A pod onim debelim dolčevitama, i grijanju u školama na plus 30, bilo je itekako vruće. Malo po malo, nadzor majke nada mnom je slabio, a ja sam konacno pocela odbacivati slojeve nepotrebne odijece i uzivati u kratkim rukavima i svojoj slobodi.

Zapravo, učinila sam si uslugu, a i drugima. Umjesto da ludim u uredu kad pojacaju grijanje, ko da smo u Africi, ja se savrseno osijećam u svojim majicama kratkih rukava. Bijelim, crnim, crvenim, t-shirt ili kosuljicama, i super mi je. Je, naravno, ne brinite, zimi nosim zimsku jaknu, koja je po drugima vise za proljeće nego za zimu, ali ipak, jakna je:P No bilo kako nazvali ovu moju „ludost“, ali mogla bih mozda pronaci i gentesku povezanost. Naime, imam rodjaka, koji se vrlo često zimi na – 1o zna prosetati bez jakne, ili uopce nema jakne. A ni kratki rukavi mu nisu stran pojam, i sto je najbitnije razumije me. Nakon svege, netko u obitelji, ili starijim generacijama garant je „patio“ od sličnog „problema“.

I zato, onom tko je izmislio kratke rukave odajem prizanje i veliku zahvalnost, jer mi je uvelike olakšao zivot. A vama zimogroznima ( moja sućut), koliko god grijanje pojačali, ja si jos uvijek mogu otvoriti i prozorJ

komentiraj (0) * ispiši * #

Uredske gadosti...

srijeda , 15.02.2012.

Uredske gadosti...
Jutro je. Kao i obično kasnim na posao. Vec na hodniku cujem razgovor u svom uredu, koji prestaje mojim ulaskom. Pogleda me blijedo i kaze: „Shit, pa ne mogu o svom seksualnom zivotu govorit pred svojom sestrom!“ Odmahnem rukom i sijedam za računalo. Njih dvojica izlaze i nastavljaju razgovor, nesmetano, 2 metra od mojih vrata. Vičem: „Alo, odite bar negdje gdje ne cujem“.

Da, takvi su razgovori cesti kod nas u firmi. Sto i ne cudi, tu smo sa godinama, razmisljanjem (manje vise:P), slozni (kad treba ici cugati), druzeljubivi, mladi i ambiciozni (pa smo tu gdje jesmo), ali svakako odgovorni kad je posao u pitanju. Mlad team, druzenje i vise od 8 sati dnevno, poneki vec i vise godina, sto prerasta u nesto vise od ciste uredske kolegijalnosti. Rodila su se i divna prijateljstva, cimerovanja, a i poneka kumstva. Lijepa mala obitelj, privrzenost jedni drugima. Najbolje je od jutra vec, kad se „obitelj“ okupi u kuhinji, na kavi i dorucku, pa krenu price :Jel ko jutros „dobio“, tko se posvadjao s curom/ deckom, sta je glupa/glupi cura/decko napravio, zasto su se posvadjali, i zasto je mali/mala kmecao cijelu noc i nisu mogli obavit ono. Sjedim , slusam i pijem svoju kavu. Ine i slične teme provlače se kroz osamsatni i ponekad duzi radni dan. Nakon svega, mislim, dobro bi bilo da sacuvamo nesto i za sebe.

Zasto kazem da je dobro nesto i presutjeti? Dolazi bolji dio! Kako smo se svi sprijateljili, i poceli druziti i poslije radnog vremena, i vikendima, nalaziti se na kavama i ici u kucne posjete jedni drugima, tako smo poceli i upoznavati i „bolje polovice“ nasih radnih kolega. Onda nekome izleti nesto sto ne bi smio reci ( a bas smo neki dan pricali o tome da slucajno ne spominjes mojoj curi/decku da sam to rekao/rekla), i on/ona te pogledaju prijeteći, „bolje polovice“ ostanu rasirenih ociju. Upsss, sto sam rekao/rekla krivo, a da..! I tu sve kreće. Naopako!

Iz tog boljeg dijela, prelazi u najbolji dio. Ponedjeljak je, svi smo opet na poslu. Umorni od vikendaskog druzenja, opet smo na „obiteljskoj“ kavi u kuhinji. Ali sad vise nitko ne priča jel tko „dobio“, jer ocito nije. Prijeteći gledaju jedni druge, i kreće: „Jesi morao/morala reci to i to, on/ona sa mnom vise ne prica, jesam ti lijepo rekao/rekla da samo ja smijem reci da moj decko/cura nije duhovit/duhovita, zasto si morao/morala spomenuti teambuilding, iduci put me vise nece pustit...“ E ,sad i ja moram priznati da nije vise zabavno.

Slijedeća faza je „spustanje“. Vrlo rijetki ostanu na kavi poslije posla, Boze sacuvaj da je pijanka u pitanju, neciji rodjendan ili slicno (zvone mobiteli: „kad ces doci doma“). Gotovo da i nema zajedničkih izlazaka vikendom, i sve ostaje na tih pola sata pauze tokom dana. Mozda je do gore navedenog, ali opet, kod mnogih se desio i brak i dijeca (nakon gore navednog, ali je:P), sto je opravdano povlacenje u neku drugu, ozbiljniju dimenziju.

Ali opet, nakon svega, ostaje to „obiteljsko“ okupljanje, dijeljenje zivotnih gadosti i radosti jedni s drugima. Ali ostanu i oni koji su to ovjekovječili ( i bilo im je zabranjeno svako umnozavanje, prilagodba, dijeljenje sadrzaja...),i oni koji su to zapisali, ne iz zlobe, ljutnje i ljubomore, vec sjecanje na jedno razdoblje, gdje su djelili i smijeh i suze zajedno sa svojim kolegama.

komentiraj (1) * ispiši * #