Promatrač

Stojim ovdje gore i promatram.. svijet mi je kao na dlanu..rekao bi netko prekrasan pogled, ali kad malo bolje zavirite ispod povrsine u "situaciju" pogled je puno drukciji..Promatram svu tu sarolikost uzurbanih lica, nezadovoljnih, ocajnih, ogorcenih..maske koje traze da budu prihvacene. Odigravanje uloga u toj "situaciji" zvanoj zivot.. Prisjećam se uloge koju sam zivjela do nedavno. Uloge koja mi je nametnuta rodjenjem, tradicijom, obicajima, očekivanjima drugih..Išla sam putem kojim se očekivalo da cu ici, ponasala sam se kao sto se i očekivalo, izgledala prema nametnutim i zapovjedanim trendovima..Jednog jutra probudio me vrisak, ne vrisak poslije ruznog sna, vec vrisak potisnute mene u sebi..nisam mogla dalje, nisam mogla staviti masku i nastaviti mirno dalje prema očekivanjima, nisam vise vidjela ispred sebe..Nisam funkcionirala dalje u toj ulozi, nisam mogla odigrati do kraja..Pokusala sam se maknuti, trgala, grebala, suprostavila se..nadvila se nad betonske utvrde ispunjene očekivanjima.. Tu sam stala, lakse mi je..promatram ono u cemu sam i ja imala ulogu, promatram "situaciju" zvanu zivot..ispod debelih obrisa normi i očekivanja vidim čovjeka koji vjeruje u ljubav i srecu, i prihvaća nesto osrednje, prihvaca patnju i muku, jer je to najjednostavniji nacin..vidim zenu koja iz ocaja da ispuni drustvenu normu, glumi,moli, plaće kako bi bila prihvaćena, i na prijevaru voljena..na svakom koraku vidim prijevaru, laz, očaj, tugu, a ispred toga savrsene nasmijesene maske..trce i ispunjavaju ono sto se od njih očekuje,potiskuju vlastite zelje, snove.. zaboravili su stati, stati samo na tren..i zapitati se sto uistinu zele.. moj vrisak, me podsjetio na to..jer nemam dva lica, imam ono jedno, ono koje place kad sam tuzna, i koje se smijesi kad sam sretna..izgubila sam ulogu, jer nisam mogla prijeci preko sebe same, preko ponosa, preko svojih zelja koje su vristale iz mene sve jace..maska mi nije pasala, padala je..pritiskale su me norme, nisam mogla disati, kopala sam ispod, grebala, provukla se..Izranjavanih ruku, kose rascupane, lica uprljanog blatom, zadnjom snagom presla sam i posljednju stepenicu..Stigla sam na vrh..srusila sam se na tlo,sklopila oci..Probudilo me milovanje sunčevih zraka..Nije bilo oblaka..mir je, cula sam samo otkucaje svog srca, cula sam sebe....Digla sam se i sjela, pogledala sam dolje, dolje u maglu.. Zapitala sam se sto sad, sto dalje..odlucila sam pricekati svoju ulogu, skrojenu po meni.. a do tad..do tad sam samo promatrač.