Sjećanje...

...sjedim pokraj prozora...pogled mi bjezi van, grad je okupan suncem...njegove zrake miluju drvece i obliznje zgrade...proljeće je na pomolu...tek poneki procvali jaglac...vraća mi misli na moje mjesto, na moje djetinjstvo...cesto smo odlazili na livade, uz rijeku brali jaglace, trcali, smijali se...mir, spokoj, sunce i priroda...nista nije remetilo buđenje proljeća, udisali smo ga punim plućima...nije bilo briga, samo sunce, priroda i igra...lišće je šuštalo na povjetarcu koji je lagano mrsio nam kosu, a cvijeće milovalo bose noge...u predvečerje, kad je sunce počelo dodirivati suhu zemlju, vraćali smo se kući, umorni i sretni...zvuk telefona prenuo me iz misli, vratio nazad u moju stvarnost...daleko sam od moga mjesta, od mira...ovdje ga remeti guzva, buka, zvuci automobila i žamor gomile ljudi...remete ga problemi odraslih ljudi, nesretnih ljubavi.....remete ga ogromna betonska cudovista koja paraju nebo...ne čuje se žamor rijeka ni potoka, ne čuje se šuštanje lišća, sve nadglasava prodoran zvuk kutija na četiri kotača...no na tren kad se isključim učini mi se da mogu čuti svoje djetinjstvo, koje mi vjetrom nosi poruke, priča davne priče, sjeća me moga doma...moje nasmiješene majke...i zato kad god osjetim povjetarac u mojoj kosi, na mome licu, zastanem...osluskujem.,.čekam da mi prenese poruku lijepih sunčanih dana moga djetinjstva...