Pablo Neruda

četvrtak , 12.07.2012.


Veliki pjesnik čileanskog podrjetla. Stvaraoc najljepših ljubavnih pjesama. U ranijim godinama osnovna tema mu je ljubav, kasnije dolaze pustoš,samoća,patnja,smrt. Njegov temperament,snaga, spremnost, da se stalno bori za nešto, učinili su ga jednim od najvećih pjesnika 20.stoljeća. Kod mene je to bila ljubav na prvo čitanje. Nakon što sam pročitala „Noćas bih mogao napisati“, zaljubila sam se. Trajno. Sretan rodjendan Pablo Neruda!

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u planini."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova, bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noćas beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je moja ljubav ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Drugome, pripast će drugome. Kao prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Iako je to posljednji bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.

-Pablo Neruda

komentiraj (0) * ispiši * #

Kulturno uzdizanje na godišnjem odmoru!

četvrtak , 05.07.2012.


Nakon sto dočekamo početak tih kukavnih par dana godišnjeg odmora,brzo strpamo par krpica u torbu i krenemo put Jadrana. Misli i brige većinom ostanu jos na izlazu iz grada, a uzbudjenje i iščekivanje se povećava svakim prijedjenim kilometrom. Zamislite, 10 dana odmora, sunčanja, izležavanja u plićaku dok nas zapljuskuju valovi. Budjenje i ispijanje kave na terasi. Miris soli u zraku. Nema toga, koji si na spomen mora i godišnjeg ,nije predočio ove prizore. Jer, svima, ili velikoj većini bar, idealan godišnji protiče baš tako.

Naravno osim izležavanja na plaži, tu su i večernji izlasci. Ako ne vec noćno partijanje, onda bar šetnjica po rivi, časa vina u jednom od kafića na rivi, sladoled u jednoj od brojnih slastičarnica. Odlazak na jedan od dogadjanja uz more, bio to koncert ili bilo to pljeskanje onom liku koji prevrće one štapove koji gore i koji guta tu vatru, i što sve ne. Utopljeni u masi drugih turista, uziva se u performansima. Usput će se kupiti nekakav šešir ili trendi naočale na jednom od brojnih štandova. A mogli bi se i tetovirati onom tintom koja se nakon dva tjedna ispere. Nakon toga se umorni i zadovoljni vraćamo na spavanje, jer sutra nas čeka identičan dan.

Tako nekako protječe odmor velike većine, što stranih,što domaćih turista. Možda bi to bilo zanimljivo da mi takav odmor traje tri dana. Ali što duže traje u istom ritmu počinje biti iritantan. Tad nam više ni miris morskog zraka ne godi, izležavanje na plaži postaje dosadno, ne jede nam se više ni taj sladoled toliko. A i to sunce je počelo nekako previše pržiti. Ali niti ne pokušavamo nista promijeniti. Na spomen da bi mogli otići u obilazak grada, posjetiti neki od muzeja, mnogi će odmahnuti rukom. Naravno, ima iznimaka, koji će svoj odmor učiniti zanimljivijim i sebe bogatijim sa onim što su vidjeli ili naučili.

Nisam niti ja puno bolja. Ljetovati na jednom te istom mjestu godinama, poznavati svaku plazu, znati povijest, ali nikada ne otići pogledati i posjetiti povijesna i kulturna mjesta u gradu, nije pohvalno. Do sada sam kao izliku imala kratak godišnji odmor, pa nije se stiglo. Jos sam ja bila jedna od tih koji izlaze svaku večer, kasno se budila u jutro, poslijepodne jedva stizala na plazu, pa tko bi stigao jos otici u muzej. Mislim, bilo mi je prenaporno. No, kako bilo, moj „odmor“ ove godine se puno promijenio. Vremena sam imala na pretek, dani su mi bili jako dugi, i tad se upalila sijalica. Da¸ povijesni muzej pun arheoloških nalaza očekivao me...

Jos u 16. stoljecu venecijanski senator je pokazao zanimanje za vrijedne antičke nalaze na području Novalje i Caske. Mnogi su ih kroz stoljeća opisivali i spominjali. Nakon nekoliko neuspjelih istrazivanja,tek 2003 je počelo snimanje ostataka antičke kulture. Takodjer je na dijelu plaze Caska pronadjen i antički nekropolis, tzv grad mrtvih. Pronadjeno je oko 15-ak grobova. Te sa potonulog broda amfore, kojima se prevozilo vino, ulje, masline i sl.

Puna entuzijazma stigla sam u gradski muzej. Taj povijesni dio sam znala, pa sam očekivala vidjeti puno toga. U muzeju sam bila jedina. Grad pun turista, doslovno. A muzej prazan. I tad pomislih: Bar cu moci u miru razgledati“. Ali nisam imala puno toga za razgledati. Bilo je tu nekoliko amfora, drveno sidro (sto je stvarno rijetkost), te opis starinskih običaja mjesta. Malo sam bila razočarana. Ono što je doista bila vrijedno vidjeti je antički vodovod iz 1. stoljeća. Podzemna gradjevina isklesana ljudskom rukom u zivom kamenu, u duzini 1000 m.

Trebalo mi je pune 2 minute da obidjem sve i vidim. No, hajde, nije mi bilo zao. Bitno da sam ja imala namjeru,te unijela malo promijene u svakodnevnicu. To što oni nisu imali postav koji bi ja mogla razgledati bar pola sata, nisam ja kriva. Crkvu gospe od Ružarija sam i prije vidjela, vjerojatno jer mi je ta bila uvijek na putu do mog kafića. Muzej Stomorica gdje je izložen antički nakit čuvam za sutra. Preostao je još „paški trokut“. „Fenomen“ za koji su svi čuli. Ali nekako nije da me zanima vidjeti taj komad zemlje gdje trava ne raste. Nek to i dalje ostane „fenomen“, nekako ne zelim da to analiziram.

Sad prodjem svako malo pored muzeja, ne bi li se postav mozda promijenio. Jos uvijek nema posjetitelja. Pa ni slučajno zalutalih turista. Jos uvijek se nadam da će biti takvih koji ce navratiti, i koje će zanimati povijest i kultura grada u kojem ljetuju

komentiraj (0) * ispiši * #