Tri, četiri, sad!

Prekrasan jesenji dan, prohladan, a opet sunčan. Sve je mirno. Veliko zdanje zgrade baca sjenu na mnoštvo okupljeno ispred.
Zbog sjene ne osijećam toplinu sunčevih zraka, lede mi se ruke. Stavljam ih u dzepove i guram se sa mnostvom u redu kako bi ušla unutra i izrazila sućut. Primijećujem neke istaknute hrvatske politčare, iako nisam znala mnogo o pokojniku, saznajem da je bio istaknuti političar u svoje doba. No , ne tiče me se to pretjerano, ionako me politika nije previše zanimala, ovdje sam da bih odala počast preminulom.

Započinje govor. Još uvijek sam stajala sa rukama u dzepovima, lagano drhteći od hladnog zraka,kad je do mene doprla rečenica:“Napravio si sve, i otišao si.“ Čula sam samo tu rečenicu, i više nista nisam čula. Nevjerojatno je kako netko moze znati da je to bilo to sto si ti napravio u svom zivotu. Nevjerojatno kako netko moze znati tvoja htjenja, tvoje misli, tvoje zelje. Nevjerojatno kako netko misli da si napravio sve, ne znajuci za tvoje druge zelje. Nevjerojatno da bi osoba nakon postignutih ciljeva, bilo kakvih uspijeha u zivotu, odlucila jedostavno otici, umrijeti. Nitko to ne moze znati.Jednostavno se dogodi.

Bilo kako bilo, uvijek te tudja patnja, i takva situacija okrenu ka tebi samom. Počela sam razmisljati. Toliko je toga sto u zivotu zelis napraviti, postići, i uvijek se tjesim kako imam vremena, jer sam jos uvijek mlada. Toliko je stvari koje ostavljam i govorim si:“od sutra cu“. Ali to sutra, mozda mnogi od nas ne dočekaju. Vec duze vrijeme razmisljam kako ti se zivot vrti u krug. Posao koji ne volis, stan koji iznajmljujes, grad surov i hladan, svakodnevnica i stvari koje radis jer se od tebe to očekuje. A što je sa našim stvarnim željama, htjenjima? Utopile su se u našu svakonevnicu u borbu za prezivljavanjem. I opet cu zatomiti svoje zelje, gledati da platim stan i rezije, i nadati se da cu jednog dana skupiti hrabrosti i reci:“sad je vrijeme.“

Shvaćam da mnogobrojni ljudi potiskuju svoje stvarne zelje iz sličnih razloga, egzistencijalnih razloga, ne mogu raditi ono sto doista vole i u čemu uzivanju, jer ih mnogo toga sprečava. Pitam se da li je moguce prestati biti rob zivota takvog kakav je, kakvog su nam nametnuli, i krenuti u svoju avanturu.Sva ta svakodnevna pitanja patit ce nas uvijek, ali drugo je zivjeti zivot. Uvijek ce ostati nesto sto nismo napravili, jer nismo stigli, a htjeli smo. Shvaćam da vrijeme ne radi za nas, ne mogu ga preduhitriti niti prevariti,niti odgađati za sutra. Jer ono je sad.