Mali veliki virtualni svijet

nedjelja , 23.06.2013.

Nakon svakog puta, proputovanih predjela, zemalja, svaki putopisac ce napraviti osvrt. Stvarna putovanja, stvarni ljudi zauzimaju svoje mjesto na stotinama stranica bijelog papira. No, posljednjih nekoliko godina otkrila sam čari putovanja bespućima interneta. Bilo to od raznih portala koji su objavljivali vijesti, razne dogadjaje, preko društvenih mreža. Kad smo kod društvenih mreža ( a njih na internetima najviše posjećujem) moram istaknuti Twitter.

Tu društvenu mrežu, sa samo 140 znakova u postu, mnogi su spominjali, opisivali, napravili „radionice“ kako se služiti twitterom (Tweetokracija). Iako društvena mreža sa najmanje znakova u postu, pokazala se kao zaista informativno i zanimljivo mjesto. Kako nemam nekakvih godišnjica veza, braka, koje bih zabilježila, ja sam se odlučila za tri godine druženja na Twitteru.

Nisam bila tu od samih početaka , no dovoljno rano da mogu reći da današnji twitter slabo podsjeća na onaj koji sam poznavala. Za Twitter sam saznala preko bratića (@vrapche), te sam i ja napravila account. I prije nego sam napravila account dobila sam tzv. „pravila ponašanja“ na Twitteru. Prvo mi je djelovalo smjesno, no kasnije sam uvidjela da doista ima smisla. Twitter je bio „uredjen“ kao prava mala država, sa svojim zakonima, pravilima, propisima, i doista je kao takav i funkcionirao. Smetalo to nekome ili ne, ipak su se pridrzavali. Zbog toga mi je djelovao ozbiljnije, odraslije. Ljudi koji su tu bili ( i još su tu) su super, uvijek spremni pomoći , dati savjet, ukoliko trebate nešto. Informaciju ste dobili u roku par sekundi. Isto tako i vijesti, te bitniji dogadjaji iz svijeta, twitterom se šire puno brže nego dok dodje do televizije ili novina. I raspoloženje je bilo nekako drukcije, pozitivnije. Bilo što da si "tvitnuo", problem ili nešto što traži savjet ili odjredjenu informaciju, ekipa je bila uvijek tu za utješiti te, dati savjet ili čak nekako i pomoći. Uistinu, nekad i nije ostalo sve samo na riječima. Takva atmosfera me u potpunosti pridobila. I zaista je bio gušt čitati Tl i komunicirati na twitteru. Ljudi su bili ono sto su tvitali, predstavljali su sebe. Svaki je bio unikatan i prepoznatljiv po svom „stilu“ tvitanja. I takve sam ih i upoznala u RL-u. Za nekoga tko nije iz ovoga grada, bilo je pravo bogatstvo upoznati takve ljude, jer su vremenom postali i više od nick-ova i avatara. Postali su mi pravi prijatelji.

Nakon nekog vremena, pogotovo zadnjih godinu dana počela sam primjećivati promjene. Zapravo desilo mi se to, kao da gledam dragu osobu koju poznajem godinama, i najednom se promjenila u nešto što više ne znam što je. Najednom neka velika gužva, plač, moljakanje za followerima, retvitanje samih sebe, neosnovano prozivanje odredjenih ljudi za ovo ili ono, "uticajnost", i situacije koje su mi strane. I ne svidjaju mi se pretjerano. Ponekad samo „prelistam“ svoj TL i stanem, ne znam da li bih nesto napisala ili ne bih. Obično samo izidjem iz aplikacije. Znam da mi prije twitter nije ostavljao takav dojam, uvijek si imao nesto za tvitnuti, iskomentirati, nadodati. Nekako mi je nešto/netko otelo svu draž toga. Ili sam samo već dugo tu.