"Jos samo jedna...pa cu prestati..."

Jedna od omiljenih rečenica na svakom od naših mnogobrojnih početaka odbacivanja loših navika i poroka. Kazem mnogobrojnih, da, jer velika većina nas jer bar 10-ak puta prestajala pušiti ili piti, ili bilo što drugo što narušava zdravlje i normalno funkcioniranje. Eto me, tu sam. Bar 10 puta sam izgovorila tu (gore navedenu) famoznu rečenicu. Svih tih 10 puta sam bila hrabra, odlučna, puna želje da bacim te cigarete i počnem sa zdravim načinom života. Pa to je sada in, sta ne?! Šalim se, naravno. Ne što je in, već osijećam da sam dovoljno šokirala svoje tijelo i naudisala se nikotina. Dovoljno u toj mjeri, da je svaki prestanak zapravo bio još veći šok. Prvih nekoliko puta sam i bila ozbiljno shvaćena..kasnije, ah kasnije su mi se samo nasmijali ili odmahnuli rukom.

Da ne govorim o pravljenju planova kad prestati pušiti, kad je najbolji trenutak, životno razdoblje, utjecaj društva. Ili najbolje, kako doći u kafić, kako se držati, kako smiriti nervozu, kako naći zanimaciju za ruke. I tako kalkuliranje unedogled. U tom planiranju (shvaćate) i mnogobrojnim pokušajima nikad nisam uspjela prestati. Doduše, nekad mi je uspjelo i mjesec dana, pa tjedan, četiri dana,i sad zadnje, tri dana. Prvi put sam opet počela jer mi je krenuo faks, pa jel, mora se učit, koje li muke. Nek zapalim, pa nek se smirim. Drugi put mog prestanka sam dobila posao. Jao,što sad. Započinje novo razdoblje mog života, moram se oprostiti od lijenčarenja i bezbrižnosti. Stižu obveze i odgovornost. Zapalit cu odmah dvije, jer, nije to šala. Treći put sam vidjela njega ,nakon dosta vremena, preko šanka je šaptao nekoj zgodnoj brineti. Ja, žensko ko žensko, ljubomorna, jer nisam još zaboravila da mi je toliko drag. I umjesto da sama sebi opalim šamar, jer... Charlie, imala si svoju priliku, ja zapalim cigaretu. A bilo je tu takvih primjer, ili da kazem razloga, za ponovni početak pušenja još cijeli niz. Neki su bili možda opravdani (način života, užurbanost, stres) pa je ta cigareta nekad i dobro došla. No neki su razlozi (sad znam) bili itekako glupi. Čak mi je i tata (koji je od prve prestao pušiti) kupio Lcd tv , samo da prestanem. Vjerujem da takvu ili sličnu priču dijeli barem 100-injak ljudi. Naravno, svaka čast onima koji nisu pokušavali, već su uspijeli od prve. Ili su bili odlučniji, ili imali čvršći karakter ili su na to gledali kao izazov, ne znam. No vjerujem, da mi je brukanja sama sebe, kad god izgovorim tu rečenicu, i previše. I vjerujem da se treba dogoditi taj „klik“ u glavi kad znas da je to to, i da je vrijeme. A sve ostalo... biti će jos jedni od beznadnih pokušaja.

Da bi ironija bila veća, dogodio se i meni taj klik ( ili sam mislila da je). Baš prije nekoliko dana. Znala sam, to je to. Nista me nije moglo smesti, nikakav stres, nikakav „razlog“ više. Nakon sto sam vidjela „njega“ (gore naveden u tekstu) desio se taj klik i odluka je pala. Nakon samo tri dana poslije, saznala sam da u mojoj sadašnjoj firmi nema više mjesta za mene. Eto, bilo bi idealno da nije ironično.

„Još samo jedna... pa cu prestati!“ Da li to nazvati samouvjeravanje ili laganje samom sebi, zapravo se svodi na jedno te isto. Jer upravo nakon ove izjave, zapalila sam jos jednu cigaretu i počela pisati ovaj tekst.