Marketing
Brodolom ili sloboda...
Kad se nakon 7 godina žurbe, guzve, budilice, posla, probudis na plazi.. Valovi ti zapljuskuju stopala, sunce nježno
prelazi vrat,a zvuk udaranja valova o stijene remeti savršeni mir. Nakon ugodnog lješkarenja podizes glavu, i kao u bunilu, pitas se gdje si. Iznenada shvatis, na odmoru si.
Pardon, ne na odmoru, zapravo trenutno si nezaposlen i pokusavas se odmoriti. Iznenada se osjetis kao da si dozivio brodolom i probudio s teškom glavoboljom na pustom otoku. I sad, što sad. Što ćeš sad Charlie?! Slijedi borba za preživljavanje. Da, tako je, prezivljavanje. Gradjenje sklonista, paljenje vatre i zastita od divljih zvjeri.
Od silnog kopanja, rovanja, trazenja, prevrtanja svakog kamena kako bih se ponovno sto prije zaposlila, nisam dobila nista, osim pritiska sebe na sebe samu. Mozak ti radi sto na sat, a ti si bespomoćan i ne možeš ništa. Bilo je to jednostavno previše za mene. Trebala mi je promjena pod hitno. Stala sam, odmaknula se od situacije, odmaknula se od misli, i tad.. Tad sam čula more. Zapravo čula. Odlučila sam ne gurati se ponovno „pošto poto“ u gradsku vrevu, uobičajenu svakodnevnicu radničke klase. Odlučila sam malo stati na loptu i i živjeti. Uvijek sam se divila ljudima koji su znali zivjeti za trenutak, koji su bili impulzivni, odlučivali se na razne stvari i nije ih brinulo sto ce biti sutra. Naravno, ponekad to zvuči malo neozbiljno, ali opet nisam niti ja imala nista od stalnog vaganja i razmisljanja dva tri koraka unaprijed.
Mozda će sad netko sarkastično pitati sto cu ja to sad ludo napraviti. Na što cu se ja to sad odvažiti?! Necu nista. Jednostavno, gustat cu u svakom danu, oticu cu na plazu, suncati cu se. Drugi dan cu ostati cijeli dan u krevetu, i neće me biti briga za nista. Jesti cu, ili uopce necu, kako mi dodje:P Mozda cu se ohrabriti i otici na utrku Formule 1, za koju se odlučujem svake godine da idem. Roniti cu školjke, otići u ribolov, izgorit cu po nosu i neće me biti briga jer se nisam namazala kremom. Šetat cu po rivi i jesti sladoled, što inače nikad ne radim, jer nemam vremena za to. Na internetu cu vrlo vjerojatno biti rijetko, jer je mreža na ovom otoku zesca koma. A za mene, freaka koji stalno mora biti online, ne znam kako ce to zavrsiti. Vjerojatno cu se i vozikati po otoku tražeći dobar signal i 3G mrezu. Ne bi mi bilo prvi put. Malo cu biti luda i psovati, i bolit ce me briga da li me tko cuje.
I tako cu, ne znam koliko.. Vjerojatno dok se ne umazem sladoledom, ili ne pokapam kechapom sa pizze, ili dok ne razbijem koljeno negdje na plazi.. Jer sve su to čari življenja, i želim ih osjetiti.. Želim hodati s mrljom na majici i smijati se tome... Želim uzivati u stvarima za koje je „običan“ radnik zaboravio da postoje, jer se bori za egzistenciju i bolje sutra.. Nakon toga cu šutirati loptu, pa ćemo vidjeti u kojem ce smjeru otici...
Post je objavljen 26.06.2012. u 22:26 sati.