Mediji su se nedavno raspisali o jednom "izumu" koji bi kao trebao "spriječiti paparazze u poslu". Radi se o kolekciji vrlo reflektirajuće odjeće, koja bi reflektiranjem svijetla od bljeskalice natrag prema kameri "trebala upropastiti svaku fotografiju".
Međutim, već u startu ne treba biti genije da bi se shvatilo kako će dotični efekt refleksije svijetla funkcionirati samo ukoliko snimatelj koristi direktnu bljeskalicu. Ako se snima po danu, odnosno ako fotograf ne koristi bljeskalicu (a fotoreporteri i paparazzi uglavnom spadaju u tu skupinu s obzirom da snimaju DSLR-ima, za razliku od nadobudnih fanova i sličnin amatera koji i po jarkom suncu "bljeskaju" svojim "smartphoneovima" i kompaktima), dotični efekt odbljeska odnosno "uništene fotografije" će izostati. Tako da je takva reflektirajuća odjeća donekle "korisna" samo u mraku gdje je bljeskanje gotovo neophodno.
Ako se pažljivije pogleda, u promo-materijalima za dotičnu odjeću, za demonstriranje "uništenih fotografija" se koriste samo mobiteli, tzv. "pametni telefoni", s direktnim bljeskalicama, potpuno automatskim mjerenjem svijetla i automatskim prilagođavanjem ekspozicije, a što je vrlo lako zavarati jakom refleksijom (veća refleksija = kraća ekspozicija= tamnija fotografija). Međutim, trebalo bi ispitati koliko će takva odjeća zaista moći "uništiti" fotografije fotografa (fotoreportera i paparazza) koji na bljeksalicama koriste difuzore (ili reflektiraju bljesak od plafona), te ručno podešavaju jačinu bljeskanja i postavke ekspozicije...
Pitanje privatnosti najčešće potežu dvije vrste ljudi - ili dežurni dušebrižnici koji izigravaju nekakve "moralne vertikale" društva (glumatarajući "autoritete" po pitanju snimanja nekoga ili nečega), ili pak razni egzibicionsiti i histrionici koji s jedne strane u želji privlačenja pažnje sami predočuju javnosti (uz npr. Facebook statuse tipa "ja bila, ja pila, ja kakala, ja imala snošaj...") i vlastite privatne fotografske ili video snimke sebe (ili svoje djece) (nastale za vrijeme privatnih radnji u privatnim prostorijama), ali istovremeno drame baš po pitanju privatnosti, ako njih (ili njihovu djecu) netko negdje uhvati u kadar na javnom mjestu.
U medijima su se nedavno pojavili napisi o tome kako je sve češća pojava da pojedinici na internet stavljaju i snimke poroda, kao dodatak već uobičajenom repertoaru privatnih snimki - od (polu)golih selfija iz WC-a i "kućnih" erotsko-pornografskih uradaka, pa do temeljitog fotoreportažnog ili videografskog izvještavanja javnosti o djeteovim "dostignućima" (prvom osmjehu/prematanju/sisanju/sranju/kupanju/umetni-po-želji...).
Naravno, to stavljanje snimki poroda na internet je opet naišlo na zgražanje dušebrižnički nastrojenog dijela javnosti zbog "kršenja privatnosti". Međutim, da nebi bilo zabune, vrlo je bitno ovdje naglasiti tko je narušio čiju privatnost! Narušili su je upravo sami ljudi koji su i organizirali snimanje poroda, i koji su sami, svijesno, te snimke predočili javnosti na način da su ih stavili na internet. Bez obzira stavili oni njih na Facebook, Youtube ili neki treći servis...
Naime, dok na javnom prostoru privatnosti nema, jer je na javnom prostoru sve vidljivo oku javnosti, privatnost postoji u privatnim zatvorenim prostorima koji nije dostupan javnosti - stanovi, kuće, kabine za presvlačenje, bolničke ordinacije i slična mjesta. Jedini način da se u njima naruši privatnost jest da se snimka iz takvih prostora na neki način objavi javnosti.
Prva stvar je (očito treba ponoviti) da se na internet ne stavljaju one stvari koje se i inače ne bi pokazivale potpuno nepoznatim ljudima. Neke stvari su, zbog svojeg sadržaja, u principu samo za obiteljski album, a ne za objavljivanje javnosti (u što spada i objava na Facebooku - i ljudi na listi prijatelja su de facto javnost!).
Oni koji ne žele da takve intimne snimke (poput poroda, seksa ili sličnog) eventualno procure u javnost na ovaj ili onaj način (jer što jednom osvane na internetu, ostaje na internetu), neka ih uopće ni ne snimaju! S druge strane, oni koji ih pak svijesno kače takve stvari na internet, dok istovremeno histeriziraju po pitanju toga što su se oni (i/ili njihova djeca) nekom fotografu na ulici našli u kadru, neka se pomire sa time da uopće nisu svijesni kako imaju nekih gadnih psihičkih problema...
Fotografi često mogu od ljudi oko sebe čuti pitanja tipa "zašto se bave fotografijom", odnosno "zašto snimaju". Evo samo nekih mogućih odgovora koje se može dotičnima servirati kao "odgovor" na to pitanje:
"Bolje to nego da se drogiram."
"Jer je dosadno samo šetat i ništa ne radit."
"To mi dođe kao psihoterapija; bez nje sam opasan za okolinu."
"Igram se [umetni ime nekog poznatog fotografa]."
"Jer nemam pametnijeg posla."
"Zato jer svaka budala ima svoje veselje; netko peca, netko igra nogomet, netko fotka."
U glazbenoj industriji se osim katastrofalno loših pjesama zna zalomiti i koji katastrofalno loš omot albuma. Naravno u pitanju su katastrofalno loše aranžirane fotografije na omotima - neke su grozne, neke su smiješne, a neke čak pomalo i dvosmislene...
Danas je dostupno more fotografske literature. Sva ta literatura se može u grubo podijeliti na dvije kategorije - na priručnike i monografije.
Naravno da se postavlja i pitanje što se od toga isplati nabaviti za svoju kućnu kolekciju.
Za početnike nema dvojbe. Prvi primjerak fotografske literaure uopće trebao bi biti neki kvalitetni priručnik o osnovama fotografije. Štoviše, takav priručnik bi bilo poželjno nabaviti čak i prije nego što interesent (budući fotograf) uopće nabavi fotoaparat!
Opći priručnici o fotografiji (koji mogu biti više ili manje opsežni), pružaju osnovne informacije - od vrsta fotoaparata, vrsta objektiva, bitnih stvari kao što su ekspozicija, blenda, brzina zatvarača, iso, kako se ekoristi bljeksalica, te koja su neka osnovna pravila kompozicije.
S druge strane, nekome tko je svaladao elementarne stvari, možda će od dodatne koristi biti i neki tematski priručnik; npr. kolekcija fotografskih recepata i tablica razvijanja ako se misli baviti razvijanjem filma, ili priručnik koji se u detalje bavi nekim određenim žanrom fotografije (akt, dokumentaristika, krajobrazi itd.).
S druge strane, onima koji su svladali osnove i počinju se ozbiljnije baviti fotografijom trebali bi pažnju više usredotočiti na monografije. Fotomonografije su kolekcije fotografija sa najboljim fotografijama nekog fotografa, ili pak zbirke fotografija nekog značajnog događaja (npr. slike iz domovinskog rata, slike sa koncerta woodstock, i sl).
Kompozicija, kutevi snimanja i zabilježene situacije na fotografijama koje se nalaze u takvim monografijama mogu poslužiti kao vrlo dobra vodilja i inspiracija za daljnji fotografski napredak.
Nekome fali daska u glavi, nekome fali cijela pilana, a nekome još i malo šume...
Slučaj 1.
KADA SE OD ŠUME NE VIDI STABLO
Kada se kaže da se "od šume više ne vidi stablo", radi se o situacijama gdje se gotovo paranoično, po injerciji (bez
ulaganja ikavog intelektualnog napora radi procijene neke konkretne situacije) primjenjuje tzv. "nulta tolerancija" ; vrijeme se troši na bavljenje mnogobrojnim sitnim i zapravo beznačajnim pojavama (koje se pri tome pokušavaju i preuveličati sikrivljenom logikom i demagoškim metodama), do mjere da ne ostaje vremena za bavljenje malobrojnim stvarnim problemima.
Tako npr. već poznato da se zbog nekolicine devijantnih pojava događa da dobar dio dušebrižnički nastrojenih ljudi u svim fotografima vide "voajere", "pedofile", "teroriste". Tako se bilo kakva ljubaznost prema djeci se smatra "zavođenjem, a bilo kakav dodir (npr. tapšanje po glavi ili rukovanje) "napastovanjem". O fotografiranju ne treba govoriti.
Osim ovoga ima i mnogih drugih situacija koje dušebrižnici smatraju "opasnima". Tako se nedavno dogodilo da je netko u stripu "Durica" Ivice Bednjanca, a uz koji su odrastale generacije djece, odjednom vidio "promoviranje nasilja i izlaganje djece seksu" (LINK), u sličnoj maniri u kojoj se prije cca. godinu dana digla velika strka oko jedne knjige Silvije Šesto; zbog spominjanja "cica i gaćica" neki dušebrižnik ju je proglasio "pornografijom". (LINK). Čudno, dotični se uopće ne bune protiv crtića koji isto tako u sebi sadrže popriličnu količinu nasilja...
Slučaj 2.
KADA SE OD STABLA NE VIDI ŠUMA
Ovo je još poznato i kao "izmišljanje problema za svako riješenje", kada se otprilike u fah-idiotskoj maniri, uz puna usta "zaštite" i "prevencije" za neku situaciju ili radnju koja bi s etrebala dogoditi ili poduzeti, kao glavni argument "protiv" navodi jedna malo vjerojatna ili pak potpuno imaginarna negativna posljedica, dok se u potpunosti zanemarju puno brojnije neutralne (uobičajene/svakodnevne) ili pozitivne posljedice.
Kao svakodnevni primjeri mogu se navesti npr. situacija kad šef nakon odlično obavljenog posla radnika tlači i omalovažava zato jer npr. nije dobro opao alat, ili npr. kad neki gramatički nacist zanemarije sadržaj i omalovažava autora zbog "tipfelera" ili gramatičke greške.
No opet ima i spedifičnih slučajeva. Tako je npr. kod nas u jednom trenutku postojala inicijativa da se u neke vrtiće uvede video nadzor, a što inače već postoji u svijetu, koji bi roditeljima u svakom trenutku omogućavao da vide putem interneta (npr. dok su oni na poslu) što im dijete u vrtiću radi. No odmah su se javili razni dušebrižnici koji su se uhvatili za (a što drugo!?) "opasnost od pedofila", kao i još neke druge nesuvisle nebuloze (da to vodi "otuđivanju djece od roditelja" i slično). (LINK)
Tu su svakako i situacije u kojima pojedini (bolesno paranoidni) roditelji zabranjuju svim drugim roditeljima ili službenim snimateljima snimanje školskih predstava (jer "što netko ima snimati njihovo dijete" + "opasnost od pedofila"), a čime vrlo efikasno uništavaju i svojoj i tuđoj djeci uspomene iz školskih dana.
Tablica vrijednosti za channel mixer (Photoshop, GIMP i slični programi koji ga imaju), kojima se mogu donekle simulirati crno-bijeli fotografski filmovi. (Obaveno uklučiti opciju "monochrome".)
Agfa 200X
Red 18, Green 41, Blue 41
Agfapan 25
Red 25, Green 39, Blue 36
Agfapan 100
Red 21, Green 40, Blue 39
Agfapan 400
Red 20, Green 41, Blue 39
Ilford Delta 100
Red 21, Green 42, Blue 37
Ilford Delta 400
Red 22, Green 42, Blue 36
Ilford Delta 3200
Red 31, Green 36, Blue 33
Ilford FP4
Red 28, Green 41, Blue 31
Ilford HP5+
Red 23, Green 37, Blue 40
Ilford Pan F
Red 33, Green 36, Blue 31
Ilford SFX
Red 36, Green 31, Blue 33
Ilford XP2 Super
Red 21, Green 42, Blue 37
Kodak T-max 100
Red 24, Green 37, Blue 39
Kodak T-max 400
Red 27, Green 36, Blue 37
Kodak Tri-X
Red 25, Green 35, Blue 40
Tražeći fotografsku literaturu povremeno posjećujem sajam starih stvari na zagrebačkom Britanskom trgu, koji se tamo održava svake nedelje. Iako se taj sajam, koji se može nazvati i "The best of Hrelić" (dobar dio stvari ljudi kupe jeftino na sajmu na Jakuševcu, da bi ga zatim preprodavali na Britancu po višim cijenama, op.a.), dobar dio stvari je zapravo krama, ali tu i tamo ipak može naći i nešto korisno; uspio sam tako pronaći nekoliko fotografskih priručnika i monografija za sitniš.
No osim mogućeg izvora foto-literature za fotografiranje, zna se tamo naći i sasvim solidnih kadrova; od neobičnih situacija, pa do pomalo čudnih i živopisnih likova. Isto tako, ponekad ima i zanimljive interakcije:
Crtica prva
Noseći (svoj "novi" mirrorless) fotoaparat (bez optičkog tražila) "na gotovs", uključen, držeći ga u ruci u visini ramena, tražeči kakav zgodan kadar, odjednom začuh iza sebe:
- "Gospodine, upaljen vam je ekran na fotoaparatu."
- "Znam, gospodine, svijestan sam toga" - odgovorih
- "Baterija će vam se isprazniti"
- "Gospodine, postoji razlog zašto je upaljen" - odgovrih dotičnome pomalo iziritiran, nakon čega je ovaj produžio dalje.
Kako sam bio u društvu s prijateljem, zajedno prokomentirasmo da iako je dotični imao možda dobru namjeru, nekako je malo neshvatljivo kako je nekome teško pojmiti da ako netko ima upaljen aparat, očito da namjerava nešto i snimati.
Crtica druga
Zamjetih jednog korpulentnijeg fotografa, i iz daljine mi se učini da ovaj oko vrata ima Leica M fotoaparat. Za one koji ne znaju, Leica M je u fotografskom svjetu otprilike ono što je Mercedes u automobilističkome. Inače, dotični aparat mi je tiha patnja, ali zbog paprene cijene je i više nego nedostižan. U prolazu uputim pogled prema aparatu i doista vidim da se radi o Leici M serije.
Odjednom osjetim ruku kako me tapša po ramenu. Okrenem se, i vidi kako taj čovjek s Leicom ponosno diže aparat, i pokazuje mi ga da se vidi ugraviran natpis "Leica":
- "Yes, she is Leica" - reče on ponosno.
- "Yes, I see." - odgovorih sa smješkom.
Odlazimo svak na svoju stranu.
Blog za promicanje kulture fotografije, prava fotografa i borbe protiv ljudske gluposti
Fotoaparat nije oružje, a fotografiranje nije zločin. Međutim, nakon terorističkih napada u New Yorku (2001.) i Londonu (2005.), i pojave zloupotrebe interneta i fotografije, demagogijom i djelovanjem raznih "velikih moralista", dušebrižnika, birokrata i drugih lažnih autoriteta, fotografi i videografi su od hobista, umjetnika, turista i profesionalaca, u očima javnosti pretvoreni u "teroriste", "voajere", "pedofile" i "dežurne krivce za sva zla koja se događaju u svijetu".
(Napomena: Moguće je da u starijim postovima nedostaju slike i videi, i da linkovi na slike, videe ili druge web stranice ne rade, zbog toga što su u međuvremenu te stranice, slike, ili videosnimke uklonjene, preimenovane, ili je onemogućeno njihovo linkanje)
