Jednodušna molitva

22 veljača 2013

Rekao je Stvoritelj, obećao onima koji vjeruju
koji iskrenim očima zatraže
Da štogod dvojica na zemlji jednodušno zaištu
što mu je drago, bit će im (Mt 18, 19-20)

Njegove su riječi snaga i svjetlo
što iz mračnih brloga osame
svjetle životom u novi dan
Njegove su riječi udah novog jutra
iz predvečerja umorne sjete

Pomoli se u srce ove večeri ranjene
samnom, da bi i ja mogao zaspati
U ovim odajama ponoćne nemiri
Na ovim krajolicima tuge

Ako želiš doista, ako sanjaš doista
Onda zatraži, što i ja tražim
Ali zatraži, ili me zaboravi

Put je moj uz dugu, strmu cestu
Na njoj vukovi i zvijeri
skaču iz svog daha što dira mi dušu
da ugrabe ono što im prilika dopušta

Dopuštaš li ti, da Netko veći
od kapi u moru, poljulja valove
rastjera zvjeri grmljavinom riječi
i zapljusne na obalu novi život
vode žive očiju sa nebesa
koje mare i poštuju tvoje želje
svim svojim bićem

Ljudima je nemoguće. Ljudima
Ali ne i Bogu. Ta Bogu je sve moguće

Žena

19 veljača 2013

Žena je pjesma ova o kojoj pišem
Mistično je to biće slike Božje
Neprohodno korito duboke vode
Za ove noge zemaljske
koje se utapljaju u potocima nečistoće

Ženom ti si nazvana
kao kakva sluškinja, kao kakva strankinja
A moja si majka
kamen moj temeljni,
krevet moj samotni, dragaj životni

Toliko te ljubim mama,
iako ovo ne čuješ i ne znaš da zborim
a tu si, malo dalje od mene

U ženi se je Bog sakrio tijelom,
u cijelom svemiru tamo počinuo

U tijelu tvome, rebra su i osjećaji
krv i meso, od ovog istog mesa

U tebi se skriva stvaralački dar
života da rađa Božju djecu
majko blagoslovljene milosti

Jer žena koja je dijete, i sama postaje majkom
da bi imala djecu i rodila život

Porođajni boli su teški
Nitko doista ne razumije čemu bol
U ovom iskustvu krvi, osjećaja, osmjeha
Jauka, tuge, sreće, boli
Isustva života

Žena i povrijedi
kada sanjivo dijete o njoj sanja

Dobra žena šuti, kao kakva strankinja
Oči joj sanjaju i duboko gledaju
Čini u poniznosti svoga srca

A On ju kruni mjesecom,
od dvanaest zvijezda, u otkrivenju
ljubavi svoje prema tebi, ženo,
velebno biće Božjeg naličja

Tko se još sakri u tijelu tvome?
Tko ti se povjeri da ga ljubiš u naručju?
Kome dade ključeve da se jedino
kroz majku Sina, rađaju braća, Očeva djeca

Tko se rađa, mora imati Majku
jer i Duh i Otac su prorodili sa Majkom
to njeno otajstvo puna suza, briga i ljubavi

Ta znate li Tko je vaš brat, i sestra i majka
ako ste kroz nju rođeni?

Kome još reče: "Ženo! Evo ti sina!"

Odlaziš

11 veljača 2013

Nema te više, odlaziš, sa vjetrom
U ruci ti ključevi, u srcu ti umor
I jedna lađa na životnoj pučini
koju čuva vjerni pomazanik Krist

Kraj lađe, more nemirnih riba
Ne staju da pjevaju na sunce
i dolijevaju ulje na svjetlost od svog zla

Čvrsto si se držao, za svoje žuljeve
Od konopaca kojima te je Bog prikovao za mrežu
Da služiš kao bogalj neumorne ljubavi
za pola tvoga života, okovao si se

Čvrsto si podignuo, to malo Dijete u ruke
Da ga vide svi iznad mora, od blistavog sunca
I tamne dubine voda, da ga osjete
Kako te je znalo, i kako si Ga znao
A glasa mu nisi vidio, lica mu nisi čuo
Samo vjeru u zvijezde riječi, to si imao
krstio si se u dubini Njegova Duha

I sada odlaziš, da prsten na svojoj ruci
predaš; da ključeve proslijediš
onome iza tebe, da ih umotaš zavjetom

A sebe.. sebe si otišao da pokopaš
U ruci ti prazan golub mira i nade
na usnama su ti stare kosti od umora
i riječ koja nikada ne umire; ni u senilnosti
Ona je životvorno vrelo, naše sudbine
Bio si mi brat, iako ti ruke nikada dirao nisam
ni suze nikada, uhvatio nisam

Odlaziš, da nebu predaš, svoje srce
Da na oblaku pokopaš sve bijedne minute
od ovog vrtloga života ispod nebeskog svoda
što stoji kao vječna mistika maloj suzi

Srce si svoje sakrio, život svoj si predao
Da bi duhovima, srce iz tame izvadio
I na pladanj ih stavio, da ih gledaju
te oči očinske boje neba,
srca boje zrcala

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.