Nesanica

24 listopad 2021

U gluho doba noći, melem daha
na njen je jastuk pao

To je sestra, nesanica
zemlje davna, bisernica
To je moja, prokletnica,
od ruku leda, zatočnica

Ja ju vidim, kao rosu,
njenu, čudesnu, rominjanu kosu
Pa ju vidim, kao dijete,
jer to je cvijeće, njene sjete

Nestala je nesanica,
zaplakavši kriomice
u crnini, u dubini
u osame joj ledini

I pogledam ju, u šumu ide
Tamo nosi, svoje suze,
nosi što joj, život uze
na srcu pečat, morske meduze
Spaljena je koža, od boli,
iznakaženo je, njeno lice

Strašno ju je zatitralo
more što je zapjevalo
jer je luka u miru bila
i sve ono, što je snila

Ja ju vidim, kao rosu,
njenu, čudesnu, rominjanu kosu
Pa ju vidim, kao dijete,
jer to je miris, njene sjete

I pogledam ju, kao ptica leti
zaboravnom žalu ljeti
gdje usahnu, svi cvijeti
Da poljubi nebo, prije nego umre

Ali još ne. Još ne umire nesanica.
Još ona živi u nutrini.
Još se val na moru pjeni,
još ona cvate sva u meni

Ja ju vidim, kao rosu,
njenu, milu, rominjanu kosu
Pa ju vidim, kao dijete,
jer to je nebo, moje sjete

Oznake: poezija, umjetnost, Osobno

Posveta

19 listopad 2021


Posveta za mnoge, koji tvrde da nemaju vremena.

A vi, što vi mislite?



Oznake: Osobno, poezija, umjetnost

U samotnu nedjelju

10 listopad 2021

U tužnu subotu,
ili samotnu nedjelju
čuh ja riječi,
najčešće riječi, upućene meni
Ili još bolje; ignoriranje,
ne odgovaranje na poruke
dan dva, ili više. Pa kapne poruka.
Kakve li velikodušnosti.
Isti obrasci ponašanja, iznova.

"Nisi mi privlačan,
nisi mi dovoljno visok, nisi mi dovoljno
ovakav, ili onakav"
čak i kada niže od mene, ili moje visine su
Zašto sve žene, za mene,
iste su?
Ta nisam ja nezadovoljan samnom,
nego Vi, žene.

Najčešće riječi od onih, koje kunu se,
da samo situiranog i ozbiljnog
čovjeka traže
bez repova

Pa kažu, da vole moj intelekt
Evo me:
jer nemam propali brak,
imam čist račun, i čovječju dušu,
slobodan sam, kao ptica:
ali nisam dovoljno dobar

U izvoru mirenja,
u zalasku marenja,
iznova,
U tužnu subotu,
ili samotnu nedjelju
Za me nikoga, da voli me
Takvog kakav jesam

I onda lažu mi -
da netko drugi doći će,
a same to ne mogu

Ja vam kažem, da ne kažete,
da se dovoljno ne cijenim:
ja dovoljno sam dobar
Ja to vam kažem
Ja zaista, volim sam sebe
Ja nisam nezadovoljan sobom

Ali vi kažete:
nisi dovoljno dobar

"Nisi mi privlačan,
nisi mi dovoljno visok, nisi mi dovoljno
ovakav, ili onakav"

To su riječi, koje čujem
kako odzvanjaju mi
u tužnu subotu,
ili samotnu nedjelju

Oznake: Osobno, poezija, umjetnost

Rješenje ljudi je, nemoj željeti ljubav

23 rujan 2021

Nemoj željeti ljubav, da ne bi kome slučajno, otkrio svoje srce, kažu
Nemoj htjeti da te netko voli, jer te neće voljeti, kažu
Prestani tražiti, jer čovjek koji ne kuca na vrata, otvaraju mu se zbog toga (zar ne) ?
A Bog kaže "kucajte, otvorit će vam se"
Ali oni bolje znaju
Oni znaju, što njih smeta
Na tvome srcu, na tvome liku, na tebi

Sve što bi htio, zatomi
Samo da ne budeš slab
Jer inače nisi vrijedan. Nisi vrijedan ljubavi. Za njih. Za srce čovjeka modernoga
Nemoj slučajno pokazati svoju slabost,
Jer si svima odvratan
Nemoj željeti, i prestani tražiti ljubav
Jer nema nikog od njih, tko bi volio, tvoje ranjivo srce
Nema Čovjeka, istinskog, da te zavoli,
takvog kakav jesi

Oznake: poezija, umjetnost, Osobno

I dalje je tužno srce moje

19 rujan 2021

I dalje je tužno srce moje
nikog nema, da ga voli

Boje nestale su da svijetle
srce ugasilo se, od tuge
U samoći, svjetionik nade,
utišao je svoje posljednje želje

Negdje, u daljini,
srce prestalo je da voli
Nikoga nema, da ga čuje
Negdje, u prostranstva divljini
Tamo gdje vali su stali,
da svježinu mu daju

Negdje, u turobnosti,
svjetlo još nazire se
ali nikog nema, da vrata otvori
nikog nema, da se pomoli

I dalje je tužno srce moje
nikog nema, da ga voli

Oznake: usamljenost, tuga

Na litici

10 kolovoz 2021

Kad shvatiš da ništa ne vrijediš
Kad shvatiš da si za sve,
zadnji izbor

Tada stojiš na litici
Dugo, dugo si se penjao
Užeglo je sunce
Ruke su ti već umorne
Duša ti je klonula, sama

Nikog nema, samo par
orlova u daljini
što čekaju da padneš
što čekaju,
da dotakneš samo dno

Drugi su već odavno stigli do vrha
i pokupili biserje, i zlatno kamenje;
voće što smijalo se
a tebi ostaje goli kamen,
hladna stijena u ležaju mraka

Pogledaš u sunce
i dalje hrabro svijetli
sa rose mu dodira,
primaš vreli znoj

Ono što su se kleli
da te vole, makar kao prijatelji;
njih nema, razbježali su se od tebe
kao od gubavca

Reci im ovu istinu u oči,
reci im, jer oni preziru, iznad svega,
kada si slab, i kada si sam,
jer te takvog ne mogu voljeti
Oni žele da ti cvateš za njih,
oni žele da sjajiš, svjetlom,
da bi ti mogle reći: "prihvaćam te"
One žele: gadost i laž

Ostaješ sam na pučini
prljava je tvoja duša,
nečisto je lice tvoje,
da ga pogledaju u ljubavi

I nema nikoga, da te vidi
I nema nikoga, da te čuje
Pričaš sam, sa duhovima
Dok drugi misle, da lako ti je,
da naći ćeš nekog već,
tko primiti će te,
tko voljeti će te

Ali prevario si se

Nikog nema, samo par
orlova u daljini
što čekaju da padneš
što čekaju,
da dotakneš samo dno
i da potom krenu dalje
Ni ne obazirući se
tko si bio ti

Bizovac

07 srpanj 2021

Ležala je na mojim rukama
dok usmrćen bijah u svijeta mukama
Tutnjala je s neba kao šaš
Uz Aljmaš, uz Kopački Rit,
u smiraj prirode, naš
"Mico" sam ju znao zvati
jer me voljet, će tako znati
rekoh sebi, u izvoru, svoje duše

I kao večer, sva uz Dunav,
Presjek Osijeka, u života mislima
rijeka se života njenog
razlika u srce moje
Disali smo tad u dvoje

Bizovac zavoljeh,
kao rosnu ružu
Kao magla, odveć jaka
ljubila me kao zraka
Sunca cvjetnog njenog lica
od maslačka cvijeta, darovnica

Kao sreće, potok veće
držala me kao majka
Kao sestra, od praiskona
ljubila me srcem zvona
Što zvoni zrakom,
dok sve plače osjećajem
u vrtlogu riječi, od miline
Zvoni morem, zvoni pustinjom,
zvoni čak i polja buktinjom
Kao žito, kad se zlati
Kao osmjeh, kad se vrati,
U oči tužne, tužne čežnje

Volio sam ju kao dijete
Što me ljubi, svo od sjete
Čuvao sam ju kao tugu
Nikad ko' nju, nijednu drugu
Ljubio sam je kao ranu,
što mi budi ljubav hladnu

I dok ove riječi traju,
negdje u tom, zavičaju,
znam da srce, negdje muči,
negdje hoda, negdje buči
u svom miru, odvojenom

Zapitam se tada, da li
negdje gleda, jedno lice
neshvaćenog leta ptice
Negdje čuje, što žubori,
kamen vreli, što se ori
Ispod ovih dječjih prsa
Kao pčele sestre osa
Malo dalje, ali bosa,
ne poreza me njena kosa,
noge i jutarnja rosa
rašireni dlani sjete,
što se sjete, kao dijete
da se srce sakrit ne da
Ono ljubi, izvan reda
Izvan godina, i svog vijeka
Jer za srce, nema lijeka
Ljubi, gazi, rasporazi,
Uzmi, metni, sam ukradi
Al' se srce slomit ne da
Ono ljubi, ono voli
Zaboravit neće,
pa da i cijeli život, gorko boli
Životom diše, jer sve piše
Da je ljubav, u riječi sveta
Jer zaludi svu pamet svijeta
Nikog nema, da se mjeri
Sa njenom snagom, kad sve stvara
Ljubav, rat, i zaluđenje,
stare duše, oslobođenje

Pa pogledaj što srce radi:
u ljetu cvjetnom oku tuge
ono zamisli, da nema tuge
ono zamisli, na neba duge
I pogleda ih, tako jasno
Zavoli ih, tako krasno
Poljubi u njoj, cvijeta pticu
I u vjere čudom, Moći silno,
u srcu vidje, nauštrb svijetu,
tog voljenoga svijeta pticu
Svoju izgubljenu, nježnu, pticu,
Svoju zagrljenu, dragu,
"Micu"

Oznake: poezija, Osobno, umjetnost

Usamljeno dijete

30 lipanj 2021

Usamljeno dijete,
to sam bio ja
Nikad odraslo,
uvijek, u dubini duše
nesretno, poraženo
Ljubavi, usta suhih,
iz dna srca, žedno

Snježne su bile moje ruke
u najtoplije noći
Nitko nije mogao,
pogledati, u moje oči
i zadržati pogled

Kužno, bilo je lice
suzno bilo je nebo
dok iz dubine njegove
rađao se vrtlog
koji ruši, sve pred sobom
dok sve jednog dana,
ne poruši, u svijetu

Globalno zatopljenje
ovoga hladnoga svijeta
bilo je kao djeteta
bol, što drugi ne vidi
i u bezosjećaja nemoralu
prodaje takav svijetu,
sve što je pokvareno,
sve što je izopačeno;
pod dobro

Hladna bila je postelja,
zahladilo je Sunce,
u najveću žegu,
rastopili su se snovi
na dašku prolaznosti

Usamljeno dijete,
to sam bio ja
Nikad odraslo,
uvijek, u dubini duše
nesretno, poraženo
Ljubavi, usta suhih,
iz dna srca, žedno



Oznake: Osobno, poezija, umjetnost

Rugoba

25 lipanj 2021

Teške vjeđe, 
usamljenih ruku
u gubi satkale su 
ove tuge čas

Ponoć već je došla, 
znojne su mu ruke,
umorno mu lice 
osluhuju daljinu 

Netko bliže,
se negde tamo i voli 
u toj buci ljudi,
što snivaju sad smjelo
Kao neko vrelo,
što spava u daljini

Netko negdje, 
dok rugobu zaboli 
Što srce mu je, 
kao napušteni cvijet 

Uspjele su suze, 
iz tame da izađu, 
okus im je kao 
nevera na buri 

Pijesak blagog vijeka, 
Što rominja vjetrom, 
ošinu ga snažno, 
kao gladnog glad 

Zatvori tad oči,
kao hladni prozor 
da ne vide sramote 
koju živi sam 

A kad sa prozora,
pogleda u tamu, 
da ponada se drago, 
nekoj sreći svoj

Usta su mu suha, 
zaboravljeno lice 
kužne su mu oči, 
a pogled mu je jad 

Oznake: Osobno, poezija, umjetnost

Ljetna tuga

19 lipanj 2021

Ljetna depresija,
ljetna samoća
ljetna tuga,
i ova blijeda
mjesečeva noćna duga

U mom srcu pusti muk,
u mom oku rose sjaj
svjetlost mi je dala raj
a život moj, rekao je kraj

Ljetna tuga, u mom srcu
Samotna još jedna noć
Znojan krevet, usamljen
Žega tuge, treba još jedno
dočekati jutro
i nadati se,
ljubavi, dašku vjetra,
da je netko negdje čuva
za mene,
u ovom svemiru,
na ovom svijetu,
za srce moje
za to što sanjam,
da bude u dvoje

Ljetna tuga, mog života
stalan trag
Sreća to, što je?
Ne pamtnim više,
kako je netko da te voli

Žeđao sam ljubav,
u dubini duše,
u rosi ove vrućine,
raja mu trag
a kapi te vode,
nitko mi nije mogao
dati

Oznake: Osobno, poezija, umjetnost

Gubitnik

04 lipanj 2021

Odavno već, izgubih srce svoje
Odavno već, riječi su
prestale da nadu kroje
Odavno već, još se list,
od truleži na svjetlu ne žuti
ponekad mu se kao ljiljan,
javi mjesečev pupoljak žuti
I izgleda kao mak, crni čemer
duše usamljene biti
što su ga voljele,
tugom pokrivale niti
Što ih je volio, da sniva
njemu, u njegovom teku;
gladan života, u bezdana rijeku
strovalio se potok njegov
što kao suza, još davno je pao
Pa se, kao prosjak,
sam sebe, u tišini prepao
Odavno gubitničke oči,
počele su da sjaje
iz pogleda limuna cvata
do tuđeg zagrljaja, oko
nečijeg radosnog vrata
Odavno srce, zašutilo je,
u tuzi da snuje
i pronašlo nerazumijevanje,
i pokvarene, ljudske guje
U obličju žene, kraljevanje,
što kao ples pokrene,
čeznutljivu nadu obitelji sna
Ali ne bijaše, mu pojava rasna
da ljubi ga itko,
osim njega samnog
Odavno već, izgubih srce svoje
Odavno već, riječi su
prestale da nadu kroje
Odavno već, još se list,
od truleži na svjetlu ne žuti
odavno već,
ovo su samo, trzaji meki,
trzaji, srca, neshvaćeni,
kruti

Oznake: Osobno, poezija, umjetnost

Nedovoljno dobar za ikog

10 svibanj 2021

Nedovoljno dobar, nedovoljno lijep
nedovoljno privlačan, nedovoljno sve

Život je igra, tužnih čežnji
i usamljenih pogleda
na hladnim proplancima
onima, što davno izgubili su se
u šumi, u spokoju ptica,
i tamo, na pučini, umrli su

Prijatelji svi,
kao da su nestali
negdje daleko su
odmaknuli su se od mene

Nikog nema da pita
"kako si"
Nikome doista,
nije u dubini stalo

Život u meni, već
odavno, umro je
na konopcima,
sa vrha planine,
kao maslačak, prosuo se

Tko dođe, taj brzo ode
zajedljive duše,
lažnh ideala i lica
iz očiju im,
kao nekih bolesti klica

kao i one, duše naizgled dobre
što poznaju pjesmu i stalo im je
do ljudi, do čovjeka, do vjere

Nedovoljno dobar, nedovoljno lijep
nedovoljno privlačan, nedovoljno sve

Život je igra, tužnih čežnji
i usamljenih pogleda
na hladnim proplancima
onima, što davno izgubili su se
u šumi, u spokoju ptica,
i tamo, na pučini, umrli su

Oznake: poezija, Osobno, umjetnost

Depresija

08 svibanj 2021

Depresija, moja majka,
moja jedina

Tu za mene, jedina
je uvijek bivala

Kada trebalo mi je ljubavi
svojim velom suzu
mi je pokrivala

Kada drugi nestali su,
ruku svoju, na me
je stavila

Rukom me je mekom,
u postelji othranila
Snježnom me je dekom
u postelji udavila

Kao dijete, za ruku me je
vodila, poput zvijezda
nebeskom se noći
u tuzi porodila

Depresija, moja majka,
moja jedina

Kao cvijet usamljen
što vijori se na vjetru
u polju prepunom maslačaka
mene je zapazila

Dušom me je mekom,
zaboljela,
snježnom me je rukom
zavoljela

Oznake: Osobno, poezija, umjetnost

Zaboravljen

05 travanj 2021

Negdje na kutu,
negdje na uglu
zabačen

Negdje na kutu,
negdje na uglu,
poražen

I pogledam u Nebo,
vidim ju,
kao hladna suza,
dolazi mi
samo da opipam ju

"Danas ako čujete Mu glas,
ne budite srca tvrda",
reče tada,
jedna Riječ

Pored puta,
tu gdje je, nevolja kruta
dolazi mi, kao slutnja
dolazi mi rane vrtnja
da me podsjeti,
što to bješe,
nevolje melem

Negdje na kutu,
negdje na uglu
zaboravljen, prokrvljen

I čujem kako samoća udara
prate ih takti,
neumornih valova
a Riječ se ne miri,
i samo odzvanja

"Danas ako čujete Mu glas,
ne budite srca tvrda"...

Oznake: Osobno, poezija, umjetnost

Muškarac ružna lica

23 ožujak 2021

Muškarac ružna lica,
to sam u svijetu bio ja

Muškarac tužna srca
već polako star,
zaboravljen,
i od svega umoran

Ružne su bile moje crte
Za nekoga, da ih
u žaru sreće pogleda
stale su se brinut za me
čim su okom spoznale,
da sam za njih, nakaza

Od mene svatko pogled sklanja
ne mari, i ne pita

Nikome nisam bio,
nešto napeto, nešto privlačno

Kao magla prolazim
kroz život, kroz mjesto prozračno
u otajstvu moje sjene,
tu je mjesto, oblačno

Tužno me moje srce,
tješi, da još jedan
dan preživim;
suzna je ova sudbina

Slušam lažne riječi ljudi,
laže misli, lažna pravila
laskave su bile note,
zmijska su ih usta stvorila
kad su saznale da mozak,
glavom mi umije da razmišlja

Zavodnički su se nadala,
da ću im se svidjet'
pa su me kao otpad,
na putu ostavila

Ženske su me ruke,
samo u misli svoje primale,
pa bi stale pričat smjelo,
nadajuć se da sam netko
nešto za njih, vrijedno; lijepo

Ali zaboravit' sam mog'o
sve što sanjat sam tad htio
jer za njih sam samo bio,
nakazno i kužno tkivo

Muškarac ružna lica,
to sam u svijetu bio ja
ako nekada me spoznate,
samo smjelo pogled skrijte
I nemojte tu da bdijte
jer ste iste kao ove prije

A kad jednom Sunce zavrije
majka mojih sjećanja
pogledajte kako bije
U njegovoj suzi sam bio ja

Oznake: Osobno, poezija, umjetnost

Samo za tobom (Only be lonely)

20 ožujak 2021

Razdvojeni smo dugo vremena,
čini se kao godinama
sjećanja donose suze

Dobra vremena,
pomislim na sva dobra vremena
da sačuvam razum dok ne dođem kući

I znam da nije kako smo planirali
Ludi je svijet, tamo vani
Samo se drži za riječi
koje smo dijelili

Bit ću usamljen,
samo za tobom

Bit ću usamljen,
samo za tobom

Samo se sjeti, dok život prolazi
To što smo imali, nikada neće umrijeti
Uvijek ću čekati tebe
Kako dugo, nije bitno kako dugo
Jer vrijeme te ne može oduzeti
od moje duše

I znam da nije kako smo planirali
Ludi je svijet, tamo vani
Samo se drži za riječi
koje smo dijelili

Bit ću usamljen,
samo za tobom

Bit ću usamljen,
samo za tobom

Dobre prijatelje
je teško za naći
vjeruj mi, to je istina

Bit ću usamljen,
samo za tobom



Oznake: Osobno, poezija, umjetnost

Još jedna tužna večer

18 ožujak 2021

Još jedna tužna večer,
i nikoga nema
da osamu razbije
nikoga nema, da osjećaj pokaže

Duša je tužna i žedna
puna ljubavi, bijedna
Razgovaram sa ništavilom,
mrtvim stvarima, jer ljudi,
se ne udostoje doći
ne sjete, da pitaju za mene

Usnulo je tijelo moje,
još malo, i kao da spava
teške su mu vjeđe,
plug života, izorao mu je srce

I nikoga nema, da me čuje
I nikoga nema, da me vidi
Nitko nije bio tu da mari
A bijah sam,
"...i u tamnici
i ne pohodiste me..." (Mt 25,43)

Nije vas bilo briga.
Nikoga.
I rekli su neki,
"trebaš biti pozitivan";
uvjetovali ste tuđa osjećanja
Kada sam bio pozitivan,
za tuđe društvo, nisam bio željen
Pozitivan sam ja
I srce u svjetlosti se
toliko dječački razveseli
Ali nisu pozitivne
tuđe misli i srca,
koja gledaju na me

Još jedna tužna večer,
i nikoga nema
da osamu razbije
nikoga nema, da osjećaj pokaže

Razgovaram sa ništavilom,
mrtvim stvarima, jer ljudi,
su samo prikaze u tišini
koji te za malen čas
zaborave

Oznake: Osobno, poezija, umjetnost

Sve je ovdje, tako hladno

17 ožujak 2021

Sve je ovdje, tako hladno
Sve je ovdje, tako tamno
Sjećam se, kao da je iz sna
u kutu ovog vremena

Nekada samnom, tu je snivala
Nekada samnom, tu je bivala
srce rukom, mi je pokrivala

Prolila se pjesma,
prolila se kao vino,
iz čaše skrhana, shrvana,
ravno na pod,
ravno pod moje noge
i nema je više

Prolila se, poput safira nježna,
poput leptira, snježna
kao maslačak
otpuhnuo joj je vjetar
krhko srce, od mene

Sve je ovdje, tako hladno
Sve je ovdje, tako tamno
i tama mu je u očima
Sjećam se, kao da je iz sna
u kutu ovog vremena
u svijetu ovog nemira,
u tuzi ovog spokoja

Nekada samnom, tu je plesala,
nekada samnom, tu se ljubila,
nekada samnom, u svijetu
se izgubila

Oznake: Osobno, poezija, umjetnost

Na zvjezdanom modrom luku

28 veljača 2021

Na zvjezdanom modrom luku
tu ugledah, planeta buku

Kada ugledam u svemir, pa im,
kažem nježne tajne ime, da im,
otvorim sve prostorije i dine
pune pijeska, i paprati
što se poput polarnog vjetra
vijore nečujno na noći tlom
želeži doseći svjetlo

Pogledam na put, na njemu dijete
Sjedi samo, kao kamen,
na rane mu procvalom dahu
na sunčanom srca mu prahu

Na zvjezdanom modrom luku
tu ugledah, duše mu buku

Kao Merkur, sav je ispijen,
od pogleda na sunce,
i njegovu sjajnu istinu

Kao Venera, naličje mu je vruće,
i nitko ne može do njega,
jer ne odgovara očekivanjima svijeta

Kao Mars, pijesak iz vulkana,
obasipao mu je površinu, i osušio usta

Kao Jupiter, olujni vjetar
kreće se u njemu, pritisak
mu je u nutrini, nezamislivo jak

Kao na Saturnu, munje mu
sjevevaju na nebu,
kiša kristala,
iz oka njegove ljubavi

Kao Uran, carstvo hladnoće
zaleđeni dom, sa pomaknutim prstenom
što oko duše ga guši

Kao Neptun, još dalji svijet,
olujnih i hladnih vjetrova,
svemirske oluje pakla

Na zvjezdanom modrom luku
tu ugledah, planeta mu buku

Tu ugledah dijete što samo
malen trag vječnosti
disao je na ovom svijetu

Što došlo je na ovaj svijet,
jednom snažno zavoljelo,
jednom snažno zaboljelo,
i nestalo

Na zvjezdanom modrom luku
tu ugledah, rosnog svijeta muku

Nekoć smo se voljeli

14 veljača 2021

Nekoć smo se voljeli
Kao kamen koji ljubi zemlju
Kao otisak što se zapeče
na rani od ranoga mraza

I puno puta ovo srce
je bilo žedno, da tvoj lik ugleda
Kao što usamljeni cvjetak,
vene za kapi vode sa neba

Nekoć si se prigrnula uz mene
Uz svog čovjeka (što znala si reći)
Kao što se duga, prigrne uz nebo
pa čuje mu sve note,
što sa Sunca se spuštaju

Nekoć smo se voljeli
Kao što lisica voli put
Kao topot divljih konja
Što trči životnom strašću
ushićen životom koji pozna

Kao srna što se uplaši,
kao maslačak što se slomi,
razlilo se moje srce,
u šumi gdje ostao sam,
tražeći tebe
poput ptice što iz daleka
zove da ga nebo njegovo čuje

I puno puta ovo srce,
te je dozivalo,
tvoje izgovaralo ime
"Dođi, dođi...", reklo je
da osjeti iz tišine
iz tvog izvora, svježine
iz tog izvora, dubine

Kao usamljeni cvijetak,
sjeo sam, bez vode i rose
uz kamen koji ljubi zemlju,
jedini prijtelj bio mi je
kao komad kruha,
za me bio je

Kao kamen koji ljubi zemlju,
vidjeh u njemu trag tvoj
a na njemu otisak
što davno
tvoje srce ispisalo je

Kako srce ovo,
voljelo bi,
da taj kamen progovori
i oživi

Oznake: poezija, Osobno, umjetnost

Suha usta

30 siječanj 2021

Suha usta, kroz gomile granja
Na zalasku sunca, izlio se dan

Suho more, popločene bore,
i par plakata, da nosi ih jug

Suha usta, kao mećava pusta
gledaju na srca, ostavljen dom

Suhe suze, na otkucaju mora
Čekaju da bace se, u tužnu noć

Suhe li su bile staze,
na proplanku sreće,
kada su proplakale, ko' što možda
više nikad neće

Suha usta, kao struja gusta
Peku i dodiruju
uzdahe živaca sklad

Da te dozovem u pjesmama

11 prosinac 2020

Opet srce moje zanijelo se
U vjetru jesenjeg neba,
diše punog srca, sjaja glas

Na prozoru,
ruku čežnji
kuca tvog lika stas

Pa me pozove nebo,
u davne, proljetne daljine,
da pogledam mu
kroz pješčane dine,
izvor svjetla tog
I čujem u našim bolestima,
vidim u ozdravljenjima,
da duh me nagna,
da te dozovem u pjesmama

I vidim te kroz pčelicu,
U popodnevnom polju,
U životinja liku,
pjesme ti trag

Dolazi kao, pune vedrine,
nebeski golub,
koji se spušta,
sa izvora svog

I ježevi i srne,
pitomo muče,
dok u me gledaju,
osjećam kako,
srce im, preplašeno tuče

I vidim u očima,
činim u rukama,
da duh me nagna,
da te dozovem u pjesmama

I kroz rijeku života,
što uz mene teče,
kristalno jasno,
dubine su duše,
one su kao, kamenčića niti
a kraj njih, lišće,
kao tvog srca biti

Puževi, ribe,
sva riječna stvorenja,
ne znaju za te,
osim u riječi,
što čuli su od me

I osjećam snažno
no to nije ni važno
(nisam to ja)
jer duh me nagna,
da te dozovem u pjesmama

I proljetni pupoljak,
na grani od kestena,
i ružmarin mirisni,
već glasa se,
na svjetlima
nekoć odviše milenih,
izgubljenih rukama

I dva kljuna ptica
što bili smo,
kao ti i ja,
kucaju u drvo,
prepletenih krilaca
dok voda ih rominja,
gore, sa izvora

I na goru ulazim,
da pogledam gavrana
I vuka srećem,
na šapi mu marama
Suviše tmurnoga,
bio je pogleda

Samotna bila je,
njegova postelja,
a medvjed hrani,
svog malenog potomka
i nazirem srce,
maloga medvjeda
i reče mi:

Da spojim se sa prirodom,
nebom, i zvijezdama
Da budemo kao jedno
jer duh me nagna
još jednom,
da te dozovem
u pjesmama

Srce u kamenu

29 studeni 2020

Srce u kamenu,
dah ga izdaje,
u ognju bez zraka
dim ga tinjajući guši

Srce u plamenu,
duh ga prati
sa mačem bez imena

Čežnja je njegovo ime,
pogled je njegovo srce
vjetri su njegove tuge

Srce u kamenu,
kao maslačak, nazire se
odbačen, a ljubavi pun
otvorena srca, dobar

Srce u kojemu,
tijelo se rađa,
srce u kojemu
ova pjesma,
u jednoj sjeti,
u jednoj želji,
se događa

Tražim te kao svoje preminulo dijete

16 studeni 2020

Minulo je. U večeri.
U jutarnjem danu.
Dok gledam u jednu
poraznu, otvorenu ranu.

U beskonačnom plavetnilu oka
Dva su života toka
Jedan, žarki, za tebe,
drugi, uvenuli, za mene

Tražim te u okusima kiše
u jutarnjim, šaptajima gora
Gledam te u pokretu puža
u zimzelenim hrastovima krša
Čujem te, u cestama dalekim
bučnoga svijeta iz krajobraza

Slutim te, kao drveta kora,
u duševnim pregledima mora
Gdje spajaju se vjetar i voda
kraj pješčanoga, osamljenog bora

Tražim te kao nešto svoje
kao dijete moje, uginulo je
to što sam posadio za tebe

A sadio sam iz korijena srca svoga
i zakopao uz maslačke svjetla
što kao lampioni svjetlili su
ljubavlju nepremostivom
da te, dotaknu, u pogrebu noćne duše

Uvenulo je, za tebe,
cvijeće što ubrah sa vrha planine
i poželjeh ti dati
okićeno biranim rosama kiše
i dragim tajnama čudesnoga mora
da te, kao nitko drugi,
uhvati u vihoru trenutka
i zavrti te oko sebe
jednom, toliko snažno i vječno

Uginulo je moje dijete,
preminulo je, kao odsjaj
zlatno okićenog lista
U oglasu slavuja, čujem
mu gubitka glas

Čujem te, kao labuda na čistini
Daleko si, i srce tvoje
I gledam te, kako sjediš,
kako ploviš rijekom života
pokraj planina,
potoka i mora

Samotna večer

15 studeni 2020

Samotna večer, na mom rubu
Na ćošku moga stola. U kutku moje sobe.
Ruke same drže se. Sklopljene.
Na papiru, hladan list
Na srcu, sjete veselja bris
Gledaju nepomično u daljinu
prozora iz kojeg nekoć
svjetlo mira vidjelo se

Samotna večer, na mom pragu
U kući mojoj, zakopano je srce
u zidu ogoljene mu hladnoće
na njegovim rukama je nošeno
i pokopano u nezaboravu emocije
u hladnim predjelima snažne note
u turobnoj melodiji vremena

Samotna večer, u unutrašnosti
Bilo polako kuca, po vratima doma
Taj dom, dom duše čovječje,
je predan u ruke, tišini doma
U njemu sati su, i minute
odbrojevale dane, i noći,
što bdjele su, kao golubice mira
kao ptice nesnosne tišine

Samotna večer, kao obris duše
koja gleda, u nesigurnost vremena
i traži dah svoj, jedne biserne suze
što ga je zaboravila u životu
da ju pronađe, u licima vremena

Muškarac tužna srca

10 studeni 2020

Muškarac tužna srca
Sjedi na perivoju
slomljenih snova

Ogrnut je njegov veo,
izudaran i zaudaran izgubljenošću
Nosi ga kao spomen na
nekoć ljubavlju procvalo vrijeme

Nema one koju traži,
nema zaručnice, njegova srca
Prazne njegove su ruke
Pust je i dalek obzor starosti
a tako, u svemu bliz

Muškarac tužna srca
gleda oblake u visini,
nedostižne rijeke i mora
što sijeku poglede daleke

Vidi sunce u drugima,
na raskrižjima turobnih vrata
pred kućama hladnih zidova
vidi ih, u njihovim srcima

Muškarac tužna srca
Promatra srce što šutnjom
mu zbori, uz ocvali dan
Gleda ljude, što negdje,
u daljini se ljube; što negdje,
u daljini se gube...

Još jedan

04 studeni 2020

Još jedan tmuran dan
Još jedan, bezličan san

Prijatelji danas, samo maske ljudi
Suhe sjene bez boje i okusa

Jednom porukom u par dana
ostavljaju trag
da odu, jer nemaju ništa
lijepog da bi dali,
Da ne bi sebe dali

Ljudi danas, samo fasade osoba
Prazne zdjele bez vode i hrane

Još jedan tmuran dan
Još jedan, napuknuti san

Još jedan dan kada
sa drveća tišine pada lišće
da propadne u zaborav
prije nego li ga preplave
kiša, rosa, i crvi

Tuga u očima mojim

01 studeni 2020

Tuga je u očima mojim
ona mi budi srce turobno
ona mi traži čežnju za ljubavlju
da se vrati ono, izgubljeno

Tuga je u očima što je otišlo
i kao tama rađa osjećaje tužne

O Bože, vrati ono
prelijepo, predrago...

Tuga je u očima mojim
Kao svijetla noć prostire se
dušom mojom, srcem mojim
U planinama, u pećinama
Kamo god da odem
tuga je u očima mojim

Gospodine, pomozi mi

08 srpanj 2020

Gospodine, pomozi mi
oko mene je samo tuga
oko mene, tamna duga

ljudi su slijepi, prazni i mrtvi
njihova boja očiju je utihnula
za mene

Gospodine, pomozi mi
oko mene je samo tuga
i ovo srce, što nekad voljelo je
najviše na svijetu,
to najljepše, što ga je zaboravilo

Gospodine, pomozi mi
u meni i oko mene je
ponor beznađa i tuge
odisaj praskozorja
u sutonu samoće

Čežnjom obojana rana zima

14 siječanj 2020

Čežnjom obojana rana
u mojim stihovima

Čežnjom obojana rana
u mojim snovima,
u mojim stihovima

Nekada ovdje je bilo more
koje je disalo i dragalo,
u sebi dušu joj prigrlilo
i svojim greškama se borilo

Nekada ovdje bilo je more,
more puno, more moćno,
more otajstveno
a sada je samo hladna, "pusta, oseka"

Oseka tuge,
čežnjom obojana iz dubine

Čežnom obojano srce ljubavi
jer mi jednom reče,
"čežnjom obojana rana jesen
u tvojim stihovima"

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.