Život kao putovanje

21 svibanj 2015

„Tada i situacija koja nam je donijela patnje dobiva smisao i opažamo da smo ju morali živjeti, prijeći, osjećati, kako bismo se mogli promijeniti, kako bismo mogli postati svjesnija, zrelija osoba, kako bismo pristupili svijetu svjesnosti, kako bismo postali svjesni vlastitoga putovanja, istinskoga razloga vlastitog postojanja.

Učiti od toga što se događa.
Od svega onoga što nam se događa.

Da prijeđemo na dublji, uzvišeniji, transcedetalniji stadij vlastitoga postojanja.
Znam da se ponavljam, ali na žalost ima osoba koje ne shvaćaju, koje ne uče, koje ne žele učiti i koje provode cijelo svoje postojanje na ovoj zemlji trpeći, a da ne daju tom trpljenju viši smisao, istinsko značenje njegova događanja. Ako nisu svjesni da se iza svake patnje nalazi poruka i da smo tu kako bismo ju prihvatili i svjesnije mogli proslijediti vlastito putovanje, bit će određene da uvijek trpe.

Cijeloga života.
A da ništa nisu shvatile.
A da nisu uistinu slušale.
A da nisu uistinu gledale.
A da nisu uistinu živjele.

Dakle, da se ne trpi više, mora se živjeti znajući da ne postoje slučajne stvari, nego da je sve to što neka osoba prolazi, doživljava, živi, nužno, savršeno nužno – tj. treba upravo ta činjenica u tom trenutku, upravo ta osoba u toj preciznoj fazi života – da krenemo i budemo na putu, na putovanju, da uzmognemo prijeći na sljedeću etapu.
Osobe koje dostignu taj način življenja, nadvladale su trpljenje kao stil života.“ (str. 99-100)


„Kada smo usredotočeni samo na sebe, na svoje Ja, u dubini se osjećamo izgubljenima, nezadovoljnima, nešto nam nedostaje, sve ako to ne pokazujemo.

Zatvoreni smo u sebe.
Osjećamo nelagodu i nemoć.

Nelagodu jer se osjećamo nemoćnima pred nasiljem. Stranim nasiljem. Nasiljem koje dolazi iz samog našeg srca, jer smo izgubili smisao, izgubili vodstvo svog osobnog puta.
Na primjer, sustav međusobnih odnosa na koji smo naviknuti zasnovan je na očekivanju da ljubav radije primamo negoli dajemo.

No moramo slušati i poštovati drugoga.
Već od djetinje dobi očekujemo da budemo ljubljeni, dok nas duhovno putovanje na koje je svatko od nas pozvan, vodi, naprotiv, da ljubimo. Htjeli bismo biti služeni, ali put rasta uči nas da moramo služiti.
Dakle, samo osoba koja uspije prijeći od potražiteljskoga na dužnički način mišljenja u odnosima prema drugomu, ulazi u istinsko značenje identiteta i smisla.
I putovanje je poprimilo smisao.“ (str. 101-102)


„Zato putovanje o kojem govori ova knjiga nije samotno putovanje, nego među drugima.
Ali kojim drugima?

Istinskim siromasima i istinskim potrebitima.
Samo oni nas prisiljavaju da iziđemo iz samih sebe.
Samo nam oni omogućuju putovanje.

Ali staviti se uistinu na put ne znači učiniti se robom drugoga ili podložiti se narcističkim težnjama, nego postati za njega mjesto slobode, rasta, neovisnosti.
Dakle, u osnovi, moje putovanje predviđa određeno Ja koje dobiva nadahnuće preko drugoga.“ (str. 103)


Valerio Albisetti, „Životno putovanje“

Mileni pogled

18 svibanj 2015

Uz duž cijelog mora
rasuo se njen pogled sjetni
Nakon uvodnog nemira,
spustila se oseka
Tražio je oblake
Hodao po željeznim čavlima
Tražio je srcem od usta,
snivao oblake, a živio u dugi
koja spuštala mu se u kiši
Taj pogled bio je nekad
kao napušteni, malovjerni pas

Stiskao mi se uz nogu, grlio me oko struka
Obgrljena mi je bila duša
Kao od nekog tko ne želi
da izgubi, da se u pustinji
životnoj ne pronađe

Prosule su se kapi kiše
na užegloj pustinji
kapi ljubavi nosila je u ruci
Kao kad malo dijete nosi kanticu
slijedeći svog oca
iz kaktusa pila je vodu
i kapala iz čela
dok Ju ne pronađe
barem na krajičku suhe zemlje

Mileni pogled,
uz duž mora, pokraj planine
Pokraj njenih nogu umornih
Ležali su koraci traganja
i nikad izblijedjele ruke
pune bjeline dohvata

Rane su joj bile usahle, i pogled
razočaran, tragajuć
A duša joj bila je velebna,
poput zajedništva tisuća zrnaca
na vjetrovitom moru
disala je dušom principa
za obitelj koju je voljela
u kojoj je htjela počivati i
biti voljena


https://www.youtube.com/watch?v=2unRDeJ-sEU

79 poruka tuge

14 svibanj 2015

Kada sam otvorio ujutro oči
I vidio 79 poruka,
pročitao sam sam da su to poruke
ali tmine i zgražanja

U mojim očima,
to je bilo 79 poruka tuge

Sve zakletve izrečene od nje
prije samo koji dan,
opet su pogažene
i riječi sve ružne izgovorene

Kako se onda netko može nadati
blagoslovu Boga, i moliti ga
za dobro, da mu nešto da?

Proklinjanje samog sebe opet
i ponavljanje jednih te istih tvrdnji
Kao ploveći brod sa rupom

Bijes i psihički poriv
Učinili su da to ne bude 3, nego more
More nekontroliranih valova

Kako s nekime u brak
Kako se ne bojati toga,
koji ima takav poriv

Dobro kaže zato tražena zakletva:
"hoćeš li poštivati u zlu,
ne samo dobru"

Nažalost, ne vjerujem u tu njenu stranu
Nemogućnost kontrole
i nestrpljivost zbog vlastitog ja
vlastitog tame poriva

U mojim očima,
to je bilo 79 poruka tuge

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.