Tople oči

30 ožujak 2015

Pamtim njene, tople oči
Miluju me u samoći

Pamtim njene, ruke drage
Dok mi kičmom, uvijek snažno
zaigrano srce vade

Sanjam njene, mile kose
U danu obiteljske,
jutarnje rose

Gledam jedno malo blijedo
Čedo, ostavljeno, zaboravljeno
I vidim ga u svojoj boli,
i gledam ga u svojoj biti
I želim ga cijelog, zagrljajem zatopliti

Ali osluškuje duša ova
I nešto dalje oko nje
I čuje, svaki korak njenih tuga
Svaku suzu njene boli,
svaku radost male ptice

Maleni osmjeh, pun medenosti
Ruke nježnosti, na srcu razlievene

Dragi osmjeh, nevine djevojčice
i njene sanjive, milene oči

U ljubav me zovu, da mi priteknu
da me ljube, nevino, poput zlata

I slušam slap i gledam more
I vidim zvijezde i noćne more
I čujem glas joj, za nas dvoje
Da budemo kao jedno,
kako moli

I molim Duha da ju vidi
u Svetosti da ju primi,
Da usliši, da zaogrne

Da joj cijeli divni obraz
U sutonu, k meni vrne

Obrisani osjećaji

Obrisane poruke, izbrisano srce
Mislila je
da neću primjetiti,
ali ne ove poruke, nego
još prošlog tjedna
kako se pokušava zatomiti
i najmanji glas moje duše
gdje sam sebi pišem
u čemu sam nesretan
Dvije poruke, u jednoj od kojih
je bila molba Bogu za krajem,
ako itko osim mene, obriše tu poruku

Koliko moraš biti bez razuma
tvrdeći ljubav,
da takvo što obrišeš, uz molbu Boga

A ja, budala kao dječak
Uvijek šutim, o desecima stvari
Onoga što me smeta
I kao ludi lutak, pokušavam
ugoditi onomu koji za to nema pogled,
nema razuma duše
Jadam se ni u porukama, ni ljudima,
već sam u sebi zadržavam
posesivno gušenje, svakog mog glasa tuge

Koliko moraš biti nemiran,
da čovjeku pokušavaš ugušiti
i njegov jedini jecaj gdje se jada
Samome sebi, u vlastitoj poruci, u onome
što ga unesrećuje

koliko moraš biti rušitelj
Osjećaja ljudskog srca
Bezdušni koračalac
u prostore tuđega, u prostore
osobne intime jednog osjećajnog bića
Jedne jedinke, čiju intimu,
Bog je samo njoj podario
Po Božjem je srcu, ne dirati
tuđu intimu i pismo

Nek udara sad glavom u zid
ovo moje ljudsko srce!
Koje nema kutka na kugli zemaljskoj
da bude nesretno i plače svoje tuge
I ugušuje se još dublje i dublje
jer nema privatnog kutka
svog malog i čovječjeg srca

Zbog čega

25 ožujak 2015

Zbog čega čovjek gubi živce
I zašto mu se srce
nekada surovo napuni bijesom
Možda upravo zato, jer mu netko
zapravo povod daje

Jednom jedan čovjek reče:
"svaki samoubojica je imao svoj razlog"

Vikendima nemir nekoliko puta
Onda preko tjedna, sva priroda stane
I ona plače, i tuguje
maštajuć' o nebu
Voli tada nekog lika
iz prelijepe virtualne bajke
No kad meso se sretne,
barem jednom u dva dana,
s uma im neki nemir smetne

A onda opet nakon mira nemir
Eh kada bi čovjek znao, da uopće pita
i razmisli, boli li mu brata,
svaki njegov dodir; i može li da pita
i dokuči, spoznaje boli,
i svijesti tuđe duše
Da li je i onda kada se njemu
činilo dobro,
bilo uistinu sve dobro drugome

Duša počiva u sebi,
nekada i spava u bolima što ju zabole
Zaogrnjena bude razmišljanjem o Duhu
nekim sanjivim riječima
bježi u ta prostranstva
kratkog vijeka da odmori dušu

A obruč oko vrata bode, i
omča njegova boli,
kičma im se oko sumnji slama
nijekanje pogleda vid zamućuje

Gdje je mržnja i zavist na tuđeg brata,
pa zar svačija ljepota,
čini čovjeka otpadom i zlikovcem
Pa tko to ne prizna, kako može reći
"ljubim brata svog, želim mu dobro"
nema viđenja dobra u zgražanju
nema tu, oprečnog od toga - ljubavi
za tog stranputice brata prave

Zbog čega čovjek, ne upravi svoj jezik
Gdje je književnik, mudrac,
pametan ovoga svijeta?
I dobro i zlo,
može iz njega da izbori

Ma jedna riječ oprosta
usred bure
podiže valove dobrote
i vrata čudesa se potvrdnim govorom
čudeso otvaraju

Ali, da li svaki čovjek
nosi jedra, i ima spoznaju
vidjeti onoga drugoga,
ima li svaki snagu
neosuđujućih riječi

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.