Napukla

14 siječanj 2014

Duša jedna je, napukla
Otvorila se u rani,
suzu svoju ispustila
I uz moj duh se položila

Sada je u njoj samo suhi zrak
Udaljen u nekoj dalekoj zemlji
Krv i ranjeno tijelo
Otkrili su meko srce koje ljubi
I ne zaboravlja
Ovo doista, ne zaboravlja

Napukla.. ova zemlja je napukla
Ništavna, sama, oronula
Pogažena nogama ljudi što se more
kao stvorenja lutatelja života

Zaboravljena u snu, neshvaćena
U zraci vječnosti, suzom svojom
mene je dotaknula, ranom poljubila
Izvorom tuge ljubav rodila
Kao majka me zaogrnula,
kao sestra, sva zavoljela

Napukla.. duša mi je napukla
Pred rođenja zorom
Pred tamnim dalekim, zaboravljenim dvorom
U crnoj noći
Leži biće rane puno,
odveć da bi vjerovalo

Kao čaša u ruci, duša ova se raspada
Miluje ju neka lahorna tišina
Dok sva noć, kišom ne napada..

Ispod tijela ova

10 siječanj 2014

Pokraj površine tijela
Zastali su tjeskobni umori snova
Rekli su da će čuti
Otkucaje zjapećeg dvora

Prošlo je mnogo godina
Suho lišće baršunaste boje
Padalo je na stopala ova
Još se sjećam, kao da su bila nečija

Ali ne znam, koja me to zvijezda prati
Kakvo me to breme steže
Dok se u suzi toplo skrivam
Za sve prošlo, tužno imanje dvora moga

Površina tijela bila je topla
Mali mačak je ležao pokraj peći
Sjećam se i danas pogleda na njegovu licu
Prije nego ga je tata odnio
Prije nego je umro, kraj pepela
Gdje ga onijeti mora

Ispod tijela toga
Bilo je nešto, što vidjeti se mora
Nešto što ga je držalo, u rukama vječnog tajanstva

Niti kaljuža prljave zemlje,
ni bura hladnoga mora
Nisu ga mogli odnijeti
Izvan ruku i pogleda moga

Ispod tijela toga
Maleni život, nerazboritog lutanja
A u njemu, toplo srce,
bratsko, neznano, što ni ustati ne može
Biće nepoznato, Bogomdano
što voljeti se mora

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.