Srce u kamenu,
dah ga izdaje,
u ognju bez zraka
dim ga tinjajući guši

Srce u plamenu,
duh ga prati
sa mačem bez imena

Čežnja je njegovo ime,
pogled je njegovo srce
vjetri su njegove tuge

Srce u kamenu,
kao maslačak, nazire se
odbačen, a ljubavi pun
otvorena srca, dobar

Srce u kojemu,
tijelo se rađa,
srce u kojemu
ova pjesma,
u jednoj sjeti,
u jednoj želji,
se događa

Minulo je. U večeri.
U jutarnjem danu.
Dok gledam u jednu
poraznu, otvorenu ranu.

U beskonačnom plavetnilu oka
Dva su života toka
Jedan, žarki, za tebe,
drugi, uvenuli, za mene

Tražim te u okusima kiše
u jutarnjim, šaptajima gora
Gledam te u pokretu puža
u zimzelenim hrastovima krša
Čujem te, u cestama dalekim
bučnoga svijeta iz krajobraza

Slutim te, kao drveta kora,
u duševnim pregledima mora
Gdje spajaju se vjetar i voda
kraj pješčanoga, osamljenog bora

Tražim te kao nešto svoje
kao dijete moje, uginulo je
to što sam posadio za tebe

A sadio sam iz korijena srca svoga
i zakopao uz maslačke svjetla
što kao lampioni svjetlili su
ljubavlju nepremostivom
da te, dotaknu, u pogrebu noćne duše

Uvenulo je, za tebe,
cvijeće što ubrah sa vrha planine
i poželjeh ti dati
okićeno biranim rosama kiše
i dragim tajnama čudesnoga mora
da te, kao nitko drugi,
uhvati u vihoru trenutka
i zavrti te oko sebe
jednom, toliko snažno i vječno

Uginulo je moje dijete,
preminulo je, kao odsjaj
zlatno okićenog lista
U oglasu slavuja, čujem
mu gubitka glas

Čujem te, kao labuda na čistini
Daleko si, i srce tvoje
I gledam te, kako sjediš,
kako ploviš rijekom života
pokraj planina,
potoka i mora

Samotna večer, na mom rubu
Na ćošku moga stola. U kutku moje sobe.
Ruke same drže se. Sklopljene.
Na papiru, hladan list
Na srcu, sjete veselja bris
Gledaju nepomično u daljinu
prozora iz kojeg nekoć
svjetlo mira vidjelo se

Samotna večer, na mom pragu
U kući mojoj, zakopano je srce
u zidu ogoljene mu hladnoće
na njegovim rukama je nošeno
i pokopano u nezaboravu emocije
u hladnim predjelima snažne note
u turobnoj melodiji vremena

Samotna večer, u unutrašnosti
Bilo polako kuca, po vratima doma
Taj dom, dom duše čovječje,
je predan u ruke, tišini doma
U njemu sati su, i minute
odbrojevale dane, i noći,
što bdjele su, kao golubice mira
kao ptice nesnosne tišine

Samotna večer, kao obris duše
koja gleda, u nesigurnost vremena
i traži dah svoj, jedne biserne suze
što ga je zaboravila u životu
da ju pronađe, u licima vremena

Muškarac tužna srca
Sjedi na perivoju
slomljenih snova

Ogrnut je njegov veo,
izudaran i zaudaran izgubljenošću
Nosi ga kao spomen na
nekoć ljubavlju procvalo vrijeme

Nema one koju traži,
nema zaručnice, njegova srca
Prazne njegove su ruke
Pust je i dalek obzor starosti
a tako, u svemu bliz

Muškarac tužna srca
gleda oblake u visini,
nedostižne rijeke i mora
što sijeku poglede daleke

Vidi sunce u drugima,
na raskrižjima turobnih vrata
pred kućama hladnih zidova
vidi ih, u njihovim srcima

Muškarac tužna srca
Promatra srce što šutnjom
mu zbori, uz ocvali dan
Gleda ljude, što negdje,
u daljini se ljube; što negdje,
u daljini se gube...

Još jedan tmuran dan
Još jedan, bezličan san

Prijatelji danas, samo maske ljudi
Suhe sjene bez boje i okusa

Jednom porukom u par dana
ostavljaju trag
da odu, jer nemaju ništa
lijepog da bi dali,
Da ne bi sebe dali

Ljudi danas, samo fasade osoba
Prazne zdjele bez vode i hrane

Još jedan tmuran dan
Još jedan, napuknuti san

Još jedan dan kada
sa drveća tišine pada lišće
da propadne u zaborav
prije nego li ga preplave
kiša, rosa, i crvi

Tuga je u očima mojim
ona mi budi srce turobno
ona mi traži čežnju za ljubavlju
da se vrati ono, izgubljeno

Tuga je u očima što je otišlo
i kao tama rađa osjećaje tužne

O Bože, vrati ono
prelijepo, predrago...

Tuga je u očima mojim
Kao svijetla noć prostire se
dušom mojom, srcem mojim
U planinama, u pećinama
Kamo god da odem
tuga je u očima mojim