Dođi milo, dođi malo
Zaboravna sva su svjetla
Od ovih tužnih kišnih dana

Previše je rečeno u afektu
ječnog dana rasipanja
Dok premalo dobrim danom
što sija punim milosrđem

Cicko-micko, jedan sanja
Nešto ga sve skroz proganja
Kad pogleda, on kroz prozor
Vidi prizor nevjerice
Kako sunce boju mijenja -
Povrijeđene sve mu zime

Milo malo, na ramenima
u mislima mi spava
Sav u toplini i spokoju

Riječju mira od punine
Zagrljene sve su rane
I zaogrnute toplim danom

Kao kutija za napucavanje, služim
Nikome ne služim kao sužanj, jedino naivi kao
što naivno mačka prelazi preko ceste

Zbunjenost reakcijama i promjenama
Odguruje zapanjenu dušu
U njoj usplamtjela želja za mirom tuguje
Dok vidi nevolju kako odlazi u nemir

Ponižena mokra kutija, prazna iznutra
Izbacila je iz sebe sve što se skrivalo
Ogoljeno, posramljeno

Sada služi samo da je se pogazi
Kao savez mira, sa samim sobom

Da se pomiri sa rečenicama sile
i nepremostivim ponavljanjima pitanjima sreće
Neke stare rane, nepriznate,
tvrdoglave obrasle u gustom žbunju duše
Žive tu i ljubomorno rastu

Prkosno osvetama oganj bacaju po kiši
Da se neka čudna ljubav sva dokaže
Neka ljubav, u negativnoj riječi

No zaboravljene te su rane,
zaboravljeni su tvrdoglavi puti

Silom se sve porobljava, i guši

Kutija za napucavanje
Sva vlažna i dotrajala
Od grubih riječi
nalijepljenih na njenu dušu