Na zvjezdanom modrom luku

28 veljača 2021

Na zvjezdanom modrom luku
tu ugledah, planeta buku

Kada ugledam u svemir, pa im,
kažem nježne tajne ime, da im,
otvorim sve prostorije i dine
pune pijeska, i paprati
što se poput polarnog vjetra
vijore nečujno na noći tlom
želeži doseći svjetlo

Pogledam na put, na njemu dijete
Sjedi samo, kao kamen,
na rane mu procvalom dahu
na sunčanom srca mu prahu

Na zvjezdanom modrom luku
tu ugledah, duše mu buku

Kao Merkur, sav je ispijen,
od pogleda na sunce,
i njegovu sjajnu istinu

Kao Venera, naličje mu je vruće,
i nitko ne može do njega,
jer ne odgovara očekivanjima svijeta

Kao Mars, pijesak iz vulkana,
obasipao mu je površinu, i osušio usta

Kao Jupiter, olujni vjetar
kreće se u njemu, pritisak
mu je u nutrini, nezamislivo jak

Kao na Saturnu, munje mu
sjevevaju na nebu,
kiša kristala,
iz oka njegove ljubavi

Kao Uran, carstvo hladnoće
zaleđeni dom, sa pomaknutim prstenom
što oko duše ga guši

Kao Neptun, još dalji svijet,
olujnih i hladnih vjetrova,
svemirske oluje pakla

Na zvjezdanom modrom luku
tu ugledah, planeta mu buku

Tu ugledah dijete što samo
malen trag vječnosti
disao je na ovom svijetu

Što došlo je na ovaj svijet,
jednom snažno zavoljelo,
jednom snažno zaboljelo,
i nestalo

Na zvjezdanom modrom luku
tu ugledah, rosnog svijeta muku

Nekoć smo se voljeli

14 veljača 2021

Nekoć smo se voljeli
Kao kamen koji ljubi zemlju
Kao otisak što se zapeče
na rani od ranoga mraza

I puno puta ovo srce
je bilo žedno, da tvoj lik ugleda
Kao što usamljeni cvjetak,
vene za kapi vode sa neba

Nekoć si se prigrnula uz mene
Uz svog čovjeka (što znala si reći)
Kao što se duga, prigrne uz nebo
pa čuje mu sve note,
što sa Sunca se spuštaju

Nekoć smo se voljeli
Kao što lisica voli put
Kao topot divljih konja
Što trči životnom strašću
ushićen životom koji pozna

Kao srna što se uplaši,
kao maslačak što se slomi,
razlilo se moje srce,
u šumi gdje ostao sam,
tražeći tebe
poput ptice što iz daleka
zove da ga nebo njegovo čuje

I puno puta ovo srce,
te je dozivalo,
tvoje izgovaralo ime
"Dođi, dođi...", reklo je
da osjeti iz tišine
iz tvog izvora, svježine
iz tog izvora, dubine

Kao usamljeni cvijetak,
sjeo sam, bez vode i rose
uz kamen koji ljubi zemlju,
jedini prijtelj bio mi je
kao komad kruha,
za me bio je

Kao kamen koji ljubi zemlju,
vidjeh u njemu trag tvoj
a na njemu otisak
što davno
tvoje srce ispisalo je

Kako srce ovo,
voljelo bi,
da taj kamen progovori
i oživi

Oznake: poezija, Osobno, umjetnost

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.