Usamljeno dijete

30 lipanj 2021

Usamljeno dijete,
to sam bio ja
Nikad odraslo,
uvijek, u dubini duše
nesretno, poraženo
Ljubavi, usta suhih,
iz dna srca, žedno

Snježne su bile moje ruke
u najtoplije noći
Nitko nije mogao,
pogledati, u moje oči
i zadržati pogled

Kužno, bilo je lice
suzno bilo je nebo
dok iz dubine njegove
rađao se vrtlog
koji ruši, sve pred sobom
dok sve jednog dana,
ne poruši, u svijetu

Globalno zatopljenje
ovoga hladnoga svijeta
bilo je kao djeteta
bol, što drugi ne vidi
i u bezosjećaja nemoralu
prodaje takav svijetu,
sve što je pokvareno,
sve što je izopačeno;
pod dobro

Hladna bila je postelja,
zahladilo je Sunce,
u najveću žegu,
rastopili su se snovi
na dašku prolaznosti

Usamljeno dijete,
to sam bio ja
Nikad odraslo,
uvijek, u dubini duše
nesretno, poraženo
Ljubavi, usta suhih,
iz dna srca, žedno



Oznake: Osobno, poezija, umjetnost

Rugoba

25 lipanj 2021

Teške vjeđe, 
usamljenih ruku
u gubi satkale su 
ove tuge čas

Ponoć već je došla, 
znojne su mu ruke,
umorno mu lice 
osluhuju daljinu 

Netko bliže,
se negde tamo i voli 
u toj buci ljudi,
što snivaju sad smjelo
Kao neko vrelo,
što spava u daljini

Netko negdje, 
dok rugobu zaboli 
Što srce mu je, 
kao napušteni cvijet 

Uspjele su suze, 
iz tame da izađu, 
okus im je kao 
nevera na buri 

Pijesak blagog vijeka, 
Što rominja vjetrom, 
ošinu ga snažno, 
kao gladnog glad 

Zatvori tad oči,
kao hladni prozor 
da ne vide sramote 
koju živi sam 

A kad sa prozora,
pogleda u tamu, 
da ponada se drago, 
nekoj sreći svoj

Usta su mu suha, 
zaboravljeno lice 
kužne su mu oči, 
a pogled mu je jad 

Oznake: Osobno, poezija, umjetnost

Ljetna tuga

19 lipanj 2021

Ljetna depresija,
ljetna samoća
ljetna tuga,
i ova blijeda
mjesečeva noćna duga

U mom srcu pusti muk,
u mom oku rose sjaj
svjetlost mi je dala raj
a život moj, rekao je kraj

Ljetna tuga, u mom srcu
Samotna još jedna noć
Znojan krevet, usamljen
Žega tuge, treba još jedno
dočekati jutro
i nadati se,
ljubavi, dašku vjetra,
da je netko negdje čuva
za mene,
u ovom svemiru,
na ovom svijetu,
za srce moje
za to što sanjam,
da bude u dvoje

Ljetna tuga, mog života
stalan trag
Sreća to, što je?
Ne pamtnim više,
kako je netko da te voli

Žeđao sam ljubav,
u dubini duše,
u rosi ove vrućine,
raja mu trag
a kapi te vode,
nitko mi nije mogao
dati

Oznake: Osobno, poezija, umjetnost

Gubitnik

04 lipanj 2021

Odavno već, izgubih srce svoje
Odavno već, riječi su
prestale da nadu kroje
Odavno već, još se list,
od truleži na svjetlu ne žuti
ponekad mu se kao ljiljan,
javi mjesečev pupoljak žuti
I izgleda kao mak, crni čemer
duše usamljene biti
što su ga voljele,
tugom pokrivale niti
Što ih je volio, da sniva
njemu, u njegovom teku;
gladan života, u bezdana rijeku
strovalio se potok njegov
što kao suza, još davno je pao
Pa se, kao prosjak,
sam sebe, u tišini prepao
Odavno gubitničke oči,
počele su da sjaje
iz pogleda limuna cvata
do tuđeg zagrljaja, oko
nečijeg radosnog vrata
Odavno srce, zašutilo je,
u tuzi da snuje
i pronašlo nerazumijevanje,
i pokvarene, ljudske guje
U obličju žene, kraljevanje,
što kao ples pokrene,
čeznutljivu nadu obitelji sna
Ali ne bijaše, mu pojava rasna
da ljubi ga itko,
osim njega samnog
Odavno već, izgubih srce svoje
Odavno već, riječi su
prestale da nadu kroje
Odavno već, još se list,
od truleži na svjetlu ne žuti
odavno već,
ovo su samo, trzaji meki,
trzaji, srca, neshvaćeni,
kruti

Oznake: Osobno, poezija, umjetnost

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.