Depresivne ruke.
U mom kutu, one slabo se miču.

Silueta, odsjaj nježnosti, što nekoć je bio.
Dobrota izlazi iz srca ljubljenoga.
Voljeno biće, sada daleko je.

Depresivne ruke, sve bi dale.
Sve će dati, i u čežnji,
hladan zrak će zagrliti.

Hladne, pružaju se, da polože.
Da polože, iz sebe,
sve što ide.

Depresivne ruke, tu su,
da me sjete na to što ljubav
u mom srcu je.

Sjećanja na nekoć pričane
prelijepe riječi, topline i dragosti

Prave ruke, zaborava nemaju
Sjetne neizrečena riječi
nedozvoljene, nisu bile dane
da se izgovore. Obećane. Još čekaju
Da se izgovore.

Tužno srce daje sve što može
Zaborava nema.

I toplu odjeću, i kartu, i novac
za bilo što, na ovome svijetu
samo da kaže, samo da čuje

Zaborava nema
Tužno srce voli, i preboljeti ne može

Jer prava ljubav, u svojoj nutrini
zaborava nema
Ona voli i čeka, kao što promrzli mjesec
čeka svoje sunce

Tužna noć

Tužna noć. Tužna večer
Na povjetarcu hladno nebo i ja.
Tužni dani, uvelo lišće
Pod mojim nogama, propada.

Sjetna rosa, nebeski hlad
rominja sve, pod mojim rukama
sivo nebo, samotna zemlja,
i ozeblost mi, pod prstima.

Tužna noć, samotna večer.
U snovima nekog, sanjara.
Zamotano srce, čeznutljivi snovi,
i rana, tu mi na grudima.

Tuga u oku mojem
Snovi... snovi po prstima mojim
Nestaju... kao trag bez kraja
Maleno, moje, zaboravilo

Zapečačeni trag na papiru
Srce puno krvi i očaja

Suzni pogled, tup, pun čežnje i ljubavi
Za nestvarnom, koja izmiče

Predrage note, životne ljubavi
Srca dragog i milenog
Izmiču pod praskozorjima
večeri pune tuge

Njene oči, tako stvarne,
događaji, tako bliski
Srce, tako milo,
a tako daleko...
(dok jeca u nemoći)