Svi mi žele sreću

31 siječanj 2013

Svi su nekad dobri,
kada nisu sami odveć blizu

Vole reći tople riječi
Da staviš osmjeh na lice

Svi mi žele sreću
Da iz obilja duše
moj se život u ljubavi veseli

Ali kako namamiti
prljavog da se opere, bez vode
Kako učiniti da cvijet procvjeta
ako mu netko ne otkrije svjetlost,
ispariti će kao kapi žednog korijena

Ako ne vidim tvoje lice,
zbog čega misliš, da ću dobiti osmjeh

Smiju li se ljudi, sami od sebe,
u samoći, u starim podrumima tame?
Nije li, za sreću potrebno dvoje
da se kao ptice gledaju u letu
i sanjaju nedostižnim visinama
tog leta što kao uzdah zove
Udah nevjerice, i ponor boli

Svi mi žele sreću,
samo ne žele, da ta sreća
budu

Gdje ti kuca srce

29 siječanj 2013

Srca su naša, kao perivoji tame
Što se rasvjetljuju obrisima života

Pokraj pluća što hvataju zrak,
duboko diše malo životno izdanje
Stenje, mučeći se u nama
Za koga? Zbog čega?
Ono se drži nježno za pluća,
kao što se sestra u utrobi,
drži za brata, i ljubi ga tijelom

Nije li život, vrelo ljubavi

Ono i dalje šuti. I radi svoje
Ne pita za tvoje grijehe,
Za grijehe tvog brata ili susjeda
ali zatraži račun ako preopteretiš tijelo

Neumorno, u tami, u samoći
Pumpa ta je jedinstveno kolo sreće
Krvavog se posla laća,
za odvriše bezbožna čovjeka

Jedna riječ za sva srca kaže:
"onomu koji kuca otvorit će se"
I kuca stalno u prizoru
koji se zove dar života,
da duša bude otvorena za radost
Kada srce stane, sav život
i trud u njemu prestaju da budu

Koliku cijenu ima život,
koji blaženu dušu opskrbljuje
trenucima krvi, mesa, patnje i osjećaja

Kada ti kuca srce, znaš li da ono u tami
zna za sve tvoje skrivene tajne

Kada prijezir iskažeš prema nekome,
lomiš mu srce iznutra; ono to zna
u svojoj grižnji savijesti svaka stanica krvi,
se napreže od boli nepravedne duše

Kada legneš, poslije naporna dana
zapitaš li se kad, što je sa tvojim srcem

Za koga ono kuca, koga u duhu ono časti
Nije li život, ispit zrelosti

"Doista, gdje ti je blago,
ondje će ti biti i srce"

Tko ima Riječi života vječnoga

27 siječanj 2013

Od kada je ljudi i vremena
Čovjek se Riječju služio da stvara i okončava

Od kada nebo iz Duha zazbori,
i posija kao svjetlost Riječ na zemlju
Jezici se ljudi pokrenuše na Riječ:
Na sva usta život rađa i duše zbore

Stanodavac Riječi okupi sve čete anđeoske
sve Kerubine i Serafe nebeske; da u sili
pokaže ljudima oruđe na sve vjekove:
Riječ Životvornu koja daje Život
iz nevidljive nutrine biti

Nijedan joj se čovjek ne može približiti,
Dotaknuti ju. Poniziti, uhvatiti.
Ona je namjerljiva, nedjeljiva.
Riječju čovjek stvara ljubav. Povrijeđuje. Ubija.
Dijeli. Sabire. Umnaža. Hrani. Ovlašćuje

Sve je, nebo predalo u Riječi
Da Riječju progovori čovjeku djelom u Punini

Ta kao i ljubav je Riječ:
Ne možeš je vidjeti, ne možeš je opipati.
Namirisati. Izmjeriti. Može se manifestirati.
Fizički je nedohvatljiva; čim je prikazana,
nema je, kao da je nevidljivi prah i čestica
Ali tu je, postoji, i čovjek svjesno zna
da mu iz srca na usta izlazi
Tu budno kuca. Čeka da ju netko
upotrijebi dok stoji u beskonačnom pravcu vremena.
Bez propadljivih okvira vremena.

Riječ ne propada, Riječ nikada ne umire.
Jer Riječ neba ostaje dovijeka (Iz 40, 8)
U beskonačnoj je dimenziji, dana ljudima
za upotrebu, za velika djela (Ef 2, 10).

A tko je Onaj, koji ima Riječ,
da ju dade drugima da umre Riječju za druge
da spoznaju Riječ i njenu Istinu?

Tko je onaj, kome se na Riječ,
pokoravaju kamenje (Lk 19, 40), drveće (Mk 11, 21),
vjetar i more (Mk 4, 41),
životinje (1 Kr 17, 4), planine? (Mk 11, 23)
Tko je onaj kome se na Riječ
živi i mrtvaci pokoravaju? (Mk 1, 18, Iv 11, 43)

Onaj kome se na Riječ svi duhovi pokoravaju, (Mk 3, 11)
nebesnici, zemnici, i podzemnici? (Fil 2, 10)
I čije Riječi su izvor života (Izr 10, 11)
da iz Duha nepobjediva života usta govore (Heb 7, 16, Mt 12, 34)

Tko je onaj koji je umro i ustao Živom Riječju?

U ruci mu je životvorni dah svakog živog bića (Job 12, 10)
i ključevi Smrti i Podzemlja (Otk 1, 18)

U glasu mu je Istina (Iv 18, 37), u očima ljubav Boga Živoga (1 Iv 4, 8)

Na posljetku, tko je Onaj,
koji iz Riječi svoje stvara život i svijet? (Post 1, 1, Iv 1,1)

Riječ njegova je dio bića Njegova,
dio Njegove biti (Iv 1, 1, Iv 1, 2, Heb 4, 12)

Tko ima Riječi Života vječnoga? (Iv 6, 68)
Kako mu je ime? (Izl 3, 13, Iv 8, 58, Fil 2, 10)

Tko za njega reče: "Nikada nitko nije ovako govorio." (Iv 7, 46)
I tko je bio zanesn tim riječima života? (Mt 7, 29, Mk 1, 22)

U nevidljivoj poruci slijepima i gluhima oči otvara
Tuguje tišinom nebeskog pjesnika (Iv 11, 35, Mt 8, 20, Mt 26, 38)
Čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja (Iz 53, 3)
On u Riječi svima govori:

"Riječi koje sam vam govorio duh su i život su." (Iv 6, 63)

Duša mi je umorna

26 siječanj 2013

Magla već se spustila
kao lopov lak i nijem
U krovište mojih zbivanja
I boju svoju otpustila

Već mi je i pamet pomutila,
Smirila nježnošću povjetarca dah
i tijelo mi kao majka uspavala

U sobu moju ušla je, na prstima
Nemirna i obgrljena velom zime
Kao sama djevojčica, od roditelja pobjegla

Kao kakva starica, srdačno je slušala
Riječi pjesama, iz zidova što su zborile
O slici što je, u tajanstveni mir obojana

Na njoj je bilo cvijeće, iz ljubavi poklonjeno,
par šapata ruže, i usamljeni izvor
sa kojeg nitko nije pio, niti vidio dubinu njegovu

Iz nje je ona,
Izvorom dubine svojih očiju čitala

Duša mi je umorna
snena i zaljubljiva
u snove nježnih lahora
ispred moga dvorišta

U snove dječjih trzaja
Uz bore tvoga ramena
Uz šapat starih krovova
I ljubav ispred stubišta

Plug

25 siječanj 2013

Na zemljanim širinama, ore zdušno jedan plug
U njegovim rukama, par je litara znojne marame,
a na leđima, teret što se upire sa nebesa u tlo

Plug je zemljoradnik kakav se rijetko viđa:
po vrijednosti sam drugoga uslužuje,
da ispuni naum kovača svoje namjene

On je iskovan od čvrsto-finog čelika,
nije to djelo aluminija ili lima;
jer takvi hrđaju i pucaju od grubosti zemlje

Njegov arhitekt, obeskrijepi ga
vrhunskom konstrukcijom: u namjenu svoju,
u slici i prilici svog nauma i shvaćanja

Bivan tkan inženjerskim krojem,
i sam postaje inženjerski, svestrani kroj

Plug je baš kao i živo biće:
služi on za svog vlasnika, vjeran mu je u izvedbi
Da oplemenjuje krutu hrapavu zemlju
i čini buduće plodno tlo, gdje će nicati plodovi života

Plug je namijenjen da daje život
On, toliko bezživotan i jalov,
je tolike živote donio svojim služenjem

Kada padne večer, plug se odmara u staji
gdje ga kao obazriva misao čuva vlasnik

Kada odmara, on sam leži na podu bez deke,
osim ako prokišnjava, vlasnik ga tada pokrije
da mu ne propadne vrijedni sluga

Ne govori puno plug - djelo su njegove riječi
I kad spava, oči ne sklapa, niti otvara
Zna on da mu nebo nije dužno za suze

Jer plug, ni ne griješi
Nikada se plug ne opire vlasniku
Plugu se opire zemlja i moć zemljine kore

Nju plug uništava cijelim bićem
da bude vjeran dokraja za svoju svrhu

Plug nikada ne griješi
On, bez slobodne volje, je savršeno djelo
Koja ne pada u baštinu smrti

Smije se zli vlasnik beskorisnom plugu,
koji ne može odlučiti išta bez svoje volje

Ali čuje plugu po Duhu žive kore zemlje
i kamenju koje bi vikalo da nije ljudi
Da čovjeka zbog grijeha čeka smrt

Plug ne griješi
On je savršen naum Stvaraoca
I nepremostivi kamen, nehrđajuće tijelo
Koje sebe daje da bez pogreške uđe u cilj
kao savršeno ispunjena Riječ Stvaraoca

Kamo da odem

24 siječanj 2013

Kamo da odem, kad sve je tu
Tu stoji, mirno kao ova zemlja
prepuna nečistoća i pukotina od dodira

Trulež čeka da u ružno oboji sjećanja
Ove kamene počasti, nekome su krevet

Netko tu spava. Sniva
Čeka da ga netko probudi
iz dubokog zimskog sna
A nad grobom mu u uspomeni
stoje drage uklesane riječi,
prekrite okusom gorkog snijega

No, i one će leći, kad pisac vremena
samotnim vjetrom u prah kamen pretvori

Netko tu dolje spava
I duguje nekome nešto, pozdrav prije sna
Neka crna slutnja, smrtna;
samo par metara, ispod moga težišta

Što kažemo mrtvima kad ih pokopamo?
Sunce je na zalasku, na izmaku

Jutro će brzo, a sjećanja ne umiru

Gdje ljudi umiru, u grobovima?
Okreću li se kad, za svojim živima?
Gledaju li ikada, zrake sunca
Povjeruju li neki, tek nakon nečije smrti

Kamo da odem, u ovom crnilu zla,
u ovom beskraju umirućih cvjetova

I mnogo cvijeća živi željom cvjećara
drugo umire, pati, i tuguje -
njegov je to dar života i smrti

Kamo da odemo.
Ljudi se žure, kao da žure na prijevoz
koji ih jednom neće odvesti,
nego tamo gdje nisu željeli

Kamo da ide kap u moru?
Ta tu je da sačinjava moćno more

U svom ispitu ljubavi mora da prihvati suze
koje padaju kišom za sve ribe
što se u soli žrtvuju za more

Mrze me jer vjerujem

22 siječanj 2013

Mrze me neki, jer imam svoju nadu
Kažu da sam bedast, jer sam vjernik
Ni titula moja, tada im nije bitna

Ja sam samo glupi vjernik,
koji ne vidi programirani svijet
Iako, to mi je struka
Ne priznaju oni, moje snove i sreću

Kažu da ne raspoznajem znakove biti
A iz oholosti govore i rugaju se vjeri

Smatraju da sam zadrt, jer ljubim nebo
i vidim u njemu odsjaj lica nalik Čovjeku
Jer vidim rijeku života,
i brojim u njoj, njene kapi tuge

Kažu da sam sam naivac života,
da sam ovca, koja sluša druge
zanesen bajkovitim pričama

Ali Koga ja to slušam, čiji ja to glas čujem?
Čija su me polja othranila, čija me svjetlost sazdala,
i čije su me riječi napojile

Ta i dok Knjigu otvorio nisam -
ova je Istina bila u meni

Ako sam malouman - moj Duh je miran,
kao koliba on stoji na čvrstoj stijeni
dok pušu nemirni vjetrovi vremena
i njišu sve što je izgrađeno
te pomno graditelju isčitavaju svaku riječ Neba

Kao lađa On stoji na nemirnom moru
I dok stoji, on miri more od bure koja plače
pa se more zabrinjava, jer joj vjetar nadu gasi

Tada Pjesnikovi, uzimaju u srce
sve što On kaže, jer on što kaže ne može umrijeti
I kada pjesnik to izreče, on tada stvara -
na oblaku punoga jutra, u dubinama nježne magle,
pred zvijezdama sjajnoga neba,
i sve što je stvoreno je stvoreno iz Njegove riječi

Čude se i drugi pjesnici tada
za Riječ u njegovoj pjesmi:

"Tko li je ovaj
da mu se i vjetar i more pokoravaju?"

Vjerni tragač

19 siječanj 2013

Ja sam vjerni tragač, za svojim ciljem
Moje umorne ruke, odraz su mojih nota
One sviraju u sutonu
gdje je sunce mog cilja

Ondje u tom sutonu,
One jecaju za onime
što nikad pronašle nisu
Jad je velika i tuga za svijetom
koji utapa se kao val
nakon kojeg sve nestaje

Ja sam tragač za zlatom
Tražim i najmanji grumen zlata,
da ga iz bespuća mora izvučem
iz dubine svoga daha kojim sam blagoslovljen

I posvetim njime ime Onoga
čijim riječima se klanjam

Ja sam razbiti sin, uklesan u stijene
Kojeg su nevere i bure prikovale
Uz bezdušna naličja bezbožnika oko mene

U ovom svijetu bez ljubavi; bezbožnika i bestidnika,
u svijetu poruge i lažnih ideala

Ja vadim svoju molitvu pred Mrtvo more
I ljubim Njegove noge i vjernu dušu
Ruke mu diram, zaboravljene,
i tuge mu hranim, brišući mu rane
Pokrivam ih riječima svoje vjerne sjete

I tada vidim Duha Njegova u moru,
lik stalni Njegov, u nebu
Svjetlo Njegovo, u Suncu

I on se meni otkriva doista,
I kaza mi u ženi po proroštvu:

"Izbavit ću ga jer me ljubi,
zakrilit ga jer poznaje ime moje.
Zazvat će me, a ja ću ga uslišiti,
s njim ću biti u nevolji,
spasit ću ga i proslaviti." (Ps 91,14-15)

Zar On nije bio samnom, kada sam nepomičan ležao,
na svojem krevetu, u svojoj kući
i molio za život?

Zar nisam nakon toga pokrenuo projekt
koji je procvao Riječju Njegovom?

Zar nije snagom Njegove Riječi
Sila Duha se izlila u meni u Međugorju?

Zar nije u Vodnjanu Sunce za mene,
pulsiralo bijelo kao hostija

I ruke mi On sam na tuđi zaziv raširio
I ne samo tada, nego više desetaka puta
ih u pomazanju tako nježno raširio

Da, to je dodir Onoga
kome se u duhu klanjam

Ne po Istini toga iskustva,
već po vjernosti zlata
što blješti u Duhu Njegove Riječi

Dolina nijemih

18 siječanj 2013

Izjeda taj nemir u meni tišinu
Stalno mislim kako da uhvatim
i zadnje zrake sunca
prije prvog snijega,
koji će na zemlji kao duga svijetliti

Rastresena i užurbana mi je glava
poput lopte se kotrlja udarcima
Trči negdje, da ne zakasni
kao luđak koji brzo hoda
Da uhvati ono što mu je pobjeglo

Da uhvati vrijeme za rep i zadrži ga,
pa ga pomazi kao najvećeg mezimca
a hvata samo prazninu osjećaja

Sve prolazi
Topli se kao stari snijeg
koji onda postane siv kao tužno nebo,
a nebo se rastuži od osjećaja,
zbog grijeha ljudi

Tražim neko utočište
Sklonište duše, odmaralište tužnih,
domovinu misli i pojilište ljubavi

Tražim poput slijepca,
u dolini nijemih
Užegla srca mirnih pogleda

Zagažene rane starih prosjaka
i napuknuta svjetla pradavnih puteva

Smrt na kamenu

16 siječanj 2013

U kamenu moga srca
U dubini njegove nemiri

U dubini, na prostranstvu
njegove modrine

Leže ostaci olupina tuge
Tamni obrisi djece
Suze mrtve, pobijeđenih noći

Pusti me da utonem,
da poginem od ove ljepote
mirnoće

U duši mi je čisti mir
I ledeni spokoj samoće

U duši mi je umrlo dijete
Koje žeđa i sanja za ljubavlju

Na stanici

12 siječanj 2013

Na stanici, prizora oronula
Ležala je jedna stara bilježnica

Prljava, ostavljena kao obris vremena
Nikoga ni u blizini tog mjesta
u kojem zrak kao da je sve umorio
Niti duše u blizini
Stanica je rekla svoje, i počela propadati

Kada stanica počne propadati,
umire, da spasi temelj
koji je stvoren za nju

I kada je temelj neupotrebljen
Tada je svhra njegova za ptice i izmet
Koji ostavljaju prolaznici vremena
Tada tamo sjeda sjeta da ju netko pokopa
I sagradi nešto bolje od ove boli
Ona čeka da ju zadovoljan čekaoc
zaogrne ispod kišobrana u tišini
I ode sa njom na svoj put

Nema nikoga, da čeka, na stanici života
Kao užurbana idila,
negdje drugdje love ljude tokovi vremena
Da uhvate zadnji vlak za sreću i topli dom
Drugim, bržim putem stižu do konačnog cilja,
do toplog osmjeha u naručju predvečerja

Tko zaobilazi ovu stanicu, on ne vidi
na njoj staru bilježnicu,
prljavu, ostavljenu kao obris vremena

A u njoj zapisane su dječačkim rukama
Misli onih koji su duh u njoj
izgradili u čekanju svitanja novog dana

U njoj leže zamrla slova na papiru
što dišu kao odsjaj vječnosti,
tog djeteta što je pisalo po njemu

Izgubljen u planinama

10 siječanj 2013

U planinama se životnim krećem
Ovdje sve je hladno, noć sja
Par ptica u daljini se čuju
Kako plaču, i zovu me
Ali ja se ne odazivam
Da ih uzmem u ruke, da ih poljubim
Prikovan sam ledom u ovom stijenama

Htio bih poći dalje
Ali strmo podnožje, neda mi da hodam
Sve, sve je hladno, noć sja
Zamrljana mi marama
siva, blijeda i napola zaleđena

Iz nje cijedim sa čela si znoj
Iz nje pamtim tugu u očima i sjaj
što je sjao u dubini osmjeha
koji je zakopan ispod mene
kao prašina u sjenci ovog pustila

Jer borim se da se maknem
iz ovih planina osame,
ovih brijegova tuge

Moji snovi, su ostavljeni
i utočište sada
mi je pogled u zvijezdu na sjeveru
A do nje vodi, slomljeno srce

Oh Bože, koliko je dalek put,
do moje sreće, do moje ljubavi
Do mojeg utočišta, do Tebe u punini

Izgubljen sam u planinama, u šumama,
u morima.. u mislima onih
koje sam sam bio pronašao i kao sjetu zakopao

Ispod ove zemlje, kora je kruha
Kojega zlobnici mi iz ruke oteše
Sada njihova je, i oni joj kose ljube
U njihovim očima počiva sigurnost i sreća
onu koju sam toliko tražio, i nikada rukama zdržao
Ja sam stranac, na ovome putu osame

Ovo su moje planine, i tu ništa ne spava
Nitko neće znati moje ime!
Nitko neće uništiti ove planine!
Ili će ih nebo satrijeti, ili će u njima ptice nebeske pjevati

Ne pitaš više za mene

Ne pitaš, već neko vrijeme
ne odgovaraš duboko da me čuješ u tišini
odkad si me vidjela
ne pitaš toliko za moje snove, koje si
samnom nekoć u duši nosila

Moja traganja su te toliko zaokupila
I sada, sve si bacila
Preko te pjesme u meni prekoračila
I ostavila ju da pluta
U lokvi koju si ti napravila,
i takve poput tebe
Bez da si se na nju osvrnula
Meni se obraćaš, i kroz mene gledaš

Za tebe ja nisam više pjesnik,
Nemam riječi da ti liječe dušu
Jer od nje vrata, ti si mi zatvorila
Samo sam jedan od ljudi u nizu,
koji kucaju na vrata, i kojima se zatvaraju
Ne pitaš, za one suze koje si tada znala
Koje si tada ljubila

Toliko se trudiš, da budeš ispravna,
prema svima dobra, i vjerna, srdačna
A mene kada vidiš,
poput zeca pred lovcem bježiš
Da mu slučajno u oči nebi morala pogledati
Jer lovac nosi smrt kada u tišini oči mu govore
On umara svojim okom, koliko želi slast
i okončanje svoje da zadobije

On je poput ofucanog lugara
Koji vječno hoda po stazama šuma, i nosi staru kapu
Prljavo prnje i staru pušku.
Sam, kao izopćenik
On je poput nesretnika kojega vidiš,
i od njega se sklanjaš
Jer nemaš što da mu ponudiš
jer se bojiš njegove smrtne istine

A toliko se trudiš, da paziš na druge
Da ljubiš druge, da život ne izgubiš
Za tolike ljude mariš

Ali nisi tu, ne pitaš za mene
I život pokraj nas se oduvija, on krene,
stane, pa opet krene
I ti mi laskaš, a nisi tu da me čuješ,
nisi tu kraj mene

Ti ne znaš tko sam ja

07 siječanj 2013

Na pragu hladnog prilaza
stojeć pored leda sad
Ti ne znaš tko sam ja

Ti još čekaš, da otvorim sva
Vrata dobrih zbivanja
Da prigrnem, da zagrlim te

Ali ti ne znaš tko sam,
i kome zvono zvoni
Ne znaš iz noći ove da vidiš sjaj u njemu,
u kucaju njegova srca

A u meni, sjaji tisuću sad svijeća
Jedna pored druge, u mom naručju, u mojim rukama

Kao djeca abortirana,
ti ne znaš tko sam ja

Ne, ne znaš kamo idem sad
Ni tko govori to kad noću budi te san

Ne znaš u dubini, gdje bio sam
Gdje ležao sam sve, na kakvom podu,
u kakvim pustim spiljama

Na zalasku dana gledam te,
kako poput cvijeta tuge
osmjeh ti nestaje, sa neba silazi

I dalje ne znaš tko sam ja
I dalje, samo mašta prolazna
Tugo moja beskrajna
Da ne znaš tko sam ja

Ja te zovem, u tamnim dvorima
u ubogim te tražim očima
Podsjećam te, u duše ti padima
A mirišem ti, na sitnog lopova

Ti još, ne znaš tko sam ja
Zbilja misliš, da sve je samo san
Dok čekam stojeć, na tvojim vratima

Pred bravom tvog života, u vrtu tvojeg vremena
Život dajem riječima,
i manjim staze zatvaram,
sve da tebe sačuvam,
ljubavi moga vremena

Osobno ti se predstavljam
I gledajuć u zvijezde,
još ne znaš tko sam ja

Zar si zaboravio

06 siječanj 2013

Zar si zaboravio prijatelju,
kako sam te nosio
kad si ostao bez doma
dok cijeli svijet se srušio nad tobom

Zar si zaboravio

Zar si lutao nekad noćima sam
tražeći neki lik, neki odsjaj
dok te breme života steže

Zar si zaboravio prijatelju,
čije su ovo ruke,
i čija te sjena pratila

Kao hladni jad u moru gledao sam te
Bila je večer, i par koralja
Dno je bilo ispred tebe
I u njemu, vidio si, ogledalo neba
Zar si zaboravio prijatelju

Zar si zaboravio na mene,
na stanici, za sitan novac -
to sam te ja tražio
prljav u svojoj nemoći

Moj prijatelju, moj dobri prijatelju
Ja te pamtim kao suznu rosu
dok sam nekoć jutrima
ljubio u snu tvoje lice

Zar si i to zaboravio

Kao stranac bio sam, i gledao te
te večeri, na putu u samoći
Vidio si moje lice, i znao si, znao..

I opet ću doći
Jer ja sam stalan; kad dođem,
ja ne mogu da odem,
od onog tko me poznaje i vidi

Ruke će moje proći,
ali iz ovog srca, zar si zaboravio,
nećeš moći

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.